Selma Džihanović-Gratz nedavno je magistrirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu sa atraktivnom ali zahtjevnom temom “Oblici korupcije u Bosni i Hercegovini u procesu tranzicije vlasništva”. U svom radu na preko 300 strana ona je analizirala na koji je način korupcija zarobila Bosnu i Hercegovinu istražujući i konkretne slučajeve privatizacije velikih bh. firmi. Njen rad je dragocjen jer možda po prvi put naučno objašnjava i dokazuje kako je država privatizacijom opljačkala svoje radnike, a onda raspodjelom zarade stvorila nove političke elite. Džihanović-Gratz, nudi rješenja da barem sačuvamo firme koje još nismo uništili ali se to rješenje ne svodi na obično mijenjanje političara. Kako dokazuje u svom radu, ambiciozni i ugledni novi političari i njihove stranke nerijetko postanu korumpiraniji od ovih koje gledamo godinama. Za Žurnal govori i o pravljenju paravana za nesmetano bavljenje koruptivnim hobijem, kulturi korupcije i realnosti revizije privatizacije.
Možemo li reći da je ovdje korupcija dio kulture?
Nažalost, ne samo ovdje. Ako pogledate zemlje u okruženju i zemlje koje su nedavno postale članica EU može se sa puno osnova reći da je to jednostavno sastavni dio kulture. Građani smatraju da je normalno „zahvaljivati“ se poklonima ili novcem za nešto što ljudi koji sjede u državnoj administraciji, ljekari, profesori, funkcioneri su dužni raditi, smatraju da to moraju „nagraditi“. Građani ove zemlje moraju shvatiti da je država, kao i njene institucije i javne službe, dužna pružiti im mogućnosti da ostvare svoja prava, da ne trebaju svaku „službenu dužnost“ nagrađivati. Ali isto tako, građani moraju shvatiti da su i oni dužni izvršavati svoje obveze, da su dužni sarađivati sa organima gonjenjau smislu prijavljivanja koruptivnih krivičnih djela, a ne podsticati rast i širenje korupcije. U BiH je generalno zavladao fenomen nepovjerenja u državu i njene institucije. Ljudi su se povukli u sebe i ponašaju se po principu „linije manjeg otpora“, u smislu nepoduzimanja nikakvih koraka da se suprotstave ovakvom stanju u državi. Sve dok građani ove zemlje ne shvate izbore kao šansu za preokret situacije, za dolazak na vlast stručnih profesionalaca koji BiH žele izvesti na put pravne države i vladavine prava, na put evropatlantskih integracija, teško da će se stanje promijeniti na bolje.. Naravno, taj proces će biti težak, ali ipak ne treba lako odustati od toga.
Koji su glavni uzroci korupcije u BiH?
Za nastanak korupcije, u svakoj državi, vezan je veliki broj faktora. Korupcije ima svugdje. Nijedna država, nijedno društvo, makoliko razvijeno i jako bilo, nije u cijelosti imuno na korupciju, Ni najrazvijenije zemlje nisu imune na nju. U zemljama u tranziciji, vrlo često se kao faktori, tojest uzroci korupcije navode siromaštvo, nefunkcionalna i nerazvijena administrativna i politička struktura, odsustvo vladavine i prava, neadekvatna zakonska regulativa, nepostojanje institucionalnih pretpostavki za borbu protvi korupcije, itakodalje. Sve to je slučaj i u Bosni i Hercegovini.Ipak, strašni četverogodišnji rat koji je poharao BiH, rezultirao je siromaštvom, nerazvijenošću zemlje, rat je uništio kompletnu privredu, razvoj, stabilnost, rezultirao je neefikasnom vlasti... To je neminovno dovelo do utemeljenja i cvjetanja korupcije. Sa druge strane, ekonomski uzroci korupcije doveli su zemlju u stanje „začaranog kruga“.
Strane vlade su uložile milione baš u mijenjanje svijesti o korupciji ali očito nisu uspjeli. Postoji li način da se zaista promijeni svijest i kako to uraditi?
Tačno je. U BiH su provedeni i još uvijek se provode projekti, neki od njih su samo forme radi. Transparency International se time zaista kvalitetno bavi. U tom pravcu se mora ići dalje, stalno se mora vršiti medijska kampanja o štetnosti korupcije. Ali ne iz nekih ličnih frustracija i izmišljenim informacijama nego ih jednostavno informirati o činjenicama. Kroz konstantno informiranje građana o štetnosti korupcije, kroz informiranje o načinima na koji oni mogu spriječiti korupciju, kroz informiranje koliko svakog građana korupcija košta, može doći do promjene svijesti ljudi.Mora ih se uvjeriti da će biti sigurni ako prijave korupciju. Jedan od načina borbe protiv korupcije su i izbori, treba glasati za druge ljude i onda ih pozivati na odgovornost.
PATRIOTIZMOM PROTIV KORUPCIJE
Zbog čega ste odabrali ovu zahtjevnu i škakljivu temu?
Ova tematika je veoma aktuelna u Bosni ii Hercegovini. O procesu tranzicije vlasništva u BiH, u svjetlu korucpije, zapravo i ne postoje nikakva detaljna istraživanja i analize, koje bi jasno ukazale na malverzacije i koruptivna ponašanja u dosadašnjem toku privatizacije. Zainteresirala sam se da, koristeći se naučnim metodama, sa naučnog aspekta, na jedan objetivan način i bez unošenja ličnih emocija, obradim tu temu, dam jednu stvarnu i objektivnu procjenu stanja, uzroka i posljedica takvog stanja, pronađem uzroke korupcije i ponudim odgovore na pitanje kako iz postojećeg stanja izaći. Svjedoci smo događanja u okruženju da se mora uhvatiti u koštac sa korupcijom u svim procesima, na kraju krajeva i u procesu privatizacije. Da zemlja napokon stane na svoje noge i da se oporavi, jer sada tone.
Dakle iz patriotskih razloga?
Da, baš tako.
U radu citirate Slobodana Šnajdera koji otprilike kaže da ljudi koji ulaze u politiku a već imaju finansijsku moć i ugled najčešće postaju korumpiraniji od dotadašnjih političara. Imamo nekoliko novih imena na ovim izborima koja se uklapaju u ovaj opis. Ima li ova bojazan osnova?
U Bosni i Hercegovini prisutan je fenomen „nove političke klase“. To su ljudi koji su prije rata bili prisutni, možda su bili čak i dio stare političke elite. Ali ta stara elita se identificirala sa klasnim, a ne nacionalnim, kako je to danas slučaj. Konstituiranje sadašnje nove političke klase počelo je još za vrijeme rata, a samo je nastavljeno, i moglo bi se reći, zabetonirano potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.. Vrijeme strahovitog rata i opće destrukcije u BiH iskorišteno je za bogaćenje i uvećavanje ekonomske moći nove političke klase. Sada, pripadnici te klase pokušavaju zadržati moć i bogatstvo koje su stekli tokom rata, tako da ovo stanje ne obećava previše. Sve dok se ne postavi pitanje odgovornosti, porijeklo imovine, enormno bogatstvo nekih ljudi, nije baš obećavajuća situacija da će ti ljudi biti bolji od ovih što su na vlasti. Svi koji dolaze uglavnom su nastavak utemeljenog i započetog.
Da li je veliki broj zakona jedan od faktora i paravana korupcije?
Definitivno jeste. I ne samo u BiH, to datira od Rimljana ali i prije...
Veliki broj zakona nije slučajan?
