RODNO ZASNOVAN GOVOR MRŽNJE U BIH: Govorili su nam da smo ubice djece i komunističke prostitutke

Aktivistkinja Centra za mlade Kvart iz Banje Luke Melani Isović više puta bila je žrtva prijetnji i govora mržnje u javnom prostoru, najčešće na društvenim mrežama. Prijetili su joj da će “završiti kao Đinđić”, targetirali je na osnovu spola i porijekla, aktivizma i stavova koje je javno iznosila. 
- Moje slike su stavljane na mrežu, targetirana sam i vrijeđana, da sam komunističkoustaška kurva, da ne želim dobro Banjaluci zbog mog prezimena, da ubijam djecu jer sam pisala tekstove u vezi sa abortusom…

Kulminacija je uslijedila kada je i fizički napadnuta sa grupom aktivista 2023. u Banjoj Luci jer je bila članica organizacionog odbora Bh. povorke ponosa:
- Prvo su pisali da sam “lezba koju treba j… da krenem na pravi put”, jer sam bila članica organizacionog odbora Bh. povorke ponosa i pisala tekstove vezano sa ljudska prava LGBTIQ osoba. Kako online prijetnje koje velika većina ne smatra ozbiljno mogu kulmirati najbolji pokazatelj je napad, odnosno zločin iz mržnje na članove i članice Bh. povorke ponosa 2023. godine u Banjaluci. Ja sam prije tog napada nosila dvaput u policiju i Tužilaštvo uznemirujuće prijetnje, prvi put 80 listova prijetnji, drugi put 40, ukupno 120 listova prijetnji upućenih sa različitih profila. Tu se vidjelo da je bila organizovana kampanja protiv članova i članica organizacionog odbora Bh. povorke ponosa.

Policajac joj je tada rekao da je ne može zaštititi, te da treba napustiti Banja Luku:
- Ovakav odgovor, umjesto sigurnosti, ostavio me je bespomoćnu. Iako su skoro prošle dvije godine od toga ni sada ne osjećam da imam zaštitu. Ukoliko mi se nešto dogodi ja nemam kome da se obratim jer nemam povjerenja u instituciju koja bi me trebala štititi.

Kako je u dokumentu Analiza sudske prakse u predmetima govora mržnje i zločina iz mržnje u BiH obrazložila profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije UNSA Marija Lučić-Ćatić, za utvrđivanje govora mržnje moraju biti ispunjena tri elementa:



Rodno zasnovan govor mržnje u BiH često se ne shvata dovoljno ozbiljno, ni u široj populaciji ni u institucijama koje bi ga trebale sankcionisati, smatra Melani Isović. Seksistički i mizogini stavovi su duboko ukorijenjeni u našem društvu i često se doživljavaju kao šale ili čak “to je moje mišljenje, imam pravo na to”:

- Svi se pozivaju na ljudska prava posebno onda kada to pravo krše prema drugima. To im je omiljena fraza. Današnje vrijeme pokazuje da su društvene mreže su postale glavni prostor za širenje mizoginije, a institucije rijetko reaguju, te to daje vjetar u leđa nasilnicima da nastave dalje, možda i jače. Bojim se da će nastaviti da normalizuju diskriminaciju i nasilje pod izgovorom slobode govora. Sloboda izražavanja dolazi sa odgovornošću - ne možemo opravdavati riječi koje podstiču mržnju, isključivanje ili ugrožavanje drugih. U većini slučajeva oni koji trpe govor mržnje nemaju adekvatnu zaštitu. Osim toga, mnoge žrtve ne prijavljuju govor mržnje zbog straha, nepovjerenja u sistem ili zato što su već navikle na takav tretman. Na internetu je situacija još gora, društvene mreže omogućavaju anonimnost, pa se mržnja lako širi bez ozbiljnih posljedica za počinioce.

Jedna od onih koja je također izložena govoru mržnje i uvredama u javnom prostoru je politička analitičarka Ivana Marić. Ona za Žurnal kaže da to nije specifičnost bh. društva već da je govor mržnje prisutan u cijelom svijetu:

- Toga nažalost ima i u razvijenim demokratijama, i to sve više, što je posebno zabrinjavajuće i zastrašujuće. 

Ipak, čini se da je u bh. društvu govor mržnje vrlo rijetko sankcionisan. Aktivistica i direktorica Udruženja Infohouse Dženana Alađuz kaže da zna za tek dva ili tri slučaja kada su počinitelji kažnjeni, a uzroke tolikog prisustva mržnje u javnom prostoru traži u korijenu – navikama koje nosimo iz porodice i “tradiciji” u bh. društvu: 

- Govor mržnje i ponižavajući govori su itekako integrisani u nama. Mislim da sve polazi iz porodice koja je iz tradicionalne prešla u jednu modernu a onda se od 90-ih vratila toj nekoj retradiciji – repatrijarhatu. Ako pogledamo i priče na kojima odrastamo, obraćanje ženskoj djeci… nekako od početka uvjetujemo da sve što ne valja ima rodnu komponentu. U kompletnom društvu, od porodice, obrazovanja do posla naš jezik ne uvažava jednakopravno žene.

