HLADNI RAT JE PROŠAO: Rusija se više ne plaši Zapada

Zapad žmirka u nevjerici – Vladimir Putin je upravo napravio invaziju Ukrajine. Njemačke diplomate, francuski eurokrati i američke sveznalice su zapanjeni. Zašto je Rusija odlučila kockati veze sa Zapadom vrijedne trilione dolara?

Zapadne vođe su zatečene jer nisu shvatili da vlasti Rusije ne poštuju više Evropljane kako su ih poštovali nakon Hladnog rata. Rusija smatra da Zapad više nije križarski savez. Rusija misli da se Zapad danas vrti oko novca.

NAKON HLADNOG RATA

Putinove pristalice to znaju. Ruski vladari su kupovali Evropu godinama. Imaju posjede i luksuzne apartmane od londonskog West Enda do francuske Azurne obale. Njihova djeca su sigurna u britanskim osnovnim i švicarskim srednjim školama, a njihov novac je raštrkan u austrijskim bankama i britanskim poreskim rajevima.

Uži krug ljudi oko Putina više se ne boji evropskog establišmenta. Nekada su ih sve zamišljali kao pripadnike MI6. Danas znaju bolje. Iz prve ruke su vidjeli koliko povodljivi zapadni aristokrati i korporativni tajkuni odjednom postanu kada njihove milijarde uđu u igru. Oni ih sada vide kao dvolične – iste one evropske elite koje su im pomogle skriti njihova bogatstva.

Nekada je Rusija pomno osluškivala kada evropske ambasada napišu saopštenje u kome osuđuju baroknu korupciju ruskih državnih kompanija. Ali ne više. Jer jako dobro znaju da evropski bankari, biznismeni i advokati koji za njih rade prljave poslove skrivajući prihode od korupcije od Nizozemskih Antila do Britanskih djevičanskih ostrva.

Ne govorimo o velikom novcu. Govorimo o veoma velikom novcu. Niko drugi do Putinova Centralna banka procijenila je da dvije trećine od 56 milijardi dolara koje su bile u Rusiji 2012. godine moguće je povezati sa nelegalnim aktivnostima. Aktivnosti poput mita, novca od droge ili poreznih prevara su novac kojim se otmjeni engleski bankari hvale na crvenim tepisima u Londonu.

Zbog evropske korupcije Rusija vidi američke slabosti. Kremlj ne vjeruje da su evropske države – sa izuzetkom Njemačke – istinski nezavisne od SAD-a. Vide ih kao moguće države klijente koje Washington može sada natjerati, kao što je to radio tokom Hladnog rata, da ne rade više takve poslove sa Kremljom.

Kada Rusija vidi Španiju, Italiju, Grčku i Portugal kako se međusobno natječu da budu najbolji ruski poslovni partner izvan EU (u zamjenu da ne pominju ljudska prava), oni vide kako se američka kontrola nad Evropom polako razgrađuje.

U Moskvi Rusija čuje za američke slabosti iz ambasade. Nekada davno Kremlj se bojao da avantura u inostranstvu može izazvati hladnoratovske sankcije gdje boli: zabrane izvoza ključnih dijelova naftne industrije, čak i ukidanje pristupa zapadnom bankarskom sektoru. Ne više.

Rusija vidi da je SAD smetena: Putinovo ukrajinsko kockanje je bio šok za američki vanjskopolitički establišment. Oni vole govoriti o Kini, ili učestvovati u izraelsko-palestinskim mirovnim razgovorima. Rusija vidi američku ranjivost: u Afganistanu, u Siriji i na primjeru Irana – SAD očajnički trebaju rusku podršku u nastavku slanja zaliha, održavanju bilo koje mirovne konferencije ili u provođenju sankcija.

NEMA NERVOZE U MOSKVI

Moskva nije nervozna. Ruske elite su se izložile u velikom maniru – sve što smatraju dragim je sada zaključano u evropskim nekretninama i bankovnim računima. Teoretski ih ovo čini ranjivima. EU bi ih mogla, sa iznenadnim istragama o pranju novca i zabranama viza, odsjeći od njihovog bogatstva. Ali, previše puta su gledali kako evropske vlade ne uspijevaju u donošenju bilo čega sličnog američkom Magnitsky Actu, koji spriječava mnoge sumnjive zvaničnike da uđu u SAD.

Sve ovo čini Putina samouvjerenim, veoma samouvjerenim – uvjerenim da su evropske elite više zainteresovane za zarađivanje novca nego za suprotstavljanje njemu. Dokaz je tu. Nakon što je Rusija napadom stigla do predgrađa Tbilisija, gruzijske prijestolnice 2008. godine, bilo je izjava i prijetnji ali ni pomena ruskih milijardi.

Nakon što je opozicija bačena u režirana suđenja pojavila su se zabrinuta pisma Evropske unije ali i ponovna tišina o ruskim milijardama.

Kremlj misli da sada zna evropsku prljavu tajnu i da drži evropski establišment na nišanu. Namrgođeni ljudi koji vode Putinovu Rusiju ih vide kao kasne sovjetske političare. Tokom 1980-ih, SSSR je pričao o međunarodnom marskizmu ali više u njega nije vjerovao. Brisel danas, vjeruje Rusija, priča o ljudskim pravima ali više ne vjeruje u njih. Evropu u stvarnosti vode elite moralne poput visokorizičnih investicijskih fondova: zaraditi po svaku cijenu i onda to prebaciti u takozvane offshore zone.

