LAWRENCE FERLINGHETTI: Pjesnici, izađite još jednom na ulice svijeta

TURIST USRED REVOLUCIJE

Istina bio sam turist usred revolucije
diletant revolucije
Za obojene sam bio bijelac
bez vlastite revolucije
(ili sam tako mislio)
Ljudi gladuju i umiru
Zato sam se priključio revolucijama Trećeg svijeta
Godine 1959. bio sam fidelista
Godine 1989. bio sam sandinista
Vjerovao sam da sam jedan od njih
(a vjerojatno sam i bio)
Zvali su me campañero
Objavljivali su moje pjesme
u svojim revolucionarnim novinama
U tjedniku “Lunes de Revolución”
nazvali su me poeta
(što kod njih znači jako puno)
U ponedjeljak Revolucije
bio sam gringo pjesnik
u prvom redu njihovih redova
Ljudi gladuju i umiru
Ostalih dana u tjednu
natrag kod kuće ili gdje drugdje
mogao sam biti nešto drugo
Tko zna što
možda pjesnik dupelizac ili drugorazredni slikar
Beznačajan biznismen
sin sitnog mafijaša
U Havani libre
rukovao sam se s Fidelom
u svenarodnoj kavani
Otišao sam u Hemingwayev omiljeni bar
i razgledao unutrašnjost
ali ništa nisam rekao
i nikad nisam pitao zašto je tata Hem
oklijevao i kolebao se
i nikad se nije izjasnio za Fidela
(Umjesto toga je odlazio na ribarenje)
Nikad nisam promijenio mišljenje
bio sam turist i to vrstan
Danas jesmo sutra nismo
Ljudi gladuju i umiru
I kad umrem ne trepnuvši
     I kad umrem ne trepnuvši
Sigurno ću se pridružiti
                         podzemnom pokretu otpora

ALLEN GINSBERG NA SAMRTI

Allen Ginsberg je na samrti
U svim je novinama
I na večernjim TV vijestima
Veliki pjesnik je na samrti
Ali njegov glas
                     neće umrijeti
Njegov glas odzvanja ovim svijetom
Na Lower Manhattanu
leži u krevetu u svom domu
i umire
Tu nema
pomoći
On umire smrću kojom svatko umire
On umire smrću pjesnika
Telefon mu je u ruci
i naziva mnoge prijatelje
iz svog kreveta na Lower Manhattanu
Diljem svijeta
kasno noću
telefon zvoni
“Ovdje Allen”
                    glas saopćava
“Allen Ginsberg je pri telefonu”
Koliko puta su prijatelji čuli taj glas
tijekom mnogih godina
Ne mora kazati Ginsberg
Diljem svijeta
u