Ko se sjeća Sejdića i Fincija: BiH između šestoaprilskog i desetotravanjskog paketa

Bakir Izetbegović tada je još bio član redakcije Avaza, pa je iz sjene, dokazat će kasnije objavljene fotografije, rukovodio rušenjem takozvanog „aprilskog paketa“. Tihićev dio SDA, ljevica, HDZ BiH i ujedinjeni poslanici iz svih srpskih stranaka nisu imali dovoljno ruku da tog aprila 2006. godine izmijene Ustav BiH i ojačaju državne institucije. Haris Silajdžić, reis Mustafa Cerić, Fahrudin Radončić i Avazov dopisnik iz SDA Bakir Izetbegović uspjeli su, što javno, što tajno, izlobirati ponekog papka u državnom Parlamentu i šansa za jačanje bh. institucija je otišla u nepovrat. Uslijedio je, zatim, sunovrat.

April, dvanaest godina kasnije. BiH je na raskrsnici između „šestoaprilskog“ i „desetotravanjskog“ paketa, na raskrsnici između građanske države i nacionalističke tvorevine, na raskrižju između pitanja građanina i HDZ-ovog Hrvata.

Dervo Sejdić je Rom. Jakob Finci je Jeverej. Obojica su obespravljeni, zaključio je prije skoro deceniju Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. 

Dragan Čović je Hrvat. Punopravni, konstitutivni, član Predsjedništva BiH koji o državnom trošku pali svijeće za ustaše stradale u Blajburgu i pravosnažno osuđene ratne zločince. Za sebe  kaže da je ugrožen.

Sjećate li se, možda, kada je bio posljednji sastanak kojim je predsjedavao Lars Gunar Wigemark ili neki drugi anemični čimbenik, nosilac evropske vrijednosti, na kojem se razgovaralo o rješavanju obespravljenosti Roma Derve Sejdića i Jevreja Jakoba Fincija? 

Sastanaka na kojima se raspravlja o rješavanju pitanja Dragana Čovića ne trebate se prisjećati. Oni su svakodnevni, cjelodnevni i, da citiramo, „Međunarodna zajedica ulaže velike napore da se to pitanje riješi kako ne bi bila ugrožena provedba izbornih rezultata“.

OBEĆANJE KRIZE

Ko je, dakle, kriv i Sejdiću i Finciju što su presudu dobili u Strazburu? Da je njihovu ugroženost konstatovao ustavni sudija Mato Tadić, inače Čovićev suoptuženik iz predmeta Lijanović i drugi, kompletna bi Međunarodna zajednica insistirala na rješavanju „izbornog zakona“. Ovako, Romu Sejdiću i Jevrejinu Finciju ne prostaje ništa drugo osim da, poput svojih predaka, sjednu na voz i svoja prava zatraže negdje drugo.

Izborna je godina, dakle. Treći put zaredom, od presude iz Strazbura, ni Dervo Sejdić ni Jakob Finci ne mogu biti kandidati za člana Predsjedništva BiH. Dragan Čović je član Predsjedništva. I ne bude li mu garantovano da će, opet, biti izabran za člana Predsjedništva uporedo sa svojim kadrovima koji su već za dom naroda spremni, Čović najavljuje krizu. 

Predizborno obećanje je, dakle, kriza. Ne obećava Dragan Čović bolji život Hrvatima, ne obećava posao, sigurnost ili nešto drugo što će Hrvate zadržati na svojim ognjištima. On im obećava- krizu. Upravo te krize boje se čimbenici EU okupljeni oko Wigemarka i akcizne koalicije. Ustvari, oni se ne boje krize, oni se boje svoje nemoći. Jer ovo što danas radi Dragan Čović, blokadama domova naroda i ostalih parlamentarnih tijela službeno se zove antidejtonsko djelovanje. A za to slijede sankcije. Koje Valentin Inzko nikad neće izreći. Prosto ne stiže od izražavanja zabrinutosti.  

(zurnal.info)