Zato sada govor mržnje prema ženama nezapaženo prolazi jer je iznimno mala granica od onoga što “čuješ kući i u online prostoru”, kaže Alađuz za Žurnal, te dodaje da istraživanja pokazuju da su naročito žene žrtve govora mržnje.
- Statistički, žene su uglavnom žrtve govora mržnje. Mi smo narod koji se smije vicevima o plavušama, u kojima je svaka plavuša glupa. Danas se smijem što je neka plavuša ispala glupa a da sutra kažem: “Nemoj mi govora mržnje”!? Jer osoba koja se smije ovim vicevima ne može prepoznati da je neko vrijeđa, nema više te granice, ona se izbrisala. Oguglali smo na te subliminarne porodične uvrede, da treba da se desi nešto drastično pa da neko kaže da je govor mržnje. Jer je nama normalno postalo da se za ženu kaže - ako nije udata da je niko nije htio, ako ima svoje mišljenje o politici, onda je neprijateljica naroda koja je obično glupa i kurva. U nekim drugim kulturama je jasnija granica između svakodnevnog govora i govora mržnje, a kod nas se ona nažalost potpuno istanjila. Tome je krivo i to što smo pustili političare da izađu pred novinare i kažu: “Dabogda umro od šećera”, pa smo mi to sve prenosili. Ako to može reći neko koga mi plaćamo zašto to onda ne bi mogao reći neki internet trol koji samo od toga živi i s kojim se političari slikaju? 

O uvredama i govoru mržnje mnogo toga može reći i Ivana Marić. Iako kaže da govor mržnje usmjeren protiv nje nije bio rodno motivisan, primjećuje da postoji razika u načinu “na koji se napadaju žene, a koji se razlikuju od napada na muškarce:

- Kada napadaju žene prvenstveno se referiraju na fizički izgled, godine, bračni status i činejnicu da li je majka ili ne. Tako nisko mišljenje imaju o ženama da smatraju da su sujetne i da su im najveći problemi u životu to kako izgledaju, da, ne daj Bože, imaju „skoro 40 godina“, da nisu udate i da nemaju djecu. Valjda bi se takve žene trebale ubiti jer nisu uspjele da se ostvare, za razliku od bijednika koji se kriju iza tastature i kojima je jedini “uspjeh” u životu da po nalogu drugih napadaju, vrijeđaju i prijete onima koji se usude kritizirati njihove nalogodavce.

Napadi na neistomišljenike nisu ništa novo, to postoji oduvijek, samo što su internet i društvene mreže omougćile da ti napadi postanu daleko okrutniji i bez vremenskog i prostornog ograničenja, kaže Marić za Žurnal:

- Nažalost, ti napadi se ne zaustavljaju u online prostoru već se često prenesu i na stvarni život pa doživite neugodne situacije na ulici od nepoznatih ljudi, kao i da imate negativne posljedice na privatnom i poslovnom planu. Ili da vas prijatelji počnu osuđivati i da gubite poslove jer se ljudi ili ne slažu s vašim stavovima ili se boje odmazde onih koje kritikujete. Bilo bi previše reći da sam bila uplašena, ali sam u situacijama dok traje taj progon od više prijatelja čula da mi kažu da bi bilo dobro da jedno vrijeme ne izlazim previše i da se samo 'primirim'. To dovoljno govori o atmosferi koju nalogodavci prave i načinu na koji pokušavaju zastrašiti ne samo one koje targetiraju, već i ljude oko njih, kako bi im pokazali šta će i njih sačekati ako se usude kritizirati sponzore i nalogodavce online vojske trolova, javnih i privatnih medija i novinara. 

Početkom 2024. CIN je predstavio izvještaj u kojem je navedeno da je od 1. aprila 2022. do 31. decembra 2023. godine zabilježen veći broj slučajeva govora mržnje na osnovu roda nego etničke pripadnosti. Povećanje broja slučajeva rodno zasnovanog govora mržnje ukazuje na ozbiljan porast antirodnog sentimenta, imajući u vidu činjenicu da je govor mržnje na etničkoj osnovi dominirao bosanskohercegovačkim društvom veći dio poslje. Takvi primjeri usmjereni su prema ženama u vezi s njihovim ličnim ili profesionalnim pripadnostima (privatno: hidžab, bračni status, muževi; profesionalno: novinarke, političarke), a zabilježeni su i primjeri govora mržnje prema žrtvama femicida, navela je u izvještaju autorica Lejla Gačanica.