Ne. I sami Rimljani govorili su “Coruptissima res publica plurimae legi”, tj. što više zakona to država korumpiranija. U tranzicijskim državama stvorena je situacija u kojoj se svi odnosi u ekonomiji, privredi i društvu pokušavaju regulirati zakonima i podzakonskim aktima. Otuda poplava novih zakona ili izmjena i dopuna postojećih zakona. Sa jedne strane se misli da će se samim izmjenama zakona nešto promijeniti. S druge strane imate, recimo samo u Federaciji BiH, preko 40 pravnih akata za proces privatizacije. Pa ni vrsni pravnici, a kamoli nestručni funkcioneri, političari i državni službenici ne znaju koji zakon da primjenjuju i na koji način, a da ne govorimo o tome da se to pokuša objasniti jednom običnom čovjeku. Imamo nevjerovatan broj propisa koji jednostavno rezultiraju košmarom i plodno su tlo da se radi ono što neke strukture žele da rade a da se to može opravdati. Samo donošenje zakona je prilagođeno privatnim interesima, legaliziraju ono što će kasnije provoditi.
Da li bi se smanjenjem administracije smanjila i korupcija?
Samim smanjenjem administracije ne bi se nužno smanjila korupcija. Postojeća administracija je nefukncionalna i nestručna. Sve su to uslovi koji predstavljaju plodno tlo za širenje nečega što je ukorijenjeno. Potrebno je provesti korjenitu reformu javne administracije, u smislu kreiranja jedne profesionalne, stručne, obrazovane, neovisne i odgovorne državne službe i ukloniti svi koji su na bilo koji način povezani sa bilo kakvim nezakonitim ponašanjem. Postojeći sistem izbora državnih službenika je neefikasan i često ne rezultira kvalitetnim, stručnim kadrom, koji bi bio u stanju suprotstaviti se pojavama kao što je korupcija I uspješno se boriti protiv nje.
REVIZIJA KOJU NEĆEMO DOČEKATI
Vi u radu navodite da je država na neki način kao posrednik između radnika i kupaca bila višak. Je li se njena tolika umiješanost u privatizaciju mogla izbjeći i da li bi tada radnici bolje prošli?
Prije svega, brojni procesi u postdejtonskoj BiH su se odvijali stihijno i bez odgovarajućih strategija. Tranzicija je povukla niz procesa za koje nismo bili spremni. Jedan od njih je i proces pretvorbe društvenog u državno, a potom državnog u privatno vlasništvo. Ovi procesi nisu bili osmišljeni, niti prilagođeni potrebama društvenog razvoja. Država je trebala imati srednjoročne i dugoročne ekonomske i privredne planove razvoja. Trebalo je napraviti konkretne mjere i modele prenosa vlasništva i spisak preduzeća koje ćemo privatizirati i koje nikada nećemo. Poznato je da je process tranzicije vlasništva u BiH počeo neposredno prije rata, putem takozvanog Markovićevog modela privatizacije kroz prodaju internih dionica radnicima. Rat je nasilno obustavio taj proces, a nakon rata je počeo jedan novi process, u potpuno novim okolnostima koji, svjedoci smo, nije doveo ni do kakvih rezultata i uglavnom do uništenja preduzeća i bogaćenja dijela političkih elita.
Sa sadašnjim iskustvom, može se govoriti o tome da je pristup da radnici budu prioritetni vlasnici preduzeća koja su stvarali, mogao biti najprikladniji za BiH, ali sada je o tome kasno govoriti. Bilo bi dobro da nam ova iskustva posluže kao upozorenje da dalje ne srljamo, ukoliko želimo preostali državni kapital privatizirati u korist jačanja ekonomije I ekonomske osnove zemlje.
Imamo velike kompanije koje tek idu u privatizaciju. Možemo li spasiti barem njih?
Mislim da bi sada bilo potrebno stati sa privatizacijom dok se ne napravi konkretan plan ekonomskog razvoja zemlje i institucije vlasti ne osnaže da to mogu provesti na adekvatan način. Ono što je prodato više se ne može vratiti. Svi koji sada upravljaju ovom zemljom, morali bi biti svjesni da će njihove današnje odluke u području privatizacije imati dalekosežne posljedice ne samo sada, nego i za generacije koje dolaze. Jer, jednom kad prodate, kada to učinite ne uzimajući u obzir interese ekonomije, budućnosti zemlje i njenih građana, to znači da ste prodali sebe I svoju budućnost.Građani to moraju shvatiti i moraju toga biti svjesni.
Ali stalno se spominje revizija privatizacije. Je li to realno?
Smatram da nije jer ne znam šta bi se sada postiglo tom revizijom. Uredba o reviziji dosadašnje pretvorbe vlasništva iz 1998. godine nikada nije primijenjena. Šta učiniti 12 godina poslije? Zakon o kontroli privatizacije nikada nije prošao parlamentarnu procedure. Ne znam šta bi se sada dobilo revizijom, jer su to toliko kompleksni procesi. Svi govore da to treba učiniti, ali kako? Mislim da to ne bi bilo moguće. Prije se treba okrenuti na drugu stranu i sačuvati ovo što je ostalo i pratiti tokove koji su u toku. Treba pratiti izvršenje ugovora, ono što je obećano i ugovoreno. Nažalostnitko to ne prati. Mi nemamo nijednu situaciju u kojoj je ugovor, usljed nepoštivanja I neispunjenja obveza, raskinut. Stalno se vrše ustupci, prolongiraju rokovi. Imamo situacije gdje se odjednom promijene rokovi i uslovi ugovora. Moramo se pozabaviti time da spasimo ovo što je ostalo. Ugovore treba raskinuti ako se ne ispunjavaju.
Nije li već kasno za to. Evo, recimo, problem Željezare u Zenici gdje se kritikuje Mittal. Vi u radu navodite da je stvarni problem prvi ugovor sa Kuvajćanima.
Sada se možemo samo nadati da će sadašnji vlasnići podići Željezaru na noge i da će on nje napraviti respektabilnu fabriku, osigurati poslove i poštovati ekologiju ove zemlje. To je posljedica što nisu vršene provjere ispunjenja obveza ugovora ni sa jedne ni sa druge strane. Prevladali su privatni interesi.
U slučaju Alumunija država ne samo da ne spriječava nego i sama potiče korupciju praveći sporni ugovor.
U slučaju Aluminija postoji nešto što ne poznaje nijedan pravni sistem. Sam Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije i Aluminija jeste jedna nezakonita tvorevina, pravni nonsens, koji anulira pravni sistem. Vlasti su učinile te ustupke. Sama činjenica da preduzeće koje se prodaje potpisuje nešto bez učešća Agencije za privatizaciju govori jasno o nezakonitim djelovanjima i drugim malverzacijama. Činjenica iz tog sporazuma koji kaže da sporazum ne može biti mijenjan, da je konačan i ne može biti predmet spora je nevjerovatna. Ni u tom slučaju se nije reagiralo. Čekajući rezultate, samo su prolongirani rokovi. Taj proces još uvijek nije okončan i niko ne zna šta će se desiti. Po mom mišljenju, u svim ovim slučajevima zakazalo je i Pravobranilaštvo. Pravobranilac, koji treba štititi interese države, ni u jednom procesu privatizacije nije se pojavio kao zaštitnik državne imovine.
Može li se Aluminij sada spasiti?
Možda se može spriječiti dalje propadanje ali se ne može vratiti na početno stanje.
GDJE IDE BH. PRAVOSUĐE?
U većini slučajeva država ostaje dijelom vlasnik kompanije. Zbog čega?
Očigledno je da naše iskustvo govori da je vlast u dosadašnjem procesu privatizacije ostavljala sebi odlučujuću ulogu u kompanijama koje su tržišno monopolizirane i u kojima se ostvaruje ekstra-profit, te u kojima je odlučivanje o takvom profit uglavnom uglavnom netransparentno i bez kontrole demokratskih institucija. Izborom nadzornih i upravnih odbora, direktorom preduzeća ostavlja mogućnost ostvarivanja određenih političkih interesa. Mislim da zadržavanje monopolskog položaja i nakon prelaska preduzeća u private ruke odražava interese korumpiranih vlasti.
