Ja imam dobre uslove za život

Mlađa i niže pozicionirana vojna lica nisu mogla izbjeći povremene prekomande, pa su se u nove gradove s njima doseljavale i njihove obitelji. Sukus je u tome da se selilo iz grada u grad, uglavnom iz manjeg u veći. Vojne stanove dobivali su u zgradama ili neboderima, možemo reći u visokim novogradnjama.

Nikome od naših autora nije palo na pamet da bi, kao Darko Rundek iz blues-veranda-stolac za ljuljanje razloga, jednom kupio kuću u Bosutskoj 27 a, na zagrebačkom Trnju, koje je u to doba portretirao Tadićev “Ritam zločina” kao polururalnu oazu usred grada. Pejzaž njihova djetinjstva bile su zgrade, neboderi/soliteri, novogradnje u kojima se živi drukčije, u stanovima, sa zidovima koji ih dijele i spajaju sa susjedima, a odvajaju od vrta i prirode.

KAD SAM KAO MALI DOŠAO U GRAD

Ultimativnu sliku otuđenja u tim pejzažima dao je Bora Đorđević pjesmom “Neću da živim u bloku 65″: Čuvar gradilišta prolaznike tera, / klinci po ulazima bombice piju, / košava brije oko solitera, / bande došljaka svaku noć se biju. // Sivo, sivo, sivo, sve je sivo, / spavaju stanari, svak u svom budžaku, / u devet uveče nema ništa živo (…) No socijalistički funkcionalistički novourbani pejzaži nisu samo izazivali nelagodu, Bajaga se, sudeći po pjesmi “Poljubi me”, dobro snalazio: Dole pod nama čuje se kako / škripe točkovi noćnih šofera. / A ja te volim u mrklom mraku, / na zadnjem spratu solitera.

Kako god bilo, u novogradnjama su svi bili manje ili više doseljenici, često i prolaznici, ljudi s korijenima negdje drugdje, jer betonski pejzaži ne primaju korjenike tek tako. To je sigurno olakšalo njihovu emancipaciju od tradicije, porodice i ostalih dijakronijskih tereta. I onda, kada dođeš tamo gdje nemaš prijatelja ni rodbine, gdje priroda živi u teglama i žardinjerama, gdje si prepušten ulici, stepenicama, zidićima, igralištima i drugim javnim prostorima, valja se izboriti, Johnny je to lijepo rekao: Kad sam kao mali došao u grad, morao sam sebi dati nadimak…

Vojna su lica u doba socijalizma bila mobilna, hmmm… ‘ajmo reći radna snaga. Zajamčena im je bila vrlo solidna razina života, nije tu bilo rizika koji obično prati selidbe, čekao ih je posao i stan. U šarenoj i neprirodnoj, što će reći kulturnoj krpariji poput Jugoslavije, gotovo je obavezan bio susret vojnih lica i njihovih obitelji s novom i drugačijom kulturom, kulturom regije u koju su se doselili.

Djeca vojnih lica tako su bivala otrgnuta iz jednog konteksta i bačena u drugi, doduše na meko, ako već ne u pamuk, onda bi se prizemljivala na tapison, ali i tu se trebalo snaći, druže, izboriti se za mjesto pod novim suncem, koliko god ono i dalje sijalo jugoslavenski.

Premda je vojna klasa bila u središtu skrbi i interesa Jugoslavije, njezini pripadnici su se, a još više njihova djeca, pri prekomandama nužno povremeno i privremeno nalazili na marginama društva s kojih se trebalo probijati prema sredini i afirmaciji. Naravno, više postavljene letvice pri skoku u novi grad zahtijevale su povećane napore, što je znalo uroditi i ekstra-rezultatima. (Molim da se iz ovoga ne zaključuje da je mirno preseljenje naroda ili obitelji dobar recept za ekstra-rezultate u drugoj generaciji, op.a.)

Djeca vojnih lica na taj su način skupila dragocjena iskustva, usisala više kultura i urbanih pejzaža – što se lijepo vidi po pregrštu različitih etno-elemenata u opusima Bregovića i Johnnyja. Istodobno, mora da su izoštrila socijalnu inteligenciju i bila prisiljena tražiti i naći autentičan put afirmacije, neku vrst dokazivanja koje došljacima, dođošima i dotepencima uvijek predstoji pred starosjediocima.