Procesuiranje govora mržnje u BiH je vrlo ograničeno, zaključak je izvještaja. Prekršajni i kazneni postupci i dalje su rijetki (ili ih uopće nema):

- Samoregulatorno tijelo provodi postupke u kojima se utvrđuje govor mržnje u medijima BiH, no efekat preporuka je ograničen jer nisu pravno obavezujuće. Iako je samoregulacija važna u ovoj oblasti, valja istaći da u sadašnjim okolnostima jednostavno nije dovoljna. Društvena, politička i medijska svijest o štetnosti govora mržnje izuzetno je niska, što direktno doprinosi normalizaciji govora mržnje, kako online tako i offline.
U Izvještaju o stanju u Bosni i Hercegovini za 2023. godinu Evropska komisija je primijetila da je krivično gonjenje ograničeno na poticanje religiozne i etničke mržnje na internetu ili društvenim mrežama. Vlasti nisu poduzele nikakve mjere za suzbijanje govora mržnje koji i dalje ostaje prisutan u službenom diskursu – zaključci su iz izvještaja. 

Naše sagovornice potvrda su ovih navoda jer, bez obzira na to što su prijavljivale prijetnje i uvrede, reakcija je izostala. Ivana Marić kaže da je u početku vjerovala u pravosudni sistem:

- Međutim, vrlo brzo sam shvatila da od toga nema ništa i da čak i zakoni idu u prilog online nasilnicima, a onda im još i pravosuđe dodatno pomogne. Čast časnim i profesionalnim policajcima, inspektorima i tužiocima, kojima su nažalost ruke zavezane što zbog zakona što zbog korumpiranog sistema koji je u raljama upravo tih struktura koje napade organiziraju i finansiraju. Da bi se stalo u kraj online nasilju pod hitno je potrebna izmjena zakonodavstva kako bi se i takvi slučajevi mogli procesuirati, a onda i edukacija građana i policije kako ispravno postupiti u takvim situacijama.

Slično iskustvo ima i Melani Isović. Sa profila koji ju je mjesecima uhodio i pisao joj prijeteće poruke objavljivane su njene fotografije, mjesto gdje stanuje, a uznemiravanje je bilo svakodnevno, Kada je dobila poruku da će “završiti kao Đinđić” otišla je u policiju sa isprintanim prijenjama, ali su je u policiji samo pitali: “Šta je ovdje ugrožavanje vaše sigurnosti?” Prijetnje nisu shvatili ozbiljno.

Što više vrijeđam više poena dobijam – logika je jasna - kaže Alađuz:
- I to što su u par slučajeva dobili pravdu nije nikoga zadržalo. I te naše psovke i običaj da se sve začini nekom uvredom, moralo je da eskalira tim da je govor mržnje postao sada, po meni, isto kao javni govor, nikakve posljedice. Žene nemaju stvarnu moć da kazne, rijetko kada se i fizički obračunavaju a da ne spominjem da imaju pristup pravosudnim organima.

Posljedično, govor mržnje utiče na povlačenja onih koji iznose svoje stavove. Jedan od ciljeva jeste ušutkati one koji misle drugačije i ne plaše se to reći. 

- Svako ko vam kaže da progoni nisu djelovali na njih, laže. To je u psihologiji ljudi da žele i imaju potrebu da pripadaju zajednici. Zato vam nikako ne može biti svejedno kada neko nahuška zajednicu na vas i predstavi vas neprijateljima jer ste napali na njihov kriminal. Za mjesec dana ću braniti doktorski rad upravo na temu ušutkivanja na društvenim mrežama u BiH, a rezultati provedenog istraživanja upravo pokazuju u kojoj mjeri i na koji način necivilizirana komunikacija i napadi na mrežama utječu na ušutkivanja, čime se ostavlja prostor da javno mnijenje formira glasna, plaćena manjina, a ne istinska većina – kaže Ivana Marić za Žurnal.

Od govora mržnje  niko nije zaštićen – kažu naše sagovornice – ali je on posebno izražen kada su u pitanju žene. Dženana Alađuz podvlači i da ga ne provode samo muškarci već I žene prema drugim ženema. Sama je bila predmet vrijeđanja od žene koja ju je targetirala na osnovu njegog izbora bračnog partnera, njegove pripadnosti i iznošenja stavova. Da bi se to promijenilo neophodno je da pravosuđe radi svoj posao i da na efikasan i brz način kazni počinioce, bilo da se radi o offline ili online napadima. To je najbolji i najbrži način da svi ostali shvate da je to nepoželjno i kažnjivo ponašanje, kaže Ivana Marić. Uz to, treba ići paralelno s projektima informisanja da je to pogrešno ponašanje i da nasilje nikada nema opravdanje. Bitno je, smatra, promijeniti sistem obrazovanja, a posebno je bitno promijeniti sistem odgoja djece i to koordiniranim djelovanjem institucija i roditelja koji svoju djecu trebaju da uče da ne budu nasilnici i da ne tolerišu nasilje nad sobom.

(zurnal.info)