HOUELLEBECQ I TAKTIKA ZASTRAŠIVANJA: U romanu nisam razjasnio trebamo li se bojati kršćana ili muslimana

Godina je 2022. i Francuska živi u strahu. Na ulicama vlada nasilje ali se zataškava, javnost živi u neznanju. Francuski glasači na izborima za predsjednika biraju Mohammada Ben Abbesa, umjerenog muslimanskog kandidata, kako bi spriječili Marine Le Pen i njen Nacionalni front, dominantnu političku snagu u zemlji, da ponovo pobijede.

“Pokoravanje” (Soumission) je novi roman Michela Houellebecqa, objavljen istog dana kada je izvršen atentat na list Charlie Hebdo. Na naslovnici lista Charlie Hebdo na dan kad je izvršen teroristički napad bio je upravo Houellebecq.

Izdavačka kuća Flammarion je evakuisana, a Houellebecq je pod stalnom policijskom zaštitom. “Pokoravanje” je roman o kojem se u ovom trenutku najviše priča u svijetu. Sam Houellebecq je odbacio primedbe da bi njegova knjiga mogla da podstakne pobune protiv islamskog stanovništva ne samo u Francuskoj, već i u drugim zemljama Evrope:

- Nije mi poznato da je ijedan roman promijenio tok istorije, rekao je za francusku televiziju prije masakra.

U knjizi su Ben Abbesa podržale sve partije osim krajnje desnice, zato što je "proevropljanin".

Žene napuštaju zapadnjački stil odijevanja i prestaju raditi, univerziteti postaju islamski, nemuslimanski profesori ostaju bez posla. Ovakav je svijet zamislio Michel Houellebecq u svom šestom romanu. U intervjuu za Paris Review pisac objašnjava zbog čega je napisao roman koji je izazvao skandal i prije nego što je objavljen.

TAKTIKA ZASTRAŠIVANJA

U intervjuu Houellebecq kaže da knjiga ima "zastrašujuću stranu":
- Koristim taktiku zastrašivanja, priznaje.

Na pitanje je li zastrašivanje mogućnost da islam preuzme državu, kaže:

- Zapravo, nije jasno trebamo li se bojati kršćana ili muslimana. To sam ostavio nerazjašnjeno.

Kasnije pisac dodaje:

- Prosvjetiteljstvo je umrlo, pokoj mu duši ... samo se muslimani nalaze u zapravo shizofrenoj situaciji. Na razini onog što obično zovemo vrijednostima, muslimani imaju više zajedničkog s ekstremnom desnicom nego s ljevicom. Veća fundamentalna suprotnost postoji između muslimana i ateista, nego između muslimana i katolika. Meni je to očito.

Objašnjavajući razloge zbog čega je napisao ovakav roman, Houellebecq kaže kako je primijetio velike promjene prilikom povratka u Francusku, koje su bile više zapadne nego francuske:

- U progonstvu vas ne interesuje mnogo stvari – ni mjesto porijekla ni mjesto u kom živite. Mislim da je drugi razlog to što moj ateizam nije baš preživio sve smrti sa kojima sam se morao nositi.

Bilo ih je mnogo u kratkom vremenskom razdoblju. Suprotno od onoga što sam mislio, nikada nisam u potpunosti bio ateista. Bio sam agnostik. Ta riječ obično služi kao paravan za ateizam, ali u mom slučaju nije tako. Kada sam, u svjetlu svojih saznanja, preispitao postojanje Stvoritelja, kosmičkog poretka, i sličnih stvari, shvatio sam da zapravo nemam odgovor.
Mislio sam da sam ateista. Sada zaista ne znam. Tako da, to su ta dva razloga zbog kojih sam napisao knjigu, a drugi razlog je vjerovatno važniji.