KO NE SLUŠA PJESMU

Jugoslavenski (nad)nacionalni okvir bio je prirodan i komotan da u njega stane slika obitelji vojnih lica s djecom. Pritom više mislim na neizbježnu kulturnu šarolikost koju je nužno povećavao velegradski melting pot nego na unitarizam koji je, valja pretpostaviti, također postojao, ali bi ostajao omeđen obiteljskom privatnošću i zidovima stanova.

U vojnim obiteljima nacionalno i regionalno mješoviti brakovi sigurno su bili češći nego u ostalog, manje mobilnog stanovništva, pa je jugoslavenstvo bila neka vrsta logičnog i nadnacionalnog/transnacionalnog okvira za nadilaženje i pomirenje različitosti, a istodobno i okvir koji je težio konvergenciji.

Utoliko je zavičaj djeci vojnih lica u većoj mjeri bio grad, pa aleatorična Jugoslavija, tako da nije ni čudo što su – uz iznimku Bore Đorđevića, čija se obiteljska seljenja k’o za vraga nisu makla iz Srbije, a koji je, nažalost, kasnije postao politički četnik i ljudska budala – svi bili manje ili više projugoslavenski orijentirani ili barem nisu nacionalno podivljali u doba kada je to bilo profitabilno.

Dvadesetak godina nakon raspada Jugoslavije, jasno je da je rock zvijezdama tadašnje 22-milijunsko tržište omogućavalo nikad više dosegnutu ugodu, punu egzistencijalnu potvrdu i smisao, profesionalan i ekonomski miran život. To zlatno doba ipak nije bilo najvažniji razlog – jer zlatnog doba tada nisu bili svjesni, ono je uvijek prošlo doba – što je jugoslavenstvo bila njihova domovina, otadžbina i dežela, jedna od mekih i zapravo im ne previše važnih sastavnica identiteta.

Jugoslavija kao tema postaje važna tek kada se zemlja zatresla, tada je i čovjek od salaša Đorđe Balašević sročio svoju alegoriju o raspadu Jugoslavije, nazvavši je baš “Soliter” (1988), da ne spominjemo Gileta i “Igra rock’n'roll cela Jugoslavija”. Bregović je svojim projugoslavenskim stihovima, također tek u doba kada je zemlja krenula prema dezintegraciji, bio najizravniji: Jugoslavijo na noge, / pjevaj nek’ te čuju, / ko ne sluša pjesmu, / slušaće oluju…

Naravno, kada je Brega zapjevao, već je bilo kasno, Hegelova sova uzletjela je u sumrak, ni poodraslu djecu vojnih lica nitko nije pitao za opciju, tržište ni perspektivu, političko šaputanje je prešlo u vikanje i skandiranje, zagrmjeli su topovi, zakotrljali se tenkovi i kraći i duži ratovi, rekonkviste… Naprosto, pjesma ni uz najjači razglas, poput negdašnjeg koji se orio kod Hajdučke česme, nikada nije bila ni jača, ni glasnija, ni moćnija od topova.

No spomenuto “jugoslavenstvo” kao dosta visoka apstrakcija sigurno nije bilo razlog zašto su se sinovi oficira uopće primili gitara. Pogledajmo prvo odakle im uopće “naoružanje” – tada vrlo skupe električne gitare. I što im bi da su se baš njih latili.

SVE OVDJE MOGU KUPIT

Vojna klasa u Jugoslaviji bila je masovna, razgranata i socijalno-ekonomski povlaštena na različite načine. Jugoslavenska vojna klasa ekonomski je pripadala, u najgorem slučaju, gornjem sloju srednje klase, što će reći da je bila osjetno imućnija od prosjeka (Ja imam dobre uslove za život / toplu sobu, supu i toplu odeću za zimu / ja imam sve pogodnosti za procvat – ironično, ali činjenično pjevala je Ekatarina Velika), a vjerojatno se osjećala i pravno-politički sigurnijom.

No ideja, hajmo reći konzumerizma – premda se radilo tek o povećavanju osobne potrošnje – nije u to doba, barem formalno, kao kapitalistička mjera sreće svijeta ideološki bila na cijeni, niti se navodno primila kod rokera, premda su svi nosili traperice iz Trsta i vapili za Londonom, ne samo kao centrom ideja nego i robe. Nakon izleta u SAD Bregović je napisao: Sve ovdje mogu kupit / prijatelje, slavu, sjaj i snove / za dolar prodaje se sve…, i potrošačkom raju hladno okrenuo leđa rekavši “Goodbye America”.

