BEOGRADSKI DNEVNIK: Kad uđem među knjige ja se, zapravo, krijem

VIJESTI

Vijesti su uglavnom loše. Tugaljivi dani nisu nikakva iznimka. Oni dani koje bismo mogli nazvati razdraganim su iznimka koja potvrđuje pravilo. Loše vijesti javljaju da svijet u kojem sam rođen, svijet mojih roditelja nestaje s ljudima koji su ga opjevali. Moj svijet nema nikog takvog, nema zajedničke imenitelje, nema ništa što povezuje ljude u bratstvo. Osim samoće koja govori da svatko živi svoj užas. Svatko plače na drugačije pjesme i smije se samo u trenucima kad za plač više nema snage. Nekad su ljudi umirali sami. Danas tako žive. Valjda zbog toga svi odreda osjećamo nostalgiju za svijetom kakav je bio, svijetom u kojem se činilo da ljudi ne žive sami.  

KAKO SE ZOVE BEOGRAD?

Dugujem to Beogradu. Moram mu dati ljudsko ime. Svako pojedino ljudsko ime označitelj je jedne sasvim specifične samoće. Beograd je mjesto u kojem se te samoće pokušavaju sresti.

Beograd se zove Marko i Vladimir i Flavio i Zvonko i Bojan i Mladen i Cane i Miki i Danilo i Ana Marija i Nataša i Mina i Jasmina i Damir i Ana i Ivan i Natalija i Moca i Sandra i Iva i i Nevena i Nikola i Nina i Robert i Dubravka i Aleksandar i Saša i Miloš i Daniel i tako unedogled. To su imena mog Beograda. A, da se razumijemo, svatko ima svoj Beograd. Ako želi. Ako mu Beograd treba. Beograd ljudi. Njegovih ljudi. S kojima lakše izgura poneki dan. I poneku noć.

BEOPOLIS

Kad uđem među knjige ja se, zapravo, krijem. Tako sam se skrivao i u djetinjstvu. U korice knjiga. Zbog toga volim knjižare. Pogotovu one koje se ne diče nazivom neke velike firme. Volim knjižare u kojima rade ljudi koji o knjigama ponešto i znaju. Budući da ja o književnosti ne znam ništa trebam ljude koji knjige razumijevaju tako da i meni mogu objasniti zašto je neki ukoričeni tekst dobar za dušeizlječenje.

Ako bih Beogradu dao ime knjižare onda bih ga nazvao Beopolis. Takva mala mjesta grad čine istinski velikim. Tu, u knjižari Beopolis, mjestu koje skoro uvijek prvo posjetim kad dođem u Beograd, mjestu gdje uvijek znam da ću sresti nekog poznatog, prvi sam put susreo osobu koja je došla u knjižaru kupiti moju knjigu.  To je bio samo još jedan od dokaza da sa svijetom nešto duboko nije u redu. Ali za svijet ima nade dok postoje knjižare poput Beopolisa.  

BEOGRAD NOĆU

Život je užasan i divan. Beograd noću postaje veliki trošni brod koji se ljulja i raspada na uzburkanom moru. Sve krivnje na kojima smo odgojeni podignu velike oceanske valove i pokrenu glečere samoće koji od nas čine pijane brodolomce.

Jednom sam u tri ujutro primijetio kako neka velika ruka velikom kutljačom skida pjenu sa tih valova kao što kuhari skidaju pjenu sa juhe. Mi smo meso u ključaloj božjoj juhi. Beograd noću je Titanik u kojem se događa veliko pogansko slavlje pred smak svijeta. Kada se čini da slave iz ljudi počne izbijati sav užas s kojim su suočeni. Pokušavaju se upoznati, ali što više razgovaraju sve se više udaljavaju. Sve je, zapravo, vlastita suprotnost. Ono što jeste i ono što nije u isto vrijeme. Što je veći grad, što je više ljudi, veća je samoća koju živimo.

(zurnal.info)