Da li je i to jedan od načina stvaranja takozvane zarobljene države o kojoj ste pisali u radu?
Zarobljena država zapravo znači u prevodu BiH. Sistemska korupcija, koja je definitivno na sceni u BiH, obuhvata i administrativnu korupciju, i izbornu i političku korupciju, legalne oblike korupcije u smislu donošenja zakona koji omogućavaju ostvarenje ineresa političkih grupacija. Sve to skupa dovodi do stanja zarobljenosti države od struktura vlasti. Svi koji sjede u strukturama vlasti i donose i provode zakone, državu dovode do začaranog kruga iz kojeg se ne može izaći. U tom smislu je država zarobljena od svoje administracije i vlasti.
Koliko je teško dokazati korupciju?
Teško. Zaista teško. Reforma krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine je uvela sasvim novi sistem i to nije sistem koji su sudije i tužioci poznavali. Prije je to bio istražni sudija a sada istragu vodi tužilac. Ono što je možda bila greška jeste što nije ostavljen dovoljno dug vacatio legis, odnosno rok za obuku i pripremanje ljudi za primjenu tog novog zakonodavstva, prije njegovog stupanja na snagu. Vjerujem da su se tužioci i sudije našli u jednoj mat poziciji u kojoj nisu znali odakle da krenu a morali su krenuti jer kriminalitet ne čeka. Tužilac treba da kaže policiji šta treba da urade, a pri tom ni on sam nije znao kako početi I u kojem pravcu usmjeriti istragu. Istražujući ovako kompleksna i teško dokaziva krivična djela, tužioci se moraju baviti ogromnom i kompleksnom, često materijalno-finansijskom, dokumentacijom. Oni nemaju te kvalifikacije i to znanje i moraju koristiti vještake koji vrlo često neće da sarađuju ili mijenjaju iskaze u korist odbrane. Institut posebnih istražnih radnji može se koristiti samo u slučaju krivičnih djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, tako da za ovu vrstu krivičnih djela praktično ostaje neupotrebljiv. S druge strane, enorman pritisak javnosti na tužilaštva ima za posljedicu podizanje optužnica koje nisu na zadovoljavajućem nivou kvaliteta i one padaju, a ako postupak I bude proveden, čest ishod su oslobađajuće presude, što za posljedicu ima nesankcioniranje počinitelja, jer se za isto djelo ne može dva puta suditi (princip “ne bis in idem”).
U svom radu ste na neki način ste uspjeli pravno dokazati korupciju. Zašto je sudovima to toliko teško?
Mi smo prilikom izrade rada koristili naučne metode, kako bi dokazali postojanje sprege između korupcije i procesa privatizacije. Dokazali smo povezanost, ali je konkretne slučajeve teško dokazati. Teško je doći do dokumentacije. I kada se dođe do nje od toga do početka suđenja prođe puno vremena, dokumentacija se izgubi, promijeni ili se pojavi druga po kojoj je sve legalno. To u startu otežava procesuiranje tih djela. Procesi traju dugo, gubi se kontinuitet, pa na kraju ti postupci rezultiraju donošenjem oslobađajućih presuda, ili izricanjem blagih kazni. Ja se nadam da će ovo što sam kroz rad prikazala I naučno dokazala na neki način ponuditi odgovore u kojem smjeru treba ići. Što se procesuiranja koruptivnih krivičnih djela tiče, što prije treba ići u izmjene krivičnog zakonodavstva, onako kako je to preporučio i Tim GRECO-a za BiH.
Trenutno na sudu imamo procese protiv Dragana Čovića, Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića. Da li Vi primijetite ikakav napredak u procesima za korupciju ili je to samo obračunavanje političkih elita?
Stalno se govori samo o medijski eksponiranim slučajevima. Međutim, pravosuđe svakodnevno radi na procesuiranju svih krivičnih djela. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati tih postupaka. Ja se ne bavim politikom, već sa naučnog aspekta proučavam stanje u BiH u pogledu korupcije. Ne bih prejudicirala, ali mislim da dolazi vrijeme kada će svi koji su nezakonito djelovali biti pozvani na odgovornost. Imamo primjer Hrvatske gdje se dugo samo pričalo o tome, ali se na kraju i uhvatilo u koštac sa tim. Mislim da u tom pravcu ide i naše pravosuđe. Međutim, jako je bitno istaći da mediji i građani ne smiju vršiti pritisak na pravosuđe, već pustiti da sudije, na temelju činjenica i dokaza koje u toku postupka pruže tužioci i odbrana, objektivno, stručno, profesionalno I neovisno donesu odluke o vinosti ili nevinosti osoba optuženih za krivična djela.
(zurnal.info)
">Selma Džihanović-Gratz nedavno je magistrirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu sa atraktivnom ali zahtjevnom temom “Oblici korupcije u Bosni i Hercegovini u procesu tranzicije vlasništva”. U svom radu na preko 300 strana ona je analizirala na koji je način korupcija zarobila Bosnu i Hercegovinu istražujući i konkretne slučajeve privatizacije velikih bh. firmi. Njen rad je dragocjen jer možda po prvi put naučno objašnjava i dokazuje kako je država privatizacijom opljačkala svoje radnike, a onda raspodjelom zarade stvorila nove političke elite. Džihanović-Gratz, nudi rješenja da barem sačuvamo firme koje još nismo uništili ali se to rješenje ne svodi na obično mijenjanje političara. Kako dokazuje u svom radu, ambiciozni i ugledni novi političari i njihove stranke nerijetko postanu korumpiraniji od ovih koje gledamo godinama. Za Žurnal govori i o pravljenju paravana za nesmetano bavljenje koruptivnim hobijem, kulturi korupcije i realnosti revizije privatizacije.
Možemo li reći da je ovdje korupcija dio kulture?
Nažalost, ne samo ovdje. Ako pogledate zemlje u okruženju i zemlje koje su nedavno postale članica EU može se sa puno osnova reći da je to jednostavno sastavni dio kulture. Građani smatraju da je normalno „zahvaljivati“ se poklonima ili novcem za nešto što ljudi koji sjede u državnoj administraciji, ljekari, profesori, funkcioneri su dužni raditi, smatraju da to moraju „nagraditi“. Građani ove zemlje moraju shvatiti da je država, kao i njene institucije i javne službe, dužna pružiti im mogućnosti da ostvare svoja prava, da ne trebaju svaku „službenu dužnost“ nagrađivati. Ali isto tako, građani moraju shvatiti da su i oni dužni izvršavati svoje obveze, da su dužni sarađivati sa organima gonjenjau smislu prijavljivanja koruptivnih krivičnih djela, a ne podsticati rast i širenje korupcije. U BiH je generalno zavladao fenomen nepovjerenja u državu i njene institucije. Ljudi su se povukli u sebe i ponašaju se po principu „linije manjeg otpora“, u smislu nepoduzimanja nikakvih koraka da se suprotstave ovakvom stanju u državi. Sve dok građani ove zemlje ne shvate izbore kao šansu za preokret situacije, za dolazak na vlast stručnih profesionalaca koji BiH žele izvesti na put pravne države i vladavine prava, na put evropatlantskih integracija, teško da će se stanje promijeniti na bolje.. Naravno, taj proces će biti težak, ali ipak ne treba lako odustati od toga.
Koji su glavni uzroci korupcije u BiH?
