Jedne tople ljetne večeri 2008. godine Lejla A. zajedno s mužem stiže u Banjaluku i na ulazu u diskoteku "Portoriko" pogled joj se susreće s pogledom redara Mihajla. Lejla prepoznaje te oči, i uskoro se s njim upušta u divlju sadomazohističku seksualnu vezu, nemoćna da se odupre vlastitoj mračnoj tajni: petnaestak godina ranije, kad je među njima planula strast, ona je bila zatočenica logora "Trnopolje", a redar Mihajlo - srpski oficir.
U jednoj od najintrigantnijih scena filma, davna logorašica Lejla, odjevena samo u vojničke hlače i srpsku oficirsku šapku, pleše pred davnim četnikom Mihajlom i senzualnim mu glasom pjeva pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela, od tuge se razbolela...".
Tako nekako ide - ili ne ide, svejedno - radnja već sad kontroverznog filma Angeline Jolie, radno nazvanog "Bosanska ljubavna priča bez naslova", koji je i prije nego što je snimanje uopće započelo izazvalo bujice gnjeva s obje obale Drine. Svejedno, kažem, ide li radnja tako nekako ili ne ide, jer od svih što su se o filmu do sad gnjevno oglasili - a gnjevno se oglasio svatko koga su pitali i svi koje nisu - baš nitko nije pročitao scenarij. Nije za to bilo nikakve potrebe, jer pročulo se, a balkansko je pročuvenje jedini medij brži od širokopojasnog interneta.
Prvi je o filmu progovorio nesuđeni koproducent Željko Mitrović, koji je prije tri mjeseca javno odbio sudjelovati u projektu što "srpski narod stavlja u negativnu konotaciju" i "po ko zna koji put predstavlja u lošem svetlu", jer navodno priča o ljubavi silovane muslimanke i njenog silovatelja, jasno, srpskog vojnika. "Znam da saradnja sa njom otvara vrata velikog filmskog biznisa, ali ne želim da budem deo nečega što po ko zna koji put predstavlja Srbe kao večite loše momke", izjavio je kralj balkanskog trasha, upisavši se u patriote kao heroj koji je zbog Srbije odbio Angelinu Jolie.
Mitrovićev sinopsis o ljubavnoj vezi silovane muslimanke i njenog silovatelja bio je dovoljan da priča dvanaest puta obiđe Balkan: glasine o Angelininom filmu širile su se od kafane do kafane, svatko je scenariju dodao ponešto svoga, i prije nego što je snimanje uopće počelo, već je u Bosni završen scenarij koji počinje brutalnom scenom silovanja i rezanja dojke, napisana uloga servilne Bošnjakinje koja svoje srce predaje pijanom četniku, i snimljen tako film koji sada, eto, "silovane muslimanke stavlja u negativnu konotaciju".
"Pred oči mi izlaze slike mog, ali i silovatelja drugih žena iz Udruge. To je naša životna trauma, a ne ljubavna opsesija", izjavila je za "Oslobođenje" predsjednica Udruženja "Žene-žrtve rata" Bakira Hasečić. "U scenariju smo mi, žrtve, prikazane na način kao da smo dragovoljno pristale na silovanje. Naravno da ćemo bojkotirati film jer nam je Angelina nanijela ogromnu bol i vratila nas u 1992. godinu."
Ulogu bosanskog Željka Mitrovića i rijetku patriotsku čast da odbije Angelinu Jolie u Bosni je prihvatio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac, potpisavši zabranu snimanja na teritoriju Federacije BiH. "Angelina Jolie će dobiti odobrenje za snimanje filma ako nam dostavi scenarij", objasnio je ministar Grahovac. Je li razlog, dakle, ipak samo administrativne naravi? Ne baš: ministra scenarij zanima jer je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima". Ako, međutim, od Angeline tek traži da mu dostavi scenarij, kako onda ministar Grahovac zna da je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima"? Ne zna, naravno, ali to tvrde "ljudi koji su pročitali scenarij".
"Ljudi koji su pročitali scenarij tvrde da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima", pojasnio je tako Grahovac, žaleći što "vlasti BiH neće moći spriječiti da se uopće snimi film koji vrijeđa toliki broj žrtava".
