Kantonalni sud u Sarajevu presudio je u korist bivšeg direktora Bosnalijeka Edina Arslanagića nakon što je poslije smrti svog brata tužio njegovu suprugu Šahzu Arslanagić da živi nezakonito u jednom od stanova porodične kuće Arslanagića, o čemu smo ranije pisali u Žurnalu.
Ometanje posjeda
Sud je naredio Šahzi Arslanagić da iseli iz stana na spratu kuće u kojoj je ranije živjela sa svojim mužem. Ovo je bila odluka Kantonalnog suda na žalbu na odluku Općinskog suda u Sarajevu iz 2009. godine. Sud je zaključio kako je Šahza Arslanagić omela Edina Arslanagića u posjedu stana i naredio joj da u roku od 24 sata napusti stan na spratu kuće u centru Sarajeva.
Zanimljivo je kako je Kantonalni sud uvažio dokaze koje je ranije prihvatio Općinski sud o čemu je Žurnal pisao.
Prije više od dvije godine pisali smo kako se Edin Arslanagić, tadašnji direktor Bosnalijeka, koristio fakturama koje nemaju pokriće u sporu za porodičnu kuću Arlanagića u starom dijelu Sarajeva.
Za dvije fakture koje je koristio Arslanagić i jedna koju je priložila njegova sestra Nevzeta Kapetanović sudski vještak je ranije utvrdio da se ne odnose na radove u porodičnoj kući. Ovim fakturama Arslanagić je želio dokazati kako je ulagao u kuću svojih roditelja i kako ima pravo na dio kuće u kojoj ne živi još od 1980-ih. godine.
Tri fakture koje su priložili Edin Arslanagić i njegova sestra Nevzeta Kapetanović sadrže nekoliko nejasnoća u kojima dva suda nisu vidjela ništa sporno.
Prisjetimo se dijela teksta iz 2012.
Faktura koju je potpisao direktor građevinske kompanije Hing, Huzeir Prašović, navodno je izdana 18. augusta 2002. godine. U zaglavlju dokumenta, među registracijskim podacima Hinga, navodi se i PDV broj ove kompanije iako je porez na dodanu vrijednost u Bosni i Hercegovini uveden tek 2006. godine. U Upravi za indirektno oporezivanje su za Žurnal potvrdili da je “nemoguće da je neka kompanija imala PDV broj 2002. godine jer je ovaj porez uveden 1. januara 2006. godine”.
Prašović je ovu nelogičnost objasnio tada mogućim reizdavanjem računa i tvrdio da u svojim knjigama ima uredno zavedene dvije fakture 2002. godine.
- Moguće je da je pravljen prepis fakture, možda – kaže Prašović iako je u prepiskama uobičajeno navesti datum novog izdavanja fakture.
Faktura ima i dodatni problem: radovi koji su navedeni nikada nisu urađeni u kući gdje su adresirani!
“Pocinčani lim, uvale, opšavi, oluci horizontalni i vertikalni su ugrađivani vremenski posmatrano značajno ranije od 18.8.2002. godine (datum kada je predmetni račun ispostavljen). Crijep koji je prilikom uvida na licu mjesta “zatečen” na krovu stambenog objekta je “Bramac” En 490 (u fakturi se navodi da je postavljen crijep Vinkovci 333 op.a.)”, navodi se u izvještaju sudskog vještaka u ovom slučaju koji je zaključio kako račun nije vjerodostojan: “Iz naprijed istaknutog, proizlazi zaključak da se račun broj H-19/2002, izdat od strane tvrtke Hing doo Sarajevo, 18.8.2002. godine ne može prihvatiti, jer su fakturisani radovi izvedeni na nekom drugom objektu”.
Druga faktura, također teško opravdava “izvedene” radove. Račun kompanije Nova forma Vogošća navodi da su iz kuće izvađena četiri prozora a ugrađeno čak 12! Iz ove kompanije nam je rečeno da se ne mogu sjetiti ove fakture jer je davno izdana.
Sudski vještak u svom izvještaju navodi da nijedan od ova tri računa nema pečata firme.
Odnosi Edina Arslanagića i Huzeira Prašovića prepliću se u poslu i prijateljstvu. Većinu zgrada napravljenih u krugu Bosnalijeka gradila je Prašovićeva kompanija Hing, kao i apartmane Bosnalijeka na Bjelašnici, gdje Prašović ima dva apartmana.
Ko je stvarno ulagao u kuću?
Kuća porodice Arslanagić u starom sarajevskom naselju Kovači sagrađena je još 30-ih godina prošlog stoljeća. Potpuno je renovirana 1968. godine kada su napravljena dva stana. U izjavi Sevde Arslanagić, majke Edina Arslanagića navodi se da je troškove izgradnje snosio Husein Arslanagić, Edinov brat.
“U izjavi se navodi da je troškove tog stana, snosio njen sin Husein Arslanagić u cjelosti od 1968. godine, kada je i počeo samostalno da koristi taj stan, a od smrti njenog supruga Huseinovog oca Šukrije 1972. godine i dalje, Husein je snosio troškove cijele kuće”, navodi se u izjavi Sevde Arslanagić iz marta 1988. godine. Početkom iste godine stan u prizemlju ove kuće je izgorio i ponovo obnovljen kreditom koga su uzeli Husein i Šahza Arslanagić. Zbog toga i činjenice da Edin u ovoj kući ne živi još od prije rata, Šahza za Žurnal kaže da joj nije jasno zbog čega on sada smatra da polaže pravo na kuću.
- To pitanje o vlasništvu nad kućom Edin nije nikada ranije postavljao, sve do smrti moga muža 2004. godine – rekla nam je ranije Šahza Arslanagić.
Ipak, sve ove žalbe Kantonalni sud smatra neosnovanim rješenjem od 8. jula 2014. godine.
“Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je tužitelj bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnog stana na način što je neposredno imao ključeve od stana, da je povremeno dolazio, plaćao račune, da je renovirao stan, izveo potrebne opravke, uveo plin, zamijenio prozore (...)”, navodi se u rješenju Kantonalnog suda koji je zaključio kako je Edin Arslangić imao pravo raspolaganja stanom na spratu kuće i da je Šahza Arslanagić ometala njegovo pravo posjeda.
Policija još uvijek nije uradila ništa po prijavi Šahze Arslanagić da ju je Edin Arslangić vrijeđao i fizički napao. Također, sudovi u Sarajevu još uvijek nisu uradili ništa po krivičnoj prijavi koju je Finansijska policija podnijela protiv Edina Arslanagića kao direktora Bosnalijeka.
(zurnal.info)