Za nastanak korupcije, u svakoj državi, vezan je veliki broj faktora. Korupcije ima svugdje. Nijedna država, nijedno društvo, makoliko razvijeno i jako bilo, nije u cijelosti imuno na korupciju, Ni najrazvijenije zemlje nisu imune na nju. U zemljama u tranziciji, vrlo često se kao faktori, tojest uzroci korupcije navode siromaštvo, nefunkcionalna i nerazvijena administrativna i politička struktura, odsustvo vladavine i prava, neadekvatna zakonska regulativa, nepostojanje institucionalnih pretpostavki za borbu protvi korupcije, itakodalje. Sve to je slučaj i u Bosni i Hercegovini.Ipak, strašni četverogodišnji rat koji je poharao BiH, rezultirao je siromaštvom, nerazvijenošću zemlje, rat je uništio kompletnu privredu, razvoj, stabilnost, rezultirao je neefikasnom vlasti... To je neminovno dovelo do utemeljenja i cvjetanja korupcije. Sa druge strane, ekonomski uzroci korupcije doveli su zemlju u stanje „začaranog kruga“.
Strane vlade su uložile milione baš u mijenjanje svijesti o korupciji ali očito nisu uspjeli. Postoji li način da se zaista promijeni svijest i kako to uraditi?
Tačno je. U BiH su provedeni i još uvijek se provode projekti, neki od njih su samo forme radi. Transparency International se time zaista kvalitetno bavi. U tom pravcu se mora ići dalje, stalno se mora vršiti medijska kampanja o štetnosti korupcije. Ali ne iz nekih ličnih frustracija i izmišljenim informacijama nego ih jednostavno informirati o činjenicama. Kroz konstantno informiranje građana o štetnosti korupcije, kroz informiranje o načinima na koji oni mogu spriječiti korupciju, kroz informiranje koliko svakog građana korupcija košta, može doći do promjene svijesti ljudi.Mora ih se uvjeriti da će biti sigurni ako prijave korupciju. Jedan od načina borbe protiv korupcije su i izbori, treba glasati za druge ljude i onda ih pozivati na odgovornost.
PATRIOTIZMOM PROTIV KORUPCIJE
Zbog čega ste odabrali ovu zahtjevnu i škakljivu temu?
Ova tematika je veoma aktuelna u Bosni ii Hercegovini. O procesu tranzicije vlasništva u BiH, u svjetlu korucpije, zapravo i ne postoje nikakva detaljna istraživanja i analize, koje bi jasno ukazale na malverzacije i koruptivna ponašanja u dosadašnjem toku privatizacije. Zainteresirala sam se da, koristeći se naučnim metodama, sa naučnog aspekta, na jedan objetivan način i bez unošenja ličnih emocija, obradim tu temu, dam jednu stvarnu i objektivnu procjenu stanja, uzroka i posljedica takvog stanja, pronađem uzroke korupcije i ponudim odgovore na pitanje kako iz postojećeg stanja izaći. Svjedoci smo događanja u okruženju da se mora uhvatiti u koštac sa korupcijom u svim procesima, na kraju krajeva i u procesu privatizacije. Da zemlja napokon stane na svoje noge i da se oporavi, jer sada tone.
Dakle iz patriotskih razloga?
Da, baš tako.
U radu citirate Slobodana Šnajdera koji otprilike kaže da ljudi koji ulaze u politiku a već imaju finansijsku moć i ugled najčešće postaju korumpiraniji od dotadašnjih političara. Imamo nekoliko novih imena na ovim izborima koja se uklapaju u ovaj opis. Ima li ova bojazan osnova?
U Bosni i Hercegovini prisutan je fenomen „nove političke klase“. To su ljudi koji su prije rata bili prisutni, možda su bili čak i dio stare političke elite. Ali ta stara elita se identificirala sa klasnim, a ne nacionalnim, kako je to danas slučaj. Konstituiranje sadašnje nove političke klase počelo je još za vrijeme rata, a samo je nastavljeno, i moglo bi se reći, zabetonirano potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.. Vrijeme strahovitog rata i opće destrukcije u BiH iskorišteno je za bogaćenje i uvećavanje ekonomske moći nove političke klase. Sada, pripadnici te klase pokušavaju zadržati moć i bogatstvo koje su stekli tokom rata, tako da ovo stanje ne obećava previše. Sve dok se ne postavi pitanje odgovornosti, porijeklo imovine, enormno bogatstvo nekih ljudi, nije baš obećavajuća situacija da će ti ljudi biti bolji od ovih što su na vlasti. Svi koji dolaze uglavnom su nastavak utemeljenog i započetog.
Da li je veliki broj zakona jedan od faktora i paravana korupcije?
Definitivno jeste. I ne samo u BiH, to datira od Rimljana ali i prije...
Veliki broj zakona nije slučajan?
Ne. I sami Rimljani govorili su “Coruptissima res publica plurimae legi”, tj. što više zakona to država korumpiranija. U tranzicijskim državama stvorena je situacija u kojoj se svi odnosi u ekonomiji, privredi i društvu pokušavaju regulirati zakonima i podzakonskim aktima. Otuda poplava novih zakona ili izmjena i dopuna postojećih zakona. Sa jedne strane se misli da će se samim izmjenama zakona nešto promijeniti. S druge strane imate, recimo samo u Federaciji BiH, preko 40 pravnih akata za proces privatizacije. Pa ni vrsni pravnici, a kamoli nestručni funkcioneri, političari i državni službenici ne znaju koji zakon da primjenjuju i na koji način, a da ne govorimo o tome da se to pokuša objasniti jednom običnom čovjeku. Imamo nevjerovatan broj propisa koji jednostavno rezultiraju košmarom i plodno su tlo da se radi ono što neke strukture žele da rade a da se to može opravdati. Samo donošenje zakona je prilagođeno privatnim interesima, legaliziraju ono što će kasnije provoditi.
Da li bi se smanjenjem administracije smanjila i korupcija?
Samim smanjenjem administracije ne bi se nužno smanjila korupcija. Postojeća administracija je nefukncionalna i nestručna. Sve su to uslovi koji predstavljaju plodno tlo za širenje nečega što je ukorijenjeno. Potrebno je provesti korjenitu reformu javne administracije, u smislu kreiranja jedne profesionalne, stručne, obrazovane, neovisne i odgovorne državne službe i ukloniti svi koji su na bilo koji način povezani sa bilo kakvim nezakonitim ponašanjem. Postojeći sistem izbora državnih službenika je neefikasan i često ne rezultira kvalitetnim, stručnim kadrom, koji bi bio u stanju suprotstaviti se pojavama kao što je korupcija I uspješno se boriti protiv nje.
REVIZIJA KOJU NEĆEMO DOČEKATI
Vi u radu navodite da je država na neki način kao posrednik između radnika i kupaca bila višak. Je li se njena tolika umiješanost u privatizaciju mogla izbjeći i da li bi tada radnici bolje prošli?
Prije svega, brojni procesi u postdejtonskoj BiH su se odvijali stihijno i bez odgovarajućih strategija. Tranzicija je povukla niz procesa za koje nismo bili spremni. Jedan od njih je i proces pretvorbe društvenog u državno, a potom državnog u privatno vlasništvo. Ovi procesi nisu bili osmišljeni, niti prilagođeni potrebama društvenog razvoja. Država je trebala imati srednjoročne i dugoročne ekonomske i privredne planove razvoja. Trebalo je napraviti konkretne mjere i modele prenosa vlasništva i spisak preduzeća koje ćemo privatizirati i koje nikada nećemo. Poznato je da je process tranzicije vlasništva u BiH počeo neposredno prije rata, putem takozvanog Markovićevog modela privatizacije kroz prodaju internih dionica radnicima. Rat je nasilno obustavio taj proces, a nakon rata je počeo jedan novi process, u potpuno novim okolnostima koji, svjedoci smo, nije doveo ni do kakvih rezultata i uglavnom do uništenja preduzeća i bogaćenja dijela političkih elita.