Na pitanje kako bi okarakterisao knjigu kaže kako je dobar izraz “politička fikcija”. Ideju za ono o čemu govori u knjizi – predsjedničke izbore 2022. i poraz Marine Le Pen dobio je, objašnjava, nakon razmišljanja o položaju muslimana. Većinu ne zanimaju ekonomska već društvena pitanja, ali su veoma daleko od ljevice. Dovoljno je, kaže, prisjetiti se gay brakova i drugih pitanja, i shvatiti da zapravo nema razloga zašto bi glasali za desnicu, pogotovo za ekstremnu desnicu, koja ih odbacuje:

- Dakle, ako musliman želi glasati, šta bi on trebao učiniti? Istina je da je u nemogućoj situaciji. Niko ga ne zastupa. Bilo bi pogrešno reći kako religija nema političke posljedice – ima. Tako je u katoličanstvu, čak i ako su katolici manje ili više marginalizirani. Iz tih razloga, čini mi se, muslimanska stranka ima dosta smisla.

U razgovoru i sam kaže kako muslimanski predsjednik u Francuskoj 2022. nije realna opcija. Negira svoju odgovornost u jačanju slike o prijetnji koju islam predstavlja u Francuskoj. Kaže kako romani ne mijenjaju svijet, već to čine eseji. Ne zauzima strane, kaže, i ne brani nijedan režim.

TEORIJE EKSTREMNE DESNICE

Kritičari su knjigu čitali već u rukopisu i mišljenja su različita. Ljevičarski "Liberasion” tvrdi da je liderka krajnje desnice Marine Le Pen od Houellebecqa dobila veliki božićni poklon, aludirajući pritom na to da popularni autor podgrevanjem islamofobije dodatno podiže i ovako narasli rejting Le Pen, piše Politika.

"Teorije ekstremne desnice vraćaju se u francusku literaturu", ocenjuje "Liberasion", koji konstatuje da je stolica u pariskom kafeu "Flora", gde su se tradicionalno okupljali literarni kružoci, sada konačno zagrijana da u nju sedne Marin Le Pen:

- Ali, dok ljevica osuđuje poruke ove knjige i smatra ih opasnim po društvo, konzervativni nedeljnik "Poen" vidi u Uelbeku francuskog Georgea Orwella ili bar Aldousa Huxleya. Knjiga je, po "Figaru", osuda tišine, pasivnosti i ljevičarske zavjere sa intelektualcima. Oni se svi prave slijepi i gluhi pred prodorom političkog islama u francusku republiku.

I u Njemačkoj, u kojoj roman izlazi 16. januara, malo je hladnih glava, piše Deutsche Welle:

- Tako su neki ugledni mediji govorili o romanu u kome jedan „radikalni musliman“ postaje predsjednik Francuske. To je totalno pogrešno i još jednom pokazuje da u atmosferi žučnih rasprava, umjetnost lako može da završi pod točkovima.

Fenomen je poznat. Kada je Salman Rushdie 1988/89 objavio roman „Satanski stihovi“ i kada mu je Iran izrekao fetvu (smrtnu presudu), malo koga je zanimalo šta zaista piše u knjizi. Slučaj Rushdie, a sada i nova knjiga Michela Houellebecqaa potvrđuju jedno: radikalnim fanaticima nije do umjetnosti i literature, već samo do sprovođenja njihovih ciljeva. Ali barem bi prosvijećeni svijet trebalo da zadrži diferenciran pogled na stvari.

Može biti da je Uelbek svom romanu time htio da da više vjerodostojnosti i da je htio da se suoči sa optužbama da piše protiv jedne svjetske religije. Ali najprije je potrebno konstatovati: „Pokoravanje“ predstavlja viziju francuskog društva, bogatu nijansama, sa mnogo međutonova.

Kritika je njegove romane često karakterisala kao vulgarne, pamfletske, pornografske, a zbog stavova koje je iznosio u njima i svojim intervjuima optuživali su ga da je rasista, ženomrzac i islamofob. Zbog antiislamskih stavova i optužbi za izazivanje rasne i vjerske mržnje dospeva 2005. na sud.

Pozivajući se na proklamovanu slobodu govora, sud ga je oslobodio optužbi, ali nakon ovog procesa Houellebecq napušta Francusku i odlazi najpre u Irsku, a potom u Španiju, gde i danas živi:

- Kad su me pred sudom optužili za rasizam, prije deset godina, oslobođen sam, a sudac je rekao kako je tužitelj ispravno primijetio kako islamska religija nije rasna odlika. To je danas postalo još očitije. Zato smo domenu 'rasizma' proširili, izmislivši zločin islamofobije – kaže u intervjuu za Paris Review  Houellebecq.

(zurnal.info)