Nakon presuda Gotovini i Sanaderu:Budućnost je mrtva, ali imamo Mastercard!
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Tako se govori

Budućnost je mrtva, ali imamo Mastercard!

Budućnost je mrtva, ali imamo Mastercard!

„Rat pripada prošlosti, okrenimo se budućnosti“
General Ante Gotovina, 2012.

 

„Ne vjerujemo više u budućnost kao prije. Naravno, znamo da će doći neko vrijeme nakon sadašnjosti, ali ne očekujemo da će to vrijeme ispuniti obećanja sadašnjice“
Franco Berardi „Bifo“, After the Future, 2011.

Nakon što je Ante Gotovina pušten na slobodu, prvo što je izgovorio pred 100,000 ljudi na Trgu bana Jelačića bilo je: „Rat pripada prošlosti, okrenimo se budućnosti“. Među svim emocionalnim pa nerijetko i nacionalistički obojenim komentarima, to još uvijek izgleda kao najtrezvenija, a budući da dolazi ni manje ni više nego od generala koji je nekoć bio najveća prepreka budućnosti Hrvatske (unutar Europske Unije), vjerojatno i najvažnija poruka. No je li tomu zaista tako? I što ako nije samo prošlost iza nas, nego i budućnost?

 

Što nakon orgije?

U knjizi Prozirnost zla koju je objavio netom nakon pada Berlinskog zida, Jean Baudrillard je postavio ključno pitanje: „Što učiniti nakon što je orgija gotova?“ Orgija je bilo razdoblje eksplozije moderniteta, oslobođenja u svakoj sferi: seksualnog oslobođenja, tehnološkog oslobođenja, političkog oslobođenja. Upitan u jednom intervju nekoliko godina prije smrti ima li nakon orgije smisla još uvijek postavljati pitanja, Baudrillard će reći da je zavođenje i paradoks orgije sam odgovor. Nakon orgije više nema oslobođenja jer smo oslobođeni. Došli smo do točke koju bi Nietzsche nazvao „erom kameleona“: možemo promijeniti sve, možemo promijeniti sebe, ali ne možemo postati ništa novo. Zar taj eksces potencijalne promjene, mogućnosti koja postoji ali ukida samu sebe, nisu najbolje potvrdili dani koji su došli nakon orgije?

Samo nekoliko dana nakon oslobođenja, upitan bi li Srbe pozvao da se vrate u Hrvatsku, Gotovina odgovara: „To je njihova domovina kao što je i moja, tu je njihova kuća. Kako ja nekog mogu pozvati da se vrati svojoj kući? To je njihova kuća“, te na pitanje hoće li se boriti da slučajevi poginulih budu procesuirani dodaje: „Gledajte, bio je rat. To je stvar prošlosti, okrenimo se budućnosti“. Motiv budućnosti kao glavni moto oslobođenog generala najbolje je sažeo njegov odvjetnik tijekom jedne emisije na javnoj televiziji. Upitan što će Gotovina – sada najpopularniji čovjek u Hrvatskoj – učiniti sa svojom popularnošću, Luka Mišetić odgovara: „On će svoju popularnost iskoristiti da promovira budućnost“. Još jednom, da promovira Budućnost.

Pa ipak, neizbježna ironija te hiperinflacije Budućnosti sastoji se u činjenici da nikada od raspada Jugoslavije i završetka rata nije bilo toliko javnih debata i diskusija – ne o budućnosti, nego – o Prošlosti. Ne samo anketirani „narod“ na ulici, već i „uvaženi politički analitičari“ natjecali su se u izjavama „Rat je gotov“ i „Hrvatska je konačno slobodna“. Mogući zaključak koji bismo iz toga mogli izvući jest da smo svi dosad živjeli u prošlosti. Sada smo odjednom katapultirani u Budućnost. Međutim, političari, javni intelektualci, novine, TV-emisije, svi su se više bavili prošlošću nego budućnošću: s jedne strane, pitanjem što je „Oluja“ doista značila (sada je i jedan međunarodni sud, kojemu doduše prije nismo vjerovali, potvrdio da se ne radi o „udruženom zločinačkom poduhvatu“), a s druge, koji su se zločini ipak dogodili (pošto su generali oslobođeni, tko je kriv za zločine?). Umjesto upadanja u tu zamku hegelovske „loše beskonačnosti“, general Gotovina fokusirao se na promoviranje Budućnosti.