Sa sadašnjim iskustvom, može se govoriti o tome da je pristup da radnici budu prioritetni vlasnici preduzeća koja su stvarali, mogao biti najprikladniji za BiH, ali sada je o tome kasno govoriti. Bilo bi dobro da nam ova iskustva posluže kao upozorenje da dalje ne srljamo, ukoliko želimo preostali državni kapital privatizirati u korist jačanja ekonomije I ekonomske osnove zemlje.
Imamo velike kompanije koje tek idu u privatizaciju. Možemo li spasiti barem njih?
Mislim da bi sada bilo potrebno stati sa privatizacijom dok se ne napravi konkretan plan ekonomskog razvoja zemlje i institucije vlasti ne osnaže da to mogu provesti na adekvatan način. Ono što je prodato više se ne može vratiti. Svi koji sada upravljaju ovom zemljom, morali bi biti svjesni da će njihove današnje odluke u području privatizacije imati dalekosežne posljedice ne samo sada, nego i za generacije koje dolaze. Jer, jednom kad prodate, kada to učinite ne uzimajući u obzir interese ekonomije, budućnosti zemlje i njenih građana, to znači da ste prodali sebe I svoju budućnost.Građani to moraju shvatiti i moraju toga biti svjesni.
Ali stalno se spominje revizija privatizacije. Je li to realno?
Smatram da nije jer ne znam šta bi se sada postiglo tom revizijom. Uredba o reviziji dosadašnje pretvorbe vlasništva iz 1998. godine nikada nije primijenjena. Šta učiniti 12 godina poslije? Zakon o kontroli privatizacije nikada nije prošao parlamentarnu procedure. Ne znam šta bi se sada dobilo revizijom, jer su to toliko kompleksni procesi. Svi govore da to treba učiniti, ali kako? Mislim da to ne bi bilo moguće. Prije se treba okrenuti na drugu stranu i sačuvati ovo što je ostalo i pratiti tokove koji su u toku. Treba pratiti izvršenje ugovora, ono što je obećano i ugovoreno. Nažalostnitko to ne prati. Mi nemamo nijednu situaciju u kojoj je ugovor, usljed nepoštivanja I neispunjenja obveza, raskinut. Stalno se vrše ustupci, prolongiraju rokovi. Imamo situacije gdje se odjednom promijene rokovi i uslovi ugovora. Moramo se pozabaviti time da spasimo ovo što je ostalo. Ugovore treba raskinuti ako se ne ispunjavaju.
Nije li već kasno za to. Evo, recimo, problem Željezare u Zenici gdje se kritikuje Mittal. Vi u radu navodite da je stvarni problem prvi ugovor sa Kuvajćanima.
Sada se možemo samo nadati da će sadašnji vlasnići podići Željezaru na noge i da će on nje napraviti respektabilnu fabriku, osigurati poslove i poštovati ekologiju ove zemlje. To je posljedica što nisu vršene provjere ispunjenja obveza ugovora ni sa jedne ni sa druge strane. Prevladali su privatni interesi.
U slučaju Alumunija država ne samo da ne spriječava nego i sama potiče korupciju praveći sporni ugovor.
U slučaju Aluminija postoji nešto što ne poznaje nijedan pravni sistem. Sam Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije i Aluminija jeste jedna nezakonita tvorevina, pravni nonsens, koji anulira pravni sistem. Vlasti su učinile te ustupke. Sama činjenica da preduzeće koje se prodaje potpisuje nešto bez učešća Agencije za privatizaciju govori jasno o nezakonitim djelovanjima i drugim malverzacijama. Činjenica iz tog sporazuma koji kaže da sporazum ne može biti mijenjan, da je konačan i ne može biti predmet spora je nevjerovatna. Ni u tom slučaju se nije reagiralo. Čekajući rezultate, samo su prolongirani rokovi. Taj proces još uvijek nije okončan i niko ne zna šta će se desiti. Po mom mišljenju, u svim ovim slučajevima zakazalo je i Pravobranilaštvo. Pravobranilac, koji treba štititi interese države, ni u jednom procesu privatizacije nije se pojavio kao zaštitnik državne imovine.
Može li se Aluminij sada spasiti?
Možda se može spriječiti dalje propadanje ali se ne može vratiti na početno stanje.
GDJE IDE BH. PRAVOSUĐE?
U većini slučajeva država ostaje dijelom vlasnik kompanije. Zbog čega?
Očigledno je da naše iskustvo govori da je vlast u dosadašnjem procesu privatizacije ostavljala sebi odlučujuću ulogu u kompanijama koje su tržišno monopolizirane i u kojima se ostvaruje ekstra-profit, te u kojima je odlučivanje o takvom profit uglavnom uglavnom netransparentno i bez kontrole demokratskih institucija. Izborom nadzornih i upravnih odbora, direktorom preduzeća ostavlja mogućnost ostvarivanja određenih političkih interesa. Mislim da zadržavanje monopolskog položaja i nakon prelaska preduzeća u private ruke odražava interese korumpiranih vlasti.
Da li je i to jedan od načina stvaranja takozvane zarobljene države o kojoj ste pisali u radu?
Zarobljena država zapravo znači u prevodu BiH. Sistemska korupcija, koja je definitivno na sceni u BiH, obuhvata i administrativnu korupciju, i izbornu i političku korupciju, legalne oblike korupcije u smislu donošenja zakona koji omogućavaju ostvarenje ineresa političkih grupacija. Sve to skupa dovodi do stanja zarobljenosti države od struktura vlasti. Svi koji sjede u strukturama vlasti i donose i provode zakone, državu dovode do začaranog kruga iz kojeg se ne može izaći. U tom smislu je država zarobljena od svoje administracije i vlasti.
Koliko je teško dokazati korupciju?
Teško. Zaista teško. Reforma krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine je uvela sasvim novi sistem i to nije sistem koji su sudije i tužioci poznavali. Prije je to bio istražni sudija a sada istragu vodi tužilac. Ono što je možda bila greška jeste što nije ostavljen dovoljno dug vacatio legis, odnosno rok za obuku i pripremanje ljudi za primjenu tog novog zakonodavstva, prije njegovog stupanja na snagu. Vjerujem da su se tužioci i sudije našli u jednoj mat poziciji u kojoj nisu znali odakle da krenu a morali su krenuti jer kriminalitet ne čeka. Tužilac treba da kaže policiji šta treba da urade, a pri tom ni on sam nije znao kako početi I u kojem pravcu usmjeriti istragu. Istražujući ovako kompleksna i teško dokaziva krivična djela, tužioci se moraju baviti ogromnom i kompleksnom, često materijalno-finansijskom, dokumentacijom. Oni nemaju te kvalifikacije i to znanje i moraju koristiti vještake koji vrlo često neće da sarađuju ili mijenjaju iskaze u korist odbrane. Institut posebnih istražnih radnji može se koristiti samo u slučaju krivičnih djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, tako da za ovu vrstu krivičnih djela praktično ostaje neupotrebljiv. S druge strane, enorman pritisak javnosti na tužilaštva ima za posljedicu podizanje optužnica koje nisu na zadovoljavajućem nivou kvaliteta i one padaju, a ako postupak I bude proveden, čest ishod su oslobađajuće presude, što za posljedicu ima nesankcioniranje počinitelja, jer se za isto djelo ne može dva puta suditi (princip “ne bis in idem”).
U svom radu ste na neki način ste uspjeli pravno dokazati korupciju. Zašto je sudovima to toliko teško?
Mi smo prilikom izrade rada koristili naučne metode, kako bi dokazali postojanje sprege između korupcije i procesa privatizacije. Dokazali smo povezanost, ali je konkretne slučajeve teško dokazati. Teško je doći do dokumentacije. I kada se dođe do nje od toga do početka suđenja prođe puno vremena, dokumentacija se izgubi, promijeni ili se pojavi druga po kojoj je sve legalno. To u startu otežava procesuiranje tih djela. Procesi traju dugo, gubi se kontinuitet, pa na kraju ti postupci rezultiraju donošenjem oslobađajućih presuda, ili izricanjem blagih kazni. Ja se nadam da će ovo što sam kroz rad prikazala I naučno dokazala na neki način ponuditi odgovore u kojem smjeru treba ići. Što se procesuiranja koruptivnih krivičnih djela tiče, što prije treba ići u izmjene krivičnog zakonodavstva, onako kako je to preporučio i Tim GRECO-a za BiH.