Premda su socijalne razlike u to doba bile neizmjerno manje nego što su danas, djeca vojnih lica mogla su si priuštiti više: radio koji je dobro hvatao Luxembourg, gramofone, ploče iz inozemstva – slavne originalke – električne gitare i bas pojačala, možda čak i komplet bubnjeva. Marke, danas bi se reklo brandovi, koje su bile vertigoglavica svakom muzičaru tog doba, bile su odreda kapitalistička sredstva za proizvodnju glazbe: Gibson Les Paul / Fender Stratocaster – Rickenbacker – Hammond – Ludwig.

Tu se, u formalnom odbijanju konzumerizma i industrijske infrastrukture a njihovoj nasušnosti, krije mali paradoks. Bez tržišta, od instrumenata i nosača zvuka do kulture zabave i potrošnje, nema ni glazbe, ni scene, ni prodaje. Bili smo na početku potrošačkog tobogana, no još dosta daleko od isključivog diktata tržišta.

Kako god bilo, premda ekonomski moćnija, u porodičnom okružju klase YU oficira, nije teško za pretpostaviti – jer jugoslavenska vojna klasa nije bila aristokratska kao u zemljama s kontinuitetom nego mlada, proizišla iz Drugog svjetskog rata, iz pobjedničke partizanske vojske i novoregrutiranih simpatizera, karijerista i sirotinje – preferirao se narodni melos i pripadni instrumenti: tamburice, sazovi, harmonike, gusle, frule i trube, narodnjaci i sevdah (Sevdah, ništa rock – iz Dugmetove pjesme “Milovan” o folk tipu gastarbajtera), i tu smo došli do možda najvažnijeg elementa pobune mladih protiv starih, sinova protiv očeva.

SVAKOGA JUTRA MOJ SE OTAC BRIJE

Vojna lica su u većini slučajeva patrijarhalni i autoritativni tipovi, zato su i bili tako dobrodošli kao likovi u komedijama. YU-drame o vojnim licima nužno su se pretvarale u komedije ili treš. Nije baš ni bilo uputno praviti filmove o dramama i privatnim neskladima čuvara sklada države i poretka, jer to bi onespokojilo narod i zaklimalo državu. Naprosto, vojska je stvar reda, a umjetnost nereda.

Prototip pobune protiv očinskog militantnog autoriteta je, naravno, Jim Morrison (nije slučajno što su Buldožeri obradili i amblematičnog Njega: Kume Džimi, Bog ti pomogao / Nad tobom se ne našlo junaka), čiji otac je bio admiral glavom i flotom, dok je od naših najviše, čini mi se, dobacio Johnny s ocem pukovnikom. Usput, cinični Buldožeri nisu ostali dužni ni također već amblematičnom, u to doba političkom rebelu i još polubogu Johnnyju. Na LP-ju “Ako ste slobodni večeras” počastili su ga konferansom u kojoj se zapalio u znak političkog protesta “zbog situacije u Poljskoj i ostalih svjetskih problema, tu na Trgu…”

Emancipacija i stjecanje individualnosti procesi su odvajanja i razlikovanja, pa jedna prirodna i zdrava pobuna protiv autoriteta, u prvom redu očinskog i svih njegovih izvedenica, zakona i simbola, uključivali su pod obavezno električnu gitaru umjesto tamburice, orgulje umjesto harmonike i, iznad svega, dugu kosu, kao dnevni i trajni protest protiv vojničkih “uredno i lepo podašišanih frizura”. U širem smislu, radi se o klasičnom sukobu s roditeljskom kulturom (Svakoga jutra moj se otac brije / i ulazi u teget odelo / prvu jutarnju kafu pije / i nešto sebi ponese za jelo / zatim vredno radi celog dana / uvek ista zatvorena šema / posle podne kad dođe do stana / čita štampu, ruča, zatim drema… – pri čemu je SNB boja zamijenjena radničkim tegetom kod Đorđevića).

(Uz dozvolu autora preneseno sa novossti.com)

(zurnal.info)