Uz plejadu SNSD moralno vertikalnih i „čistih“, glavni današnji Dodikov škovacin je državni ministar finansija Srđan Amidžić. Nakon što je mjesecima potpisivao sve što je gazda od njega tražio, zajedno sa ministrom za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose BiH Stašom Košarcem opstruisao bilo kakav iskorak BiH, sa sinom Miloradovim, Igorom, kod sarajevske Vijećnice, iznad kanalizacionog otvora, pored kojeg rijetko ko prolazi iz higijenskih razloga, „hrabro“ dizao tri prsta, odlučio je da od šefa napravi kosmopolitu, a od sebe prvaka fašizma.

Uz obilje materijalnih dokaza, priča o kriminalu i korupciji, enormnom bogaćenju, podrivanju Ustava BiH, širenju mržnje, zaštiti ratnih zločinaca, negiranju genocida, zloupotrebi institucija, obračunu sa slobodom govora, odjednom je postala priča o žrtvi „hrabrog hrišćanskog vođe“ koji se bori protiv „muslimanskih prijetnji u srcu Evrope“. I sam Milorad, sin i potomak antifašista, partizana sa Kozare, ostao je šokiran. Ali, već je dao oko 40 miliona maraka za lobiranje pa neka bude „daj šta daš“. U toliko se situacija uklopio, i u ovu će.

Rodno zasnovan govor mržnje u BiH je svakodnevan. Rijetko se procesuira i sankcioniše, a sagovornice Žurnala govore kako to izgleda u praksi, te zašto više ne vjeruju u sistem da će ih zaštititi

Kako bh. mediji izvještavaju o migrantskoj krizi u BiH? Ima li govora mržnje, ksenofobije i netrepeljivosti? I više od toga, pronašli smo primjere

Govor mržnje je više prisutan na javnoj, nego na medijskoj sceni, ali ne po kvantitetu, već po kvalitetu i mnogo je opasaniji i izražajniji u BiH nego u drugim državama