Trenutno na sudu imamo procese protiv Dragana Čovića, Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića. Da li Vi primijetite ikakav napredak u procesima za korupciju ili je to samo obračunavanje političkih elita?
Stalno se govori samo o medijski eksponiranim slučajevima. Međutim, pravosuđe svakodnevno radi na procesuiranju svih krivičnih djela. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati tih postupaka. Ja se ne bavim politikom, već sa naučnog aspekta proučavam stanje u BiH u pogledu korupcije. Ne bih prejudicirala, ali mislim da dolazi vrijeme kada će svi koji su nezakonito djelovali biti pozvani na odgovornost. Imamo primjer Hrvatske gdje se dugo samo pričalo o tome, ali se na kraju i uhvatilo u koštac sa tim. Mislim da u tom pravcu ide i naše pravosuđe. Međutim, jako je bitno istaći da mediji i građani ne smiju vršiti pritisak na pravosuđe, već pustiti da sudije, na temelju činjenica i dokaza koje u toku postupka pruže tužioci i odbrana, objektivno, stručno, profesionalno I neovisno donesu odluke o vinosti ili nevinosti osoba optuženih za krivična djela.
(zurnal.info)
">
:INTERVJU – Selma Džihanović-Gratz: Naučno sam dokazala korupciju u BiH, sada je do pravosuđa
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Interview
INTERVJU – Selma Džihanović-Gratz: Naučno sam dokazala korupciju u BiH, sada je do pravosuđa
Selma Džihanović-Gratz nedavno je magistrirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu sa atraktivnom ali zahtjevnom temom “Oblici korupcije u Bosni i Hercegovini u procesu tranzicije vlasništva”. U svom radu na preko 300 strana ona je analizirala na koji je način korupcija zarobila Bosnu i Hercegovinu istražujući i konkretne slučajeve privatizacije velikih bh. firmi. Njen rad je dragocjen jer možda po prvi put naučno objašnjava i dokazuje kako je država privatizacijom opljačkala svoje radnike, a onda raspodjelom zarade stvorila nove političke elite. Džihanović-Gratz, nudi rješenja da barem sačuvamo firme koje još nismo uništili ali se to rješenje ne svodi na obično mijenjanje političara. Kako dokazuje u svom radu, ambiciozni i ugledni novi političari i njihove stranke nerijetko postanu korumpiraniji od ovih koje gledamo godinama. Za Žurnal govori i o pravljenju paravana za nesmetano bavljenje koruptivnim hobijem, kulturi korupcije i realnosti revizije privatizacije.
Možemo li reći da je ovdje korupcija dio kulture?
Nažalost, ne samo ovdje. Ako pogledate zemlje u okruženju i zemlje koje su nedavno postale članica EU može se sa puno osnova reći da je to jednostavno sastavni dio kulture. Građani smatraju da je normalno „zahvaljivati“ se poklonima ili novcem za nešto što ljudi koji sjede u državnoj administraciji, ljekari, profesori, funkcioneri su dužni raditi, smatraju da to moraju „nagraditi“. Građani ove zemlje moraju shvatiti da je država, kao i njene institucije i javne službe, dužna pružiti im mogućnosti da ostvare svoja prava, da ne trebaju svaku „službenu dužnost“ nagrađivati. Ali isto tako, građani moraju shvatiti da su i oni dužni izvršavati svoje obveze, da su dužni sarađivati sa organima gonjenjau smislu prijavljivanja koruptivnih krivičnih djela, a ne podsticati rast i širenje korupcije. U BiH je generalno zavladao fenomen nepovjerenja u državu i njene institucije. Ljudi su se povukli u sebe i ponašaju se po principu „linije manjeg otpora“, u smislu nepoduzimanja nikakvih koraka da se suprotstave ovakvom stanju u državi. Sve dok građani ove zemlje ne shvate izbore kao šansu za preokret situacije, za dolazak na vlast stručnih profesionalaca koji BiH žele izvesti na put pravne države i vladavine prava, na put evropatlantskih integracija, teško da će se stanje promijeniti na bolje.. Naravno, taj proces će biti težak, ali ipak ne treba lako odustati od toga.
Koji su glavni uzroci korupcije u BiH?
Za nastanak korupcije, u svakoj državi, vezan je veliki broj faktora. Korupcije ima svugdje. Nijedna država, nijedno društvo, makoliko razvijeno i jako bilo, nije u cijelosti imuno na korupciju, Ni najrazvijenije zemlje nisu imune na nju. U zemljama u tranziciji, vrlo često se kao faktori, tojest uzroci korupcije navode siromaštvo, nefunkcionalna i nerazvijena administrativna i politička struktura, odsustvo vladavine i prava, neadekvatna zakonska regulativa, nepostojanje institucionalnih pretpostavki za borbu protvi korupcije, itakodalje. Sve to je slučaj i u Bosni i Hercegovini.Ipak, strašni četverogodišnji rat koji je poharao BiH, rezultirao je siromaštvom, nerazvijenošću zemlje, rat je uništio kompletnu privredu, razvoj, stabilnost, rezultirao je neefikasnom vlasti... To je neminovno dovelo do utemeljenja i cvjetanja korupcije. Sa druge strane, ekonomski uzroci korupcije doveli su zemlju u stanje „začaranog kruga“.
Strane vlade su uložile milione baš u mijenjanje svijesti o korupciji ali očito nisu uspjeli. Postoji li način da se zaista promijeni svijest i kako to uraditi?
Tačno je. U BiH su provedeni i još uvijek se provode projekti, neki od njih su samo forme radi. Transparency International se time zaista kvalitetno bavi. U tom pravcu se mora ići dalje, stalno se mora vršiti medijska kampanja o štetnosti korupcije. Ali ne iz nekih ličnih frustracija i izmišljenim informacijama nego ih jednostavno informirati o činjenicama. Kroz konstantno informiranje građana o štetnosti korupcije, kroz informiranje o načinima na koji oni mogu spriječiti korupciju, kroz informiranje koliko svakog građana korupcija košta, može doći do promjene svijesti ljudi.Mora ih se uvjeriti da će biti sigurni ako prijave korupciju. Jedan od načina borbe protiv korupcije su i izbori, treba glasati za druge ljude i onda ih pozivati na odgovornost.
PATRIOTIZMOM PROTIV KORUPCIJE
Zbog čega ste odabrali ovu zahtjevnu i škakljivu temu?
Ova tematika je veoma aktuelna u Bosni ii Hercegovini. O procesu tranzicije vlasništva u BiH, u svjetlu korucpije, zapravo i ne postoje nikakva detaljna istraživanja i analize, koje bi jasno ukazale na malverzacije i koruptivna ponašanja u dosadašnjem toku privatizacije. Zainteresirala sam se da, koristeći se naučnim metodama, sa naučnog aspekta, na jedan objetivan način i bez unošenja ličnih emocija, obradim tu temu, dam jednu stvarnu i objektivnu procjenu stanja, uzroka i posljedica takvog stanja, pronađem uzroke korupcije i ponudim odgovore na pitanje kako iz postojećeg stanja izaći. Svjedoci smo događanja u okruženju da se mora uhvatiti u koštac sa korupcijom u svim procesima, na kraju krajeva i u procesu privatizacije. Da zemlja napokon stane na svoje noge i da se oporavi, jer sada tone.
Dakle iz patriotskih razloga?
Da, baš tako.