 

Još dvije presude…

No kako doista izgleda ta Budućnost? Kao što to u rijetkim trenucima biva, povijest se zgusnula samo unutar nekoliko dana: osim oslobođenja, javnost je ostala iznenađena i dvjema drugim presudama koje su ne samo dale novo značenje prošlosti nego i predodredile Budućnost. Prva je presuda sada već bivšem prvom potpredsjedniku Vlade – Radimiru Čačiću. Ako je haška presuda iznenadila gotovo sve, onda je presuda Čačiću ponajprije iznenadila vladu: premda je ministar gospodarstva bio svjestan da postoji velika šansa da će završiti u zatvoru, on je hladnokrvno i kao da ga se to ne tiče preuzeo ulogu najvažnijeg političara Hrvatske i dalje promovirao mjere štednje i nove privatizacije. Na neki način, sudbina je države bila talac njegove prošlosti – budući da je bilo jasno da će biti osuđen, nije bilo budućnosti ni u njegovom mandatu ni u njegovoj strategiji.

Druga je presuda, dakako, desetogodišnja zatvorska kazna bivšem premijeru za „ratno profiterstvo“. Između ostalog, Ivo Sanader je proglašen krivim što je od 1994. do 1995. godine, za vrijeme trajanja rata, dogovarao visoke kamatne stope na kredite u zemlji koja je teško nalazila banke kod kojih bi se zadužila. Tijekom pregovora o uvjetima, kojima je Hypo banka odobrila tadašnjih 140 milijuna austrijskih šilinga, za sudjelovanje i protuuslugu Sanaderu je isplaćena provizija od 5% odobrenog kredita, oko 7 milijuna tadašnjih šilinga. Drugim riječima, ono što je Sanader činio 90-ih neposredno je utjecalo i na – budući – vanjski dug koji Hrvatska ima danas. Pri čemu je ključno političko pitanje današnje Hrvatske: hoće li sada napokon doći do procesa koji bi konačno pokrenuo reviziju duga, ne samo u tom slučaju, nego i mnogim drugim slučajevima? Kada je Éric Toussaint, član komisije koja je 30% ekvadorskog duga uspjela proglasit nelegitimnim, tijekom svog svibanjskog boravka u Zagrebu dao intervju za Net.hr, ustvrdio je da upravo takvi slučajevi mogu poslužiti kao osnova za pokretanje revizije.

 

Od deindustrijalizacije do financijalizacije

Kao što vidimo, budućnost nije umrla u onih sedam godina kada je Ante Gotovina bio u zatvoru. Smrt budućnosti dio je samog „bezgrešnog začeća“ nacije. Da, Hrvati su se borili, i mnogi su se borili doista braneći svoje domove i obitelji, doista vjerujući u Hrvatsku. Ali istovremeno su oni koji su ih uvjerili da se bore za Hrvatsku temeljito radili na tome da ukradu svu moguću budućnost. Sanaderovo namještanje visokih kamata najbolji je primjer. A drugi je, dakako, INA. A tu je i niz drugih slučajeva, koji sežu do telekomunikacija i ostalih grana nekoć profitabilne industrije, dok sada kreću Hrvatska Poštanka Banka, željeznice, energetika, zdravstvo. Dakle, gdje smo danas? Dovoljno je pogledati podatke Državnog zavoda za statistiku prema kojem struktura BDP-a Hrvatske izgleda ovako: na poljoprivredu, lov, šumarstvo i ribarstvo otpada 5,9%, na rudarstvo, prerađivačku industriju, opskrbu el. energijom, plinom i vodom 16,7%, na građevinarstvo 7,0%, na trgovinu na veliko i malo, popravak motor. vozila i ostalo 9,5%, na hotele i restorane 3,9%, na prijevoz, skladištenje i veze 7,3%, na javnu upravu, obranu, socijalno osiguranje, obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu 15,7%, na poreze na proizvode minus subvencije na proizvode 12,9%, te šećer na kraju, na financijsko posredovanje i poslovanje nekretninama, poslovne usluge 21,3%. Čudi li da i struktura BDP-a jasno oslikava razvoj od deindustrijalizacije ka financijalizaciji?

