MOJE PRIZNANJE: Istina je, ja sam strani plaćenik koji širi beznađe po regiji!

Ne znam zašto se truditi kad nitko više nikoga ne sluša a kamoli čita. To je, naprosto, jače od mene, to s pisanjem. Nikada to neću moći objasniti. Ipak, želim priznati moj grijeh. Ne mogu to više nositi na duši.

Da, istina je! Mene plaća George Soros. Plaća me da pod krinkom tugaljive, petparačke poezije širim jad i beznađe po regiji. Naime, ostatku svijeta je postalo toliko nepodnošljivo gledati sreću i prosperitet na ovim prostorima da su spremni angažirati čak i i pjesničiće poput mene kako bi uništili ovdašnji nesalomivi duh. 

ŠTA LJUDI NE MOGU VJEROVATI

To da sam sorošev plaćenik je samo jedna od kvalifikacija kojima sam čašćen zadnjih nekoliko godina. Prijetnje koje redovito stižu na moju adresu pomenut ću evo samo ovako da se zna da ih ima gomila i sve su redom ozbiljne bljuvotine. Kad bi ljudi toliku kreativnost usmjerili na nešto konstruktivno tko zna gdje bi nam kraj bio. Uvijek sam tu situaciju s prijetnjama i vrijeđanjem smatrao dijelom bilo kakvog javnog djelovanja pa se nisam ni žalio, barem ne javno. Ima, ipak, jedna stvar koja me tišti posljednjih nekoliko tjedana dok se spremam otići, napustiti vlastitu kožu jer mi je pripala muka. 

Ono što me tišti je, zapravo, odraz stanja u koje smo kao ljudi i kao nekakav nazovi narod upali. Toliko smo ucijenjeni, toliko je sve korumpirano da ljudi ne mogu vjerovati da netko govori određene stvari bez ikakvog interesa već samo zato što ima takvo mišljenje kakvo iznosi. Ljudi ne mogu vjerovati da iza takvih ljudi ne stoji nikakva politička partija niti masonska ili kakva već udruženja. Ne mogu vjerovati da netko govori isključivo u svoje ime. Ne mogu vjerovati da za svoje stavove neće biti nagrađen. Ne mogu to vjerovati jer, kako rekoh, oko sebe vide isključivo drugačije primjere. Vide klijentelizam, nepotizam, korumpiranost i ucjenjenost svake vrste pa zašto bi netko sada djelovao drugačije?  

Trudim se imati razumijevanja za sve to, makar mi se razumijevanje najčešće obije o glavu, ali ja se ponosim svojom naivnošću. To je jedino što mi je ostalo kao dokaz da odolijevam agresivnoj kampanji uništavanja ljudskosti u Bosni i Hercegovini. 

Očito je, jasno mi je, pukli smo svi redom. To nije nikakvo čudo obzirom živimo u zemlji polupanih lončića. 

Tišti me u ovom slučaju ključni problem koji imamo kao ljudi. Nije samo ovo društvo uništeno. Posljedično, s njim je uništen i pojedinac. U ljude se uvuklo nepovjerenje i podozrivost koja nas dodatno razjedinjuje i na osobnoj razini. Nitko više nikomu ne vjeruje. A to je posljedica političkog konteksta u kojemu smo primorani živjeti već dvije decenije i još ozbiljan kusur godina. 

SUTRA ĆE BITI SJAJAN DAN

Posmatrajući što se događa mojim kolegama, kolumnistima i novinarima, što im se sve govori, što se piše na njihovu adresu shvatio sam da zapravo ništa od ovoga što sam gore napisao nije problem. Mi živimo u savršeno posloženom društvu. Jedini problem koji ovo društvo ima smo mi koji trkeljamo o korupciji, kriminalu, gluposti i mržnji. Nas treba pobiti i sve će biti savršeno, sutra će biti sjajan dan. Treba nas samo poslati u nekakvu ambasadu da izvadimo papire potrebne za vjenčanje i problemi ovog svijeta će nestati kao rukom odneseni.

Živimo u strahu. Njime smo manipulirani. Strah je izazvao nepovjerenje. Nepovjerenje je izazvalo mržnju. Zrak koji udišemo je zatrovan mržnjom. Netko na mržnju reagira agresijom. Ja na mržnju i nepovjerenje reagiram tako što se rastužim. Ne mogu vjerovati da su ljudi zbilja postali takvi. Ne želim vjerovati da su toliko razoreni, da je plan uspio – bosanskohercegovačkim beznađem tumaraju negdašnji ljudi, izmoreni, izmučeni, ljudi kojima treba samo uprijeti prstom u nekom pravcu i oni će povjerovati da je tamo uzrok njihovog stanja: a ha, krivi su oni drugi, krivi su famozni ONI. 

Nitko nema što BiH imade, svi su ovdje žrtve u svojim očima i dželati u očima drugih. Nikad i nigdje toga nije bilo. Na žalost, to je jedini dokaz naše posebnosti. Opet nešto čime se ne valja ponositi. Baš kao što se nije lijepo ponositi i razbacivati mržnjom. Ali nikomu više nije bitno što je lijepo a što nije. Zato nitko i ne želi vidjeti da smo i mi i oni i oni treći i četvrti u istom loncu, da sudbinu neminovno dijelimo. Oni koji to vide odlučili su napustiti lonac prije nego situaciju dosegne točku ključanja. Makar se bojim da smo već odavno tvrdo kuhani i prekuhani. 

(zurnal.info)