U radu citirate Slobodana Šnajdera koji otprilike kaže da ljudi koji ulaze u politiku a već imaju finansijsku moć i ugled najčešće postaju korumpiraniji od dotadašnjih političara. Imamo nekoliko novih imena na ovim izborima koja se uklapaju u ovaj opis. Ima li ova bojazan osnova?
U Bosni i Hercegovini prisutan je fenomen „nove političke klase“. To su ljudi koji su prije rata bili prisutni, možda su bili čak i dio stare političke elite. Ali ta stara elita se identificirala sa klasnim, a ne nacionalnim, kako je to danas slučaj. Konstituiranje sadašnje nove političke klase počelo je još za vrijeme rata, a samo je nastavljeno, i moglo bi se reći, zabetonirano potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.. Vrijeme strahovitog rata i opće destrukcije u BiH iskorišteno je za bogaćenje i uvećavanje ekonomske moći nove političke klase. Sada, pripadnici te klase pokušavaju zadržati moć i bogatstvo koje su stekli tokom rata, tako da ovo stanje ne obećava previše. Sve dok se ne postavi pitanje odgovornosti, porijeklo imovine, enormno bogatstvo nekih ljudi, nije baš obećavajuća situacija da će ti ljudi biti bolji od ovih što su na vlasti. Svi koji dolaze uglavnom su nastavak utemeljenog i započetog.
Da li je veliki broj zakona jedan od faktora i paravana korupcije?
Definitivno jeste. I ne samo u BiH, to datira od Rimljana ali i prije...
Veliki broj zakona nije slučajan?
Ne. I sami Rimljani govorili su “Coruptissima res publica plurimae legi”, tj. što više zakona to država korumpiranija. U tranzicijskim državama stvorena je situacija u kojoj se svi odnosi u ekonomiji, privredi i društvu pokušavaju regulirati zakonima i podzakonskim aktima. Otuda poplava novih zakona ili izmjena i dopuna postojećih zakona. Sa jedne strane se misli da će se samim izmjenama zakona nešto promijeniti. S druge strane imate, recimo samo u Federaciji BiH, preko 40 pravnih akata za proces privatizacije. Pa ni vrsni pravnici, a kamoli nestručni funkcioneri, političari i državni službenici ne znaju koji zakon da primjenjuju i na koji način, a da ne govorimo o tome da se to pokuša objasniti jednom običnom čovjeku. Imamo nevjerovatan broj propisa koji jednostavno rezultiraju košmarom i plodno su tlo da se radi ono što neke strukture žele da rade a da se to može opravdati. Samo donošenje zakona je prilagođeno privatnim interesima, legaliziraju ono što će kasnije provoditi.
Da li bi se smanjenjem administracije smanjila i korupcija?
Samim smanjenjem administracije ne bi se nužno smanjila korupcija. Postojeća administracija je nefukncionalna i nestručna. Sve su to uslovi koji predstavljaju plodno tlo za širenje nečega što je ukorijenjeno. Potrebno je provesti korjenitu reformu javne administracije, u smislu kreiranja jedne profesionalne, stručne, obrazovane, neovisne i odgovorne državne službe i ukloniti svi koji su na bilo koji način povezani sa bilo kakvim nezakonitim ponašanjem. Postojeći sistem izbora državnih službenika je neefikasan i često ne rezultira kvalitetnim, stručnim kadrom, koji bi bio u stanju suprotstaviti se pojavama kao što je korupcija I uspješno se boriti protiv nje.
REVIZIJA KOJU NEĆEMO DOČEKATI
Vi u radu navodite da je država na neki način kao posrednik između radnika i kupaca bila višak. Je li se njena tolika umiješanost u privatizaciju mogla izbjeći i da li bi tada radnici bolje prošli?
Prije svega, brojni procesi u postdejtonskoj BiH su se odvijali stihijno i bez odgovarajućih strategija. Tranzicija je povukla niz procesa za koje nismo bili spremni. Jedan od njih je i proces pretvorbe društvenog u državno, a potom državnog u privatno vlasništvo. Ovi procesi nisu bili osmišljeni, niti prilagođeni potrebama društvenog razvoja. Država je trebala imati srednjoročne i dugoročne ekonomske i privredne planove razvoja. Trebalo je napraviti konkretne mjere i modele prenosa vlasništva i spisak preduzeća koje ćemo privatizirati i koje nikada nećemo. Poznato je da je process tranzicije vlasništva u BiH počeo neposredno prije rata, putem takozvanog Markovićevog modela privatizacije kroz prodaju internih dionica radnicima. Rat je nasilno obustavio taj proces, a nakon rata je počeo jedan novi process, u potpuno novim okolnostima koji, svjedoci smo, nije doveo ni do kakvih rezultata i uglavnom do uništenja preduzeća i bogaćenja dijela političkih elita.
Sa sadašnjim iskustvom, može se govoriti o tome da je pristup da radnici budu prioritetni vlasnici preduzeća koja su stvarali, mogao biti najprikladniji za BiH, ali sada je o tome kasno govoriti. Bilo bi dobro da nam ova iskustva posluže kao upozorenje da dalje ne srljamo, ukoliko želimo preostali državni kapital privatizirati u korist jačanja ekonomije I ekonomske osnove zemlje.
Imamo velike kompanije koje tek idu u privatizaciju. Možemo li spasiti barem njih?
Mislim da bi sada bilo potrebno stati sa privatizacijom dok se ne napravi konkretan plan ekonomskog razvoja zemlje i institucije vlasti ne osnaže da to mogu provesti na adekvatan način. Ono što je prodato više se ne može vratiti. Svi koji sada upravljaju ovom zemljom, morali bi biti svjesni da će njihove današnje odluke u području privatizacije imati dalekosežne posljedice ne samo sada, nego i za generacije koje dolaze. Jer, jednom kad prodate, kada to učinite ne uzimajući u obzir interese ekonomije, budućnosti zemlje i njenih građana, to znači da ste prodali sebe I svoju budućnost.Građani to moraju shvatiti i moraju toga biti svjesni.
Ali stalno se spominje revizija privatizacije. Je li to realno?
Smatram da nije jer ne znam šta bi se sada postiglo tom revizijom. Uredba o reviziji dosadašnje pretvorbe vlasništva iz 1998. godine nikada nije primijenjena. Šta učiniti 12 godina poslije? Zakon o kontroli privatizacije nikada nije prošao parlamentarnu procedure. Ne znam šta bi se sada dobilo revizijom, jer su to toliko kompleksni procesi. Svi govore da to treba učiniti, ali kako? Mislim da to ne bi bilo moguće. Prije se treba okrenuti na drugu stranu i sačuvati ovo što je ostalo i pratiti tokove koji su u toku. Treba pratiti izvršenje ugovora, ono što je obećano i ugovoreno. Nažalostnitko to ne prati. Mi nemamo nijednu situaciju u kojoj je ugovor, usljed nepoštivanja I neispunjenja obveza, raskinut. Stalno se vrše ustupci, prolongiraju rokovi. Imamo situacije gdje se odjednom promijene rokovi i uslovi ugovora. Moramo se pozabaviti time da spasimo ovo što je ostalo. Ugovore treba raskinuti ako se ne ispunjavaju.
Nije li već kasno za to. Evo, recimo, problem Željezare u Zenici gdje se kritikuje Mittal. Vi u radu navodite da je stvarni problem prvi ugovor sa Kuvajćanima.
Sada se možemo samo nadati da će sadašnji vlasnići podići Željezaru na noge i da će on nje napraviti respektabilnu fabriku, osigurati poslove i poštovati ekologiju ove zemlje. To je posljedica što nisu vršene provjere ispunjenja obveza ugovora ni sa jedne ni sa druge strane. Prevladali su privatni interesi.
U slučaju Alumunija država ne samo da ne spriječava nego i sama potiče korupciju praveći sporni ugovor.