Ako u obzir uzmemo i činjenicu da se 90% banka danas nalazi u stranom vlasništvu te da je vanjski dug Hrvatske duplo veći od sveukupnog duga koji je Jugoslavija imala uoči raspada, onda se zaista nalazimo u scenariju koji je tako dobro oslikao Maurizio Lazzarato u svojoj najnovijoj knjizi The Making of the Indebted Man (Semiotexte, 2012). Lazzarato kreće s jedne strane od Deleuzea i Guattarija koji su u Anti-Edipu predvidjeli „dužničku epohu“, a s druge strane neizostavnog Nietzschea koji je u Genealogiji morala tvrdio da je odnos između kreditora i dužnika temeljni društveni odnos, te na osnovi Le Goffa i njegovih istraživanja o vremenu, radu i kulturi u Srednjem vijeku, zaključuje da je upravo vrijeme temeljni sastojak duga. Što je kredit? Obećanje da će dug biti otplaćen. A ako ne bude, onda više nismo samo dužni, nego i krivi – otuda i dvoznačnost njemačke riječi Schuld koja ujedno označava i „dug“ i „krivicu“. Tu će tezu nadopuniti Franco Berardi Bifo u knjizi koja je također netom izašla kod istog izdavača pod naslovom The Uprising. On Poetry and Finance: kod bankarenja zapravo se radi o „skladištenju vremena“. Na neki način, banke skladište našu prošlost, ali i našu budućnost. „Njemačke banke“, kaže Bifo, „uskladištile su grčko vrijeme, portugalsko vrijeme, talijansko vrijeme i irsko vrijeme, a sada njemačke banke novac traže natrag. One su uskladištile budućnost Grka, Portugalaca, Talijana i drugih. Dug je zapravo buduće vrijeme – obećanje o budućnosti“. Nije li i jedna austrijska banka, zahvaljujući Sanaderu, uskladištila tako i našu budućnost?

 

Od gotovine do Mastercarda…

I tu se ponovo vraćamo na Gotovinu i njegovo promoviranje Budućnosti. Ako mislite da je vizija njegove budućnosti prazna gesta bez ikakvog sadržaja, razmislite još jednom. Što je Gotovina učinio netom prije nego su Hrvati izašli na referendum o pristupanju u EU? Premda inače, pa i danas, oklijeva davati jasne i nedvosmislene političke poruke, pozvao je sve građanke i građane Republike Hrvatske da izađu na referendum te ih pozvao da glasaju za Europsku uniju – za koju je i on, da bi budućnost bila izvjesnija, glasao iz Haaga. I tu se polako otpetljava klupko hiperinflacije Budućnosti, koje sada dobiva jasne obrise. Gotovina je to potvrdio nedavno kada je posjetio Zadar i rekao da ćemo „u godini koja je pred nama zauzet svoje mjesto za stolom europske obitelji kojoj oduvijek pripadamo“, te je na kraju u zrak pustio goluba mira. No nije li budućnost ipak nešto drugačija? Dugo vremena na jednoj je zagrebačkoj fasadi stajao znameniti grafit: „Nemamo Gotovinu, jel' može Mastercard?“ Danas imamo i jedno i drugo, samo pravu gotovinu više nemamo, nego živimo u ekonomiji duga. Na tom tragu, ne nalikuje li Budućnost o kojoj govori Gotovina na jedan stari vic o Staljinu? Dva dana nakon što je veliki vođa umro, nijedne novine još ne donose tu vijest. Zašto? Jer mu se nitko nije usudio reći da je mrtav. Ni Gotovini se nitko nije usudio reći da je Budućnost već dulje vrijeme mrtva, a ako doista vjeruje da nije, možda bi bilo bolje da pogleda u skladišta europskih banaka.

U dogovoru s autorom, preuzeto iz novog broja Zareza (346)