Ukratko, scenarij filma Angeline Jolie nitko živ nije ni vidio ni pročitao, ali ionako se kod nas nikad ni o čemu nije kompetentno pričalo ako se prije toga o tome išta znalo. Znanje opterećuje, neznanje oslobađa, činjenice smetaju tezama. U Bosni valjda još nije snimljen nijedan film o kojemu čaršija nije imala jasan stav prije nego scenarist ideju. Pod istom točkom optužnice o "stavljanju u negativnu konotaciju" napadani su ovdje zbog svojih filmova i Ahmed Imamović i Jasmila Žbanić. U cijeloj galami oko filma koji još nema ni naslov, a već ima stroge recenzije, nije se, međutim, još čulo ključno pitanje. A ključno pitanje glasi: "Pa što?"
Pa što, naime, ako film zaista priča o ljubavi žene koja se zaljubi u svoga silovatelja, pa što ako se u filmu nesretna Bošnjakinja stvarno zaljubi u pijanog, smrdljivog četnika, pa što ako film počinje brutalnom scenom rezanja dojke četničkom kamom? Otkad se to, naime, na akademijama uči da film mora "srpski narod stavljati u pozitivnu konotaciju" i "predstavljati u lijepom svjetlu", otkad to film uopće mora bilo koji narod predstavljati u lijepom svjetlu? I po kojim to dramaturškim i scenarističkim kanonima film mora "imati veze sa stvarnim ratnim događanjima"? Film, naime, jedino mora biti - dobar.
Angelinin film može ispasti dobar ili loš, sjajan ili smeće, može ispasti i površan, i eksploatacijski i patetičan, i moralizatorski i moralno dvojben, može zaista "srpski narod prikazati u lošem svjetlu" i jednako "uvrijediti toliki broj žrtava" među silovanim muslimankama, ali prije svega, slijedeći logiku filmske umjetnosti u užem smislu, mora biti - snimljen. Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri.
Uostalom, film po scenariju u kojemu bivša logorašica Lejla A. trinaest godina nakon završetka rata u banjalučkoj diskoteci susreće redara Mihajla, bivšeg srpskog oficira, i obnavlja s njim đavolsku vezu iz logora - polugola mu pjevajući pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela" - snimljen je još davne 1974. godine. Samo što se nekadašnja logorašica nije zvala Lejla, već Lucia, a ni on nije bio Mihajlo, već Max, i nisu se sreli u banjalučkoj diskoteci, već u bečkom hotelu. I da, nije bila 2008., već 1958., nije on bio nekadašnji srpski oficir, nego njemački, nije mu ona plesala pod srpskom šapkom, nego pod kapom SS-oficira, i nije polugola pjevala "Mnogo sam te poželela" Dragane Mirković, već "Wenn ich mir was Wünschen Dürfte" – "Kad bih mogla poželjeti nešto'' - Marlene Dietrich. Film se zvao "Noćni portir", a režiserka je bila Liliana Cavani. Takve priče valjda mogu i smiju snimati samo žene.
U vrijeme kad je snimljen, u doba seksualnooslobodilačkog rata sedamdesetih - a zgodna je slučajnost da su Jon Voight i Marcheline Bertrand napravili malu Angelinu gotovo istog dana kad se "Noćni portir" pojavio u američkim kinima - film je zbog svog hrabrog ulaska u prostor tabua, mračne strasti između žrtve logora i nacističkog krvnika, izazvao planetarni gnjev. Istina, nije tada bio problem što je Nijemce "prikazao u lošem svjetlu", jer su se Nijemci do tada na "loše svjetlo" već bili navikli, i vrlo dobro u njemu raspoznavali stvari. Problem je, jasno, bio u tome što su, kako bi se to reklo, "ljudi koji su vidjeli film tvrdili da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima".
Mnogo je vremena od tada prošlo, i odavno je utihnula jeka bijesa koji je dočekao Lilianu Cavani. Kakav god bio film Angeline Jolie - a to ćemo, suprotno uzusima balkanske filmske kritike, ipak saznati tek kad se snimi - zasad im je samo taj plebiscitarni gnjev zajednički. Prema pouzdanim informacijama "ljudi koji su pročitali scenarij" znamo, naime, da film Angeline Jolie govori isključivo i samo o nama, kojima umjetnost što ispituje treba tek kao ispitivač električno-telefonskih instalacija. Da nas "prikazuje u dobrom svjetlu" i da "ima veze sa stvarnim događajima".
(preneseno sa nezavisne.com)
">
Jedne tople ljetne večeri 2008. godine Lejla A. zajedno s mužem stiže u Banjaluku i na ulazu u diskoteku "Portoriko" pogled joj se susreće s pogledom redara Mihajla. Lejla prepoznaje te oči, i uskoro se s njim upušta u divlju sadomazohističku seksualnu vezu, nemoćna da se odupre vlastitoj mračnoj tajni: petnaestak godina ranije, kad je među njima planula strast, ona je bila zatočenica logora "Trnopolje", a redar Mihajlo - srpski oficir.
U jednoj od najintrigantnijih scena filma, davna logorašica Lejla, odjevena samo u vojničke hlače i srpsku oficirsku šapku, pleše pred davnim četnikom Mihajlom i senzualnim mu glasom pjeva pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela, od tuge se razbolela...".
Tako nekako ide - ili ne ide, svejedno - radnja već sad kontroverznog filma Angeline Jolie, radno nazvanog "Bosanska ljubavna priča bez naslova", koji je i prije nego što je snimanje uopće započelo izazvalo bujice gnjeva s obje obale Drine. Svejedno, kažem, ide li radnja tako nekako ili ne ide, jer od svih što su se o filmu do sad gnjevno oglasili - a gnjevno se oglasio svatko koga su pitali i svi koje nisu - baš nitko nije pročitao scenarij. Nije za to bilo nikakve potrebe, jer pročulo se, a balkansko je pročuvenje jedini medij brži od širokopojasnog interneta.
Prvi je o filmu progovorio nesuđeni koproducent Željko Mitrović, koji je prije tri mjeseca javno odbio sudjelovati u projektu što "srpski narod stavlja u negativnu konotaciju" i "po ko zna koji put predstavlja u lošem svetlu", jer navodno priča o ljubavi silovane muslimanke i njenog silovatelja, jasno, srpskog vojnika. "Znam da saradnja sa njom otvara vrata velikog filmskog biznisa, ali ne želim da budem deo nečega što po ko zna koji put predstavlja Srbe kao večite loše momke", izjavio je kralj balkanskog trasha, upisavši se u patriote kao heroj koji je zbog Srbije odbio Angelinu Jolie.
Mitrovićev sinopsis o ljubavnoj vezi silovane muslimanke i njenog silovatelja bio je dovoljan da priča dvanaest puta obiđe Balkan: glasine o Angelininom filmu širile su se od kafane do kafane, svatko je scenariju dodao ponešto svoga, i prije nego što je snimanje uopće počelo, već je u Bosni završen scenarij koji počinje brutalnom scenom silovanja i rezanja dojke, napisana uloga servilne Bošnjakinje koja svoje srce predaje pijanom četniku, i snimljen tako film koji sada, eto, "silovane muslimanke stavlja u negativnu konotaciju".
"Pred oči mi izlaze slike mog, ali i silovatelja drugih žena iz Udruge. To je naša životna trauma, a ne ljubavna opsesija", izjavila je za "Oslobođenje" predsjednica Udruženja "Žene-žrtve rata" Bakira Hasečić. "U scenariju smo mi, žrtve, prikazane na način kao da smo dragovoljno pristale na silovanje. Naravno da ćemo bojkotirati film jer nam je Angelina nanijela ogromnu bol i vratila nas u 1992. godinu."
Ulogu bosanskog Željka Mitrovića i rijetku patriotsku čast da odbije Angelinu Jolie u Bosni je prihvatio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac, potpisavši zabranu snimanja na teritoriju Federacije BiH. "Angelina Jolie će dobiti odobrenje za snimanje filma ako nam dostavi scenarij", objasnio je ministar Grahovac. Je li razlog, dakle, ipak samo administrativne naravi? Ne baš: ministra scenarij zanima jer je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima". Ako, međutim, od Angeline tek traži da mu dostavi scenarij, kako onda ministar Grahovac zna da je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima"? Ne zna, naravno, ali to tvrde "ljudi koji su pročitali scenarij".
"Ljudi koji su pročitali scenarij tvrde da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima", pojasnio je tako Grahovac, žaleći što "vlasti BiH neće moći spriječiti da se uopće snimi film koji vrijeđa toliki broj žrtava".
Ukratko, scenarij filma Angeline Jolie nitko živ nije ni vidio ni pročitao, ali ionako se kod nas nikad ni o čemu nije kompetentno pričalo ako se prije toga o tome išta znalo. Znanje opterećuje, neznanje oslobađa, činjenice smetaju tezama. U Bosni valjda još nije snimljen nijedan film o kojemu čaršija nije imala jasan stav prije nego scenarist ideju. Pod istom točkom optužnice o "stavljanju u negativnu konotaciju" napadani su ovdje zbog svojih filmova i Ahmed Imamović i Jasmila Žbanić. U cijeloj galami oko filma koji još nema ni naslov, a već ima stroge recenzije, nije se, međutim, još čulo ključno pitanje. A ključno pitanje glasi: "Pa što?"
Pa što, naime, ako film zaista priča o ljubavi žene koja se zaljubi u svoga silovatelja, pa što ako se u filmu nesretna Bošnjakinja stvarno zaljubi u pijanog, smrdljivog četnika, pa što ako film počinje brutalnom scenom rezanja dojke četničkom kamom? Otkad se to, naime, na akademijama uči da film mora "srpski narod stavljati u pozitivnu konotaciju" i "predstavljati u lijepom svjetlu", otkad to film uopće mora bilo koji narod predstavljati u lijepom svjetlu? I po kojim to dramaturškim i scenarističkim kanonima film mora "imati veze sa stvarnim ratnim događanjima"? Film, naime, jedino mora biti - dobar.
Angelinin film može ispasti dobar ili loš, sjajan ili smeće, može ispasti i površan, i eksploatacijski i patetičan, i moralizatorski i moralno dvojben, može zaista "srpski narod prikazati u lošem svjetlu" i jednako "uvrijediti toliki broj žrtava" među silovanim muslimankama, ali prije svega, slijedeći logiku filmske umjetnosti u užem smislu, mora biti - snimljen. Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri.
Uostalom, film po scenariju u kojemu bivša logorašica Lejla A. trinaest godina nakon završetka rata u banjalučkoj diskoteci susreće redara Mihajla, bivšeg srpskog oficira, i obnavlja s njim đavolsku vezu iz logora - polugola mu pjevajući pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela" - snimljen je još davne 1974. godine. Samo što se nekadašnja logorašica nije zvala Lejla, već Lucia, a ni on nije bio Mihajlo, već Max, i nisu se sreli u banjalučkoj diskoteci, već u bečkom hotelu. I da, nije bila 2008., već 1958., nije on bio nekadašnji srpski oficir, nego njemački, nije mu ona plesala pod srpskom šapkom, nego pod kapom SS-oficira, i nije polugola pjevala "Mnogo sam te poželela" Dragane Mirković, već "Wenn ich mir was Wünschen Dürfte" – "Kad bih mogla poželjeti nešto'' - Marlene Dietrich. Film se zvao "Noćni portir", a režiserka je bila Liliana Cavani. Takve priče valjda mogu i smiju snimati samo žene.
U vrijeme kad je snimljen, u doba seksualnooslobodilačkog rata sedamdesetih - a zgodna je slučajnost da su Jon Voight i Marcheline Bertrand napravili malu Angelinu gotovo istog dana kad se "Noćni portir" pojavio u američkim kinima - film je zbog svog hrabrog ulaska u prostor tabua, mračne strasti između žrtve logora i nacističkog krvnika, izazvao planetarni gnjev. Istina, nije tada bio problem što je Nijemce "prikazao u lošem svjetlu", jer su se Nijemci do tada na "loše svjetlo" već bili navikli, i vrlo dobro u njemu raspoznavali stvari. Problem je, jasno, bio u tome što su, kako bi se to reklo, "ljudi koji su vidjeli film tvrdili da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima".
Mnogo je vremena od tada prošlo, i odavno je utihnula jeka bijesa koji je dočekao Lilianu Cavani. Kakav god bio film Angeline Jolie - a to ćemo, suprotno uzusima balkanske filmske kritike, ipak saznati tek kad se snimi - zasad im je samo taj plebiscitarni gnjev zajednički. Prema pouzdanim informacijama "ljudi koji su pročitali scenarij" znamo, naime, da film Angeline Jolie govori isključivo i samo o nama, kojima umjetnost što ispituje treba tek kao ispitivač električno-telefonskih instalacija. Da nas "prikazuje u dobrom svjetlu" i da "ima veze sa stvarnim događajima".
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Tako se govori
BORIS DEŽULOVIĆ: Angelina u zemlji stvarnosti
Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri
Jedne tople ljetne večeri 2008. godine Lejla A. zajedno s mužem stiže u Banjaluku i na ulazu u diskoteku "Portoriko" pogled joj se susreće s pogledom redara Mihajla. Lejla prepoznaje te oči, i uskoro se s njim upušta u divlju sadomazohističku seksualnu vezu, nemoćna da se odupre vlastitoj mračnoj tajni: petnaestak godina ranije, kad je među njima planula strast, ona je bila zatočenica logora "Trnopolje", a redar Mihajlo - srpski oficir.