U slučaju Aluminija postoji nešto što ne poznaje nijedan pravni sistem. Sam Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije i Aluminija jeste jedna nezakonita tvorevina, pravni nonsens, koji anulira pravni sistem. Vlasti su učinile te ustupke. Sama činjenica da preduzeće koje se prodaje potpisuje nešto bez učešća Agencije za privatizaciju govori jasno o nezakonitim djelovanjima i drugim malverzacijama. Činjenica iz tog sporazuma koji kaže da sporazum ne može biti mijenjan, da je konačan i ne može biti predmet spora je nevjerovatna. Ni u tom slučaju se nije reagiralo. Čekajući rezultate, samo su prolongirani rokovi. Taj proces još uvijek nije okončan i niko ne zna šta će se desiti. Po mom mišljenju, u svim ovim slučajevima zakazalo je i Pravobranilaštvo. Pravobranilac, koji treba štititi interese države, ni u jednom procesu privatizacije nije se pojavio kao zaštitnik državne imovine.
Može li se Aluminij sada spasiti?
Možda se može spriječiti dalje propadanje ali se ne može vratiti na početno stanje.
GDJE IDE BH. PRAVOSUĐE?
U većini slučajeva država ostaje dijelom vlasnik kompanije. Zbog čega?
Očigledno je da naše iskustvo govori da je vlast u dosadašnjem procesu privatizacije ostavljala sebi odlučujuću ulogu u kompanijama koje su tržišno monopolizirane i u kojima se ostvaruje ekstra-profit, te u kojima je odlučivanje o takvom profit uglavnom uglavnom netransparentno i bez kontrole demokratskih institucija. Izborom nadzornih i upravnih odbora, direktorom preduzeća ostavlja mogućnost ostvarivanja određenih političkih interesa. Mislim da zadržavanje monopolskog položaja i nakon prelaska preduzeća u private ruke odražava interese korumpiranih vlasti.
Da li je i to jedan od načina stvaranja takozvane zarobljene države o kojoj ste pisali u radu?
Zarobljena država zapravo znači u prevodu BiH. Sistemska korupcija, koja je definitivno na sceni u BiH, obuhvata i administrativnu korupciju, i izbornu i političku korupciju, legalne oblike korupcije u smislu donošenja zakona koji omogućavaju ostvarenje ineresa političkih grupacija. Sve to skupa dovodi do stanja zarobljenosti države od struktura vlasti. Svi koji sjede u strukturama vlasti i donose i provode zakone, državu dovode do začaranog kruga iz kojeg se ne može izaći. U tom smislu je država zarobljena od svoje administracije i vlasti.
Koliko je teško dokazati korupciju?
Teško. Zaista teško. Reforma krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine je uvela sasvim novi sistem i to nije sistem koji su sudije i tužioci poznavali. Prije je to bio istražni sudija a sada istragu vodi tužilac. Ono što je možda bila greška jeste što nije ostavljen dovoljno dug vacatio legis, odnosno rok za obuku i pripremanje ljudi za primjenu tog novog zakonodavstva, prije njegovog stupanja na snagu. Vjerujem da su se tužioci i sudije našli u jednoj mat poziciji u kojoj nisu znali odakle da krenu a morali su krenuti jer kriminalitet ne čeka. Tužilac treba da kaže policiji šta treba da urade, a pri tom ni on sam nije znao kako početi I u kojem pravcu usmjeriti istragu. Istražujući ovako kompleksna i teško dokaziva krivična djela, tužioci se moraju baviti ogromnom i kompleksnom, često materijalno-finansijskom, dokumentacijom. Oni nemaju te kvalifikacije i to znanje i moraju koristiti vještake koji vrlo često neće da sarađuju ili mijenjaju iskaze u korist odbrane. Institut posebnih istražnih radnji može se koristiti samo u slučaju krivičnih djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, tako da za ovu vrstu krivičnih djela praktično ostaje neupotrebljiv. S druge strane, enorman pritisak javnosti na tužilaštva ima za posljedicu podizanje optužnica koje nisu na zadovoljavajućem nivou kvaliteta i one padaju, a ako postupak I bude proveden, čest ishod su oslobađajuće presude, što za posljedicu ima nesankcioniranje počinitelja, jer se za isto djelo ne može dva puta suditi (princip “ne bis in idem”).
U svom radu ste na neki način ste uspjeli pravno dokazati korupciju. Zašto je sudovima to toliko teško?
Mi smo prilikom izrade rada koristili naučne metode, kako bi dokazali postojanje sprege između korupcije i procesa privatizacije. Dokazali smo povezanost, ali je konkretne slučajeve teško dokazati. Teško je doći do dokumentacije. I kada se dođe do nje od toga do početka suđenja prođe puno vremena, dokumentacija se izgubi, promijeni ili se pojavi druga po kojoj je sve legalno. To u startu otežava procesuiranje tih djela. Procesi traju dugo, gubi se kontinuitet, pa na kraju ti postupci rezultiraju donošenjem oslobađajućih presuda, ili izricanjem blagih kazni. Ja se nadam da će ovo što sam kroz rad prikazala I naučno dokazala na neki način ponuditi odgovore u kojem smjeru treba ići. Što se procesuiranja koruptivnih krivičnih djela tiče, što prije treba ići u izmjene krivičnog zakonodavstva, onako kako je to preporučio i Tim GRECO-a za BiH.
Trenutno na sudu imamo procese protiv Dragana Čovića, Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića. Da li Vi primijetite ikakav napredak u procesima za korupciju ili je to samo obračunavanje političkih elita?
Stalno se govori samo o medijski eksponiranim slučajevima. Međutim, pravosuđe svakodnevno radi na procesuiranju svih krivičnih djela. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati tih postupaka. Ja se ne bavim politikom, već sa naučnog aspekta proučavam stanje u BiH u pogledu korupcije. Ne bih prejudicirala, ali mislim da dolazi vrijeme kada će svi koji su nezakonito djelovali biti pozvani na odgovornost. Imamo primjer Hrvatske gdje se dugo samo pričalo o tome, ali se na kraju i uhvatilo u koštac sa tim. Mislim da u tom pravcu ide i naše pravosuđe. Međutim, jako je bitno istaći da mediji i građani ne smiju vršiti pritisak na pravosuđe, već pustiti da sudije, na temelju činjenica i dokaza koje u toku postupka pruže tužioci i odbrana, objektivno, stručno, profesionalno I neovisno donesu odluke o vinosti ili nevinosti osoba optuženih za krivična djela.
(zurnal.info)
Selma Džihanović-Gratz nedavno je magistrirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu sa atraktivnom ali zahtjevnom temom “Oblici korupcije u Bosni i Hercegovini u procesu tranzicije vlasništva”. U svom radu na preko 300 strana ona je analizirala na koji je način korupcija zarobila Bosnu i Hercegovinu istražujući i konkretne slučajeve privatizacije velikih bh. firmi. Njen rad je dragocjen jer možda po prvi put naučno objašnjava i dokazuje kako je država privatizacijom opljačkala svoje radnike, a onda raspodjelom zarade stvorila nove političke elite. Džihanović-Gratz, nudi rješenja da barem sačuvamo firme koje još nismo uništili ali se to rješenje ne svodi na obično mijenjanje političara. Kako dokazuje u svom radu, ambiciozni i ugledni novi političari i njihove stranke nerijetko postanu korumpiraniji od ovih koje gledamo godinama. Za Žurnal govori i o pravljenju paravana za nesmetano bavljenje koruptivnim hobijem, kulturi korupcije i realnosti revizije privatizacije.
Zbog čega ste odabrali ovu zahtjevnu i škakljivu temu?
Da li je i to jedan od načina stvaranja takozvane zarobljene države o kojoj ste pisali u radu?