Kremlj vidi svoje dokaze u bivšim liderima Britanije, Francuske i Njemačke. Tony Blair sada savjetuje diktatore u Kazahstanu kako unaprijediti ugled na Zapadu. Nicolas Sarkozy je razmišljao o pravljenju visokorizičnog investicijskog fonda sa novcem od apsolutističkog Katara. A Gerhard Schroder je predsjedavajući konzorcija Nord Stream – gasovoda u većinskom vlasništvu Gazproma koji povezuje Rusiju direktno sa Njemačkom kroz Baltičko more.

EKONOMSKI KONTRAUDAR

Rusija je uvjerena da neće biti zapadnog ekonomskog kontraudara. Vjeruju da Evropljani neće sankcionirati novac ruskih oligarha niti da će Amerikanci kazniti ruske oligarhe blokirajući im pristup bankama. Rusija je sigurna da vojni kontranapad nije mogućnost. Očekuju da će SAD samo pozirati. Otkazat će G8? Koga briga?

Putin se više ne boji Zapada i može se posvetiti onome što je bitno u Rusiji: zadržavanju moći. Kada je Putin najavio da će se vratiti na mjesto predsjednika pred kraj 2011. godine glavno pitanje je bilo: zašto?

Šta je Putin želio postići time da nikada ne odstupi sa vlasti? Da se obogati? Predsjednička marioneta koju je gurnuo u stranu, Dmitri Medvedev, je makar imao priču o modernizaciji. Šta drugo, osim gladi za moći, je natjeralo Putina da se vrati predsjedavanju? Spin doktori Kremlja nisu imali šta za spinovati.

Moskva je bila uzdrmana masovnim protestima u dembru 2011. godine. Više od 100.000 se okupilo u blizini Kremlja tražeći da se Rusija vodi na drugačiji način. Demonstranti su otjerani sa ulica ali je problem režima ostao. Putin se Rusima prodao kao čovjek koji će stabilizirati zemlju i donijeti veće prihode nakon haosa 1990-ih. Ali Rusima, koji se više ne boje haosa nego više stagnacije od kada je ekonomija usporila – bilo je nejasno čemu “stabilnost” služi.

Ovdje je velika propagandna kampanja nazvana Evroazijska unija došla na svoje. To je ime nejasnog novog entiteta kojeg Putin želi stvoriti od bivših sovjetskih zemalja – prve korake napravio je stvarajući Carinsku uniju sa Bjelorusijom i Kazahstanom, a nadao se i sa Ukrajinom koju je vodio Viktor Janukovič. Ne radi se samo o imperiji; radi se o imperiji koja treba sakriti groteskne razmjere ruske korupcije i opravdati režim.

Rusija bi radije progutala cijelu Ukrajinu ali predstava se mora nastaviti. Ruske TV stanice trebaju slavu za Putina svake noći u vijestima. Ruska politika je sva o spinu, ne sadržaju. Pravi smisao ruske politike je izvlačenje milijardi dolara iz nacije i njihovo skrivanje u tropske zapadne porezne rajeve zbog čega ruska politika treba vječni PR i vječnu putinističku dramu da sve ovo zadrži daleko od ruskog naroda. Razjareni Putin je napravio luksuznu flotu aviona vrijednu jednu milijardu dolara? Ljuti ste jer je trećina od 51 milijarde budžeta igara u Sočiju nestala u korupciji? Zaboravite na to. Rusija ponovo maršira.

KRIM JE SRCE RUSKOG ROMANTIZMA

Zbog toga je Krim savršen za Putina. Krim nije Južna Osetija. To nije neko daleko, brdovito gruzijsko selo naseljeno nejasnim etničkim skupinama za koje Rusi nikada nisu čuli. Krim je srce ruskog romantizma. Poluotok je jedini dio svijeta klasicizma kojeg je Rusija ikada zauzela. Zbog toga se u njega zaljubila carska aristokratija. Krim simbolizira rusku fantaziju 18-og i 19-og vijeka da pokori Konstatinopolj i oslobodi grčke ortodoksne kršćane od muslimanske vlasti. Krim je postao imperijalno igralište: u poeziji i zamkovima veličan je kao dragulj ruske krune.

Krim je jedina izgubljena zemlja za kojom Rusi zaista tuguju. Razlog je turizam. Sovjetska unija građena na carskom mitu je pretvorila poluotok u ogromni kamp za odmor pun radničkih lječilišta i pionirskih kampova. Za razliku od ruskih gradova u recimo, Kazahstanu, Krim je mjesto gdje su Rusi zaista bili. Čak i danas više od milion Rusa odmor provodi u Krimu svake godine. To nije samo poluotok; to je ruski Club Med (francuski lanac luksuznih odmarališta širom svijeta, obično na egzotičnim odredištima, op.p.) i imperijalni romantizam zapakovan u jedno.

Vladimir Putin to zna. Zna da će ga milioni Rusa smatrati herojem ako im vrati Krim. Zna da će evropske birokrate izdati saopštenja a onda se vratiti biznisu pomaganja ruskoj eliti da kupuje kuće u Londonu i francuske zamkove. Jako dobro zna da SAD više ne može natjerati Evropu da trguje na drugačiji način. On jako dobro zna da SAD ne može uraditi ništa osim teatralnih vojnih manevara u najboljem slučaju.

Zbog toga je Vladimir Putin upravo napravio invaziju Krima.

On smatra da nema šta izgubiti.



Ben Judah je autor Fragile Empire: How Russia Fell In And Out Of Love With Vladimir Putin.

(Za rubriku Mediji prenosimo sa Politico, preveo Semir Mujkić)