U jednoj od najintrigantnijih scena filma, davna logorašica Lejla, odjevena samo u vojničke hlače i srpsku oficirsku šapku, pleše pred davnim četnikom Mihajlom i senzualnim mu glasom pjeva pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela, od tuge se razbolela...".
Tako nekako ide - ili ne ide, svejedno - radnja već sad kontroverznog filma Angeline Jolie, radno nazvanog "Bosanska ljubavna priča bez naslova", koji je i prije nego što je snimanje uopće započelo izazvalo bujice gnjeva s obje obale Drine. Svejedno, kažem, ide li radnja tako nekako ili ne ide, jer od svih što su se o filmu do sad gnjevno oglasili - a gnjevno se oglasio svatko koga su pitali i svi koje nisu - baš nitko nije pročitao scenarij. Nije za to bilo nikakve potrebe, jer pročulo se, a balkansko je pročuvenje jedini medij brži od širokopojasnog interneta.
Prvi je o filmu progovorio nesuđeni koproducent Željko Mitrović, koji je prije tri mjeseca javno odbio sudjelovati u projektu što "srpski narod stavlja u negativnu konotaciju" i "po ko zna koji put predstavlja u lošem svetlu", jer navodno priča o ljubavi silovane muslimanke i njenog silovatelja, jasno, srpskog vojnika. "Znam da saradnja sa njom otvara vrata velikog filmskog biznisa, ali ne želim da budem deo nečega što po ko zna koji put predstavlja Srbe kao večite loše momke", izjavio je kralj balkanskog trasha, upisavši se u patriote kao heroj koji je zbog Srbije odbio Angelinu Jolie.
Mitrovićev sinopsis o ljubavnoj vezi silovane muslimanke i njenog silovatelja bio je dovoljan da priča dvanaest puta obiđe Balkan: glasine o Angelininom filmu širile su se od kafane do kafane, svatko je scenariju dodao ponešto svoga, i prije nego što je snimanje uopće počelo, već je u Bosni završen scenarij koji počinje brutalnom scenom silovanja i rezanja dojke, napisana uloga servilne Bošnjakinje koja svoje srce predaje pijanom četniku, i snimljen tako film koji sada, eto, "silovane muslimanke stavlja u negativnu konotaciju".
"Pred oči mi izlaze slike mog, ali i silovatelja drugih žena iz Udruge. To je naša životna trauma, a ne ljubavna opsesija", izjavila je za "Oslobođenje" predsjednica Udruženja "Žene-žrtve rata" Bakira Hasečić. "U scenariju smo mi, žrtve, prikazane na način kao da smo dragovoljno pristale na silovanje. Naravno da ćemo bojkotirati film jer nam je Angelina nanijela ogromnu bol i vratila nas u 1992. godinu."
Ulogu bosanskog Željka Mitrovića i rijetku patriotsku čast da odbije Angelinu Jolie u Bosni je prihvatio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac, potpisavši zabranu snimanja na teritoriju Federacije BiH. "Angelina Jolie će dobiti odobrenje za snimanje filma ako nam dostavi scenarij", objasnio je ministar Grahovac. Je li razlog, dakle, ipak samo administrativne naravi? Ne baš: ministra scenarij zanima jer je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima". Ako, međutim, od Angeline tek traži da mu dostavi scenarij, kako onda ministar Grahovac zna da je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima"? Ne zna, naravno, ali to tvrde "ljudi koji su pročitali scenarij".
"Ljudi koji su pročitali scenarij tvrde da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima", pojasnio je tako Grahovac, žaleći što "vlasti BiH neće moći spriječiti da se uopće snimi film koji vrijeđa toliki broj žrtava".
Ukratko, scenarij filma Angeline Jolie nitko živ nije ni vidio ni pročitao, ali ionako se kod nas nikad ni o čemu nije kompetentno pričalo ako se prije toga o tome išta znalo. Znanje opterećuje, neznanje oslobađa, činjenice smetaju tezama. U Bosni valjda još nije snimljen nijedan film o kojemu čaršija nije imala jasan stav prije nego scenarist ideju. Pod istom točkom optužnice o "stavljanju u negativnu konotaciju" napadani su ovdje zbog svojih filmova i Ahmed Imamović i Jasmila Žbanić. U cijeloj galami oko filma koji još nema ni naslov, a već ima stroge recenzije, nije se, međutim, još čulo ključno pitanje. A ključno pitanje glasi: "Pa što?"
Pa što, naime, ako film zaista priča o ljubavi žene koja se zaljubi u svoga silovatelja, pa što ako se u filmu nesretna Bošnjakinja stvarno zaljubi u pijanog, smrdljivog četnika, pa što ako film počinje brutalnom scenom rezanja dojke četničkom kamom? Otkad se to, naime, na akademijama uči da film mora "srpski narod stavljati u pozitivnu konotaciju" i "predstavljati u lijepom svjetlu", otkad to film uopće mora bilo koji narod predstavljati u lijepom svjetlu? I po kojim to dramaturškim i scenarističkim kanonima film mora "imati veze sa stvarnim ratnim događanjima"? Film, naime, jedino mora biti - dobar.
Angelinin film može ispasti dobar ili loš, sjajan ili smeće, može ispasti i površan, i eksploatacijski i patetičan, i moralizatorski i moralno dvojben, može zaista "srpski narod prikazati u lošem svjetlu" i jednako "uvrijediti toliki broj žrtava" među silovanim muslimankama, ali prije svega, slijedeći logiku filmske umjetnosti u užem smislu, mora biti - snimljen. Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri.
Uostalom, film po scenariju u kojemu bivša logorašica Lejla A. trinaest godina nakon završetka rata u banjalučkoj diskoteci susreće redara Mihajla, bivšeg srpskog oficira, i obnavlja s njim đavolsku vezu iz logora - polugola mu pjevajući pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela" - snimljen je još davne 1974. godine. Samo što se nekadašnja logorašica nije zvala Lejla, već Lucia, a ni on nije bio Mihajlo, već Max, i nisu se sreli u banjalučkoj diskoteci, već u bečkom hotelu. I da, nije bila 2008., već 1958., nije on bio nekadašnji srpski oficir, nego njemački, nije mu ona plesala pod srpskom šapkom, nego pod kapom SS-oficira, i nije polugola pjevala "Mnogo sam te poželela" Dragane Mirković, već "Wenn ich mir was Wünschen Dürfte" – "Kad bih mogla poželjeti nešto'' - Marlene Dietrich. Film se zvao "Noćni portir", a režiserka je bila Liliana Cavani. Takve priče valjda mogu i smiju snimati samo žene.
U vrijeme kad je snimljen, u doba seksualnooslobodilačkog rata sedamdesetih - a zgodna je slučajnost da su Jon Voight i Marcheline Bertrand napravili malu Angelinu gotovo istog dana kad se "Noćni portir" pojavio u američkim kinima - film je zbog svog hrabrog ulaska u prostor tabua, mračne strasti između žrtve logora i nacističkog krvnika, izazvao planetarni gnjev. Istina, nije tada bio problem što je Nijemce "prikazao u lošem svjetlu", jer su se Nijemci do tada na "loše svjetlo" već bili navikli, i vrlo dobro u njemu raspoznavali stvari. Problem je, jasno, bio u tome što su, kako bi se to reklo, "ljudi koji su vidjeli film tvrdili da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima".
Mnogo je vremena od tada prošlo, i odavno je utihnula jeka bijesa koji je dočekao Lilianu Cavani. Kakav god bio film Angeline Jolie - a to ćemo, suprotno uzusima balkanske filmske kritike, ipak saznati tek kad se snimi - zasad im je samo taj plebiscitarni gnjev zajednički. Prema pouzdanim informacijama "ljudi koji su pročitali scenarij" znamo, naime, da film Angeline Jolie govori isključivo i samo o nama, kojima umjetnost što ispituje treba tek kao ispitivač električno-telefonskih instalacija. Da nas "prikazuje u dobrom svjetlu" i da "ima veze sa stvarnim događajima".
(preneseno sa nezavisne.com)
Boris dežulović
Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri
Ulogu bosanskog Željka Mitrovića i rijetku patriotsku čast da odbije Angelinu Jolie u Bosni je prihvatio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac, potpisavši zabranu snimanja na teritoriju Federacije BiH. "Angelina Jolie će dobiti odobrenje za snimanje filma ako nam dostavi scenarij", objasnio je ministar Grahovac. Je li razlog, dakle, ipak samo administrativne naravi? Ne baš: ministra scenarij zanima jer je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima". Ako, međutim, od Angeline tek traži da mu dostavi scenarij, kako onda ministar Grahovac zna da je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima"? Ne zna, naravno, ali to tvrde "ljudi koji su pročitali scenarij".
