Pokušavajući dočarati čitateljima New York Observera uređivačku politiku Charlie Hebdoa jedan od njihovih bivših suradnika rekao je: „Mad Magazine je spram Charlie Hebdoa isto što i Taylor Swift spram Roberta Crumba.“
GDJE SE SKRIVA ROBERT CRUMB?
Tek nakon te opaske novinarka Observera, Celia Faber, sjetila se legendarnog strip crtača, ilustratora i karikaturista. Cijela dva dana nakon napada na redakciju pariškog Charlie Hebdoa američki novinari sjetili su se svog najpoznatijeg crtačkog provokatora.
Celia Faber bila je prva američka novinarka koja se obratila Crumbu. Što je posebno čudno ako uzmemo u obzir da Crumb već četvrt stoljeća živi u Francuskoj. Ali nije čudno ukoliko poznajemo američki odnos prema političkoj satiri u novinarstvu. Kako i Crumb ističe, u Americi naprosto ne postoji ta, ispada, čisto europska tradicija. Ne postoji barem na brutalni europski način.
„...Tamo više nema novinara, imate ljude iz odnosa s javnošću. To je ono što Amerika ima. 250 tisuća ljudi u odnosima s javnošću. I sve manji broj istinskih reportera i novinara.“
Tom je izjavom Crumb pogodio u srž. No, čini se da ni u Europi situacija s novinarstvom kao profesijom nije puno bolja. Malo je stvarnih svjetionika europskog novinarstva ostalo na pučini. I ta je tradicija, kao i mnoge druge, pregažena što tehnološkim dostignućima što spoznajom vlastodržaca da trebaju preuzeti medije. Europska kultura življenja, kao i svaka druga, otišla je k vragu. Koliko god se neki upinjali da je održe i nju je preoblikovalo vrijeme u kojem su potrebe zamjenile ideale.
Upitan postoji li išta u američkoj kulturi što bi se moglo usporediti s onim što je radio Charlie Hebdo Crumb je odgovorio:
„Underground stripovi iz sedamdesetih. Ali danas u Americi ne postoji ništa slično. Stvar je u tome da je Charlie Hebdo nastao 1969. Godine. Ta banda je nastavila to raditi narednih nekoliko desetljećja. To su većinom stariji momci. Nem aoko njih puno dvadesetogodišnjaka ili tridesetogodišnjaka. Karikaturisti su uglavnom stariji momci. Puno su kritizirali i ljevicu. Govorili da je ljevica licemjerna, kenjatorska i oportunistička. Iako, mogli bismo reći da su naginjali lijevim opcijama. Svejedno, oni su nizali takve stavove iz tjedna u tjedan. Svaki tjedan...“
CRUMBOVSKA REAKCIJA
Francuski mediji bili su brži od američkih. Liberation je zamolio Crumba da nacrta karikaturu potpore. Crumb je pristao. Snebivao se, jer, kako i sam kaže, nikad mu nije palo na pamet da gradi karijeru tako što će batinati vjerske fanatike vrijeđajući njihovog proroka.
No, nakon što se dogodio pariški napad ipak se odlučio nacrtati karikaturu potpore. Prao je posuđe i razmišljao što bi mogao nacrtati. Na koncu je došao na krajnje crumbovsku ideju. Karikatura prikazuje Crumba kako drži kroki dupeta naslovljen „dlakavo muhamedovo dupe“. Sitnim slovima je napisano: ovo je dupe mog prijatelja Muhameda Bakšija, filmskog proiducenta iz Los Angelesa. Tako je Crumb ruglu izvrgnuo samog sebe, jer: ja nemam hrabrosti da nacrtam uvredljivu karikaturu Muhameda.
Njegova supruga Aline nije bila oduševljena crtežom pa je Crumb napravio još jednu karikaturu. Ona prikazuje njegovu suprugu kako s užasom gleda crtež svog muža i govori: o, moj bože, ovo je grozno, krenut će po nas, želim poživjeti dovoljno dugo da vidim svoje unuke.
Oba crteža Crumb je poslao Liberationu.
STVARI ĆE POSTATI ISTINSKI GADNE
Kada su ga upitali kako se osjećao kad je čuo za napad na redakciju pariškog lista Crumb je rekao kako je imao sličnu reakciju kao i nakon napada na New York: stvari će postati istinski gadne. Taj me njegov pomalo sjetni odgovor podsjetio na izjavu Leonarda Cohena nakon 11.09. Rabinski pomirljivo, ali iskreno zabrinuto Cohen je rekao: ne dopada vam se Amerika, u redu, bojim se da će vam se još manje sviđati ono što će doći poslije nje.
Ekstremni lberalni i desni tikvani svojim istupima već dokazuju istinost te tvrdnje. Stravično je i gadljivo, na primjer, bilo čitati tekst hrvatskog novinara Denisa Kuljiša koji poziva na uspostavljanje europske intervencionističke vojske i sličnih budalaština. Jer treba se odbraniti i ujedno diljem svijeta štititi vlastite interese. Kuljiš je dakako pionir odnosa s javnošću u novinarstvu tako da nas to ne treba ni čuditi, ali puno je opskurnih tipova koji bi rado do kraja amerikanizirali Europu.
Ne dopada vam se satira, u redu, ali bojim se da će vam se još manje dopasti ono što će doći poslije nje. Stvari će postati istinski gadne.
SVIJET PO CRUMBU
Malo je ljudi koji su izvršili veći utjecaj na moj život od Roberta Crumba, američkog underground strip crtača. Ovaj njegov geg s karikaturama potpore je tipično crumbovski, ali u dobroj mjeri i američki, ako uzmemo u obzir da američki mediji nisu poput europskih u znak potpore listu Charlie Hebdo htjeli objaviti crteže zbog kojih se dogodio pokolj u redakciji tog lista.
Crumb je svijet ismijavao drugačije nego Charlie Hebdo. Usput je uvijek nalazio prostora da i samog sebe izvrgne ruglu. I ova priča o njegovom intervjuu i karikaturama zapravo je priča o tipu koji je još davno u svojim stripovima upro prstom u stvarne krivce za jadno i zapušteno stanje ljudskog roda.
Svaki sustav je neprijatelj, i svaka dogma, jer svaki sustav stvara čovjeka po svojoj mjeri i na koncu od njega učini karikaturu. Ne postoji sloboda. Nitko se ne razvija slobodno. Oblikuje nas sustav. A on je licemjeran jer u sebi ima upisanu slobodu ili obećanje slobode ili nebesku istinu. To ga čini perfidnim. A nas jadnim umišljenim bolesnicima. Nitko od nas ne želi zapravo mijenjati svijet. Ako ćemo pravo, svi samo žele piti, jesti i jebati. Neki zato hoće da preuzmu stvar igrajući se revolucionara, neki pišu, neki se bave politikom, neki drugi imaju svoje načine da se hrane, piju i jebu. Svijet je jebeni teatar, a ljudi su komični i beskrajno jadni.
Likovi Roberta Crumba su ogoljeni do srži, onakvi kakvima ih je stvorio sustav, kakvim ih je stvorio propisani moral. To su potpuno izludjele jedinke koje susprežu svoje nagone kako bi se uklopile u sustav ili u neki „alternativni“ način življenja, svejedno.
Svijet je odvratno prljavo mjesto prepuno prikrivenih manijaka. Poput Roberta Crumba, ili mene, ili pak vas.
(zurnal.info)