DECENIJA BOOKSE: Sretan rođendan!

Prije deset godina u Zagrebu je otvorena nezavisna knjižara Booksa i kolko momentalno postala kultna!

Jer, jedina u gradu nudila je knjige s područja čitave regije na kojoj ljudi, ako hoće, mogu čitati bez prevodilaca. Imala je vlasnice koje vole svoje knjige, a svi uposlenici mogli su honorarno raditi i kao književni kritičari - od konobara naručiš pivu i usput saznaš zašto je novi Houllebecqov roman "tanak".

I lijepo je unutra, blago svjetlo, mekane sjene, nema puno oštrih rubova, sjedi fini svijet, spreman na dijalog i miroljubivu koegzistenciju. Može se nešto i naučiti, popričat bez stresa, svira se, zapjeva, glasno nasmije, lagano cuga (ko voli)... i tako evo već 10 godina tokom kojih je klub okupio čak 12 000 članova, što je brojka od strahopoštovanja na svakom bojnom polju.

U Booksi su ovako opisali svoje starenje:

Deset nam je godina. Da smo dijete, išli bi vjerojatno u prvi srednje jer štreberi brzo i s lakoćom svladavaju to pučkoškolsko gradivo. Već u sedmoj vid bi nam oslabio od preveć čitanja, pa bi nosili cvikere.

Naravski, imali bi sve petice. Jedino iz tjelesnog – mršavu duju. Ne bi bili baš superkul i popularni među vršnjacima. Zato bi išli na natjecanja iz matematike, fizike i svega živog, te umjesto sportskih osvajali trofeje iz znanja.

"Hej, Booki, a zakaj ne ideš malo u park igrati se na friškom zraku?", tjerali bi nas svako malo neodgovorni starci.

"Zato kaj mi se ne ide", odbrusili bi važno ne dižući pogleda s knjige.

Možda bi imali brata koji bi bio sve suprotno od nas. Znači, ako smo mi književni kombinat, buraz bi, logično, bio kafić, kladionica ili nekaj u tom stilu.

Otprilike u dvanaestoj postali bi emo. Družili bi se s drugim emoima, imali kosu prek oka i crno-sivu obleku. Čitali bi Mučninu od Sartrea i slušali emo glazbu. U trinaestoj bi upisali arheologiju, pa se onda u četrnaestoj prehitili na veterinu želeći ostatak života liječiti mice, pese i drugu živinu. Ubrzo bi digli ruke i od toga jer smo preosjetljivi.

Napustili bi sve, sjeli negdje kraj rijeke i bacali kamenčiće u vodu razmišljajući o svemu, a ponajviše o tome kako je ovaj svijet prejadan. U šesnaestoj bi malo eksperimentirali s religijama, ali onak, prilično površno. Upisali bi se na ADU, režirali dva kratka filma, pa izgubili volju. Osjećali bi se kao da je život već prohujao, što bi nas odvelo u loše društvo.

"Booki, što se to s tobom događa, zar ćeš biti propalitet? Zakaj se ne ugledaš na brata?", gnjavili bi nas starci.

„Pustite me, ništa ne kužite, jer ste malograđani!", odbrusili bi.

Deset nam je godina. Da smo dijete, bili bi sad na rubu katastrofe. Tko zna kako bi skončali. Zato je bolje ovako.

Dođite večeras, tulumarit ćemo kao da je 1996., bit će kolača od soje, možda i koja boca orandžade. Da je ljepše vrijeme puštali bi zmajeve, ali svejedno dođite.

Sretan nam rođendan!

Vaistinu sretan!

(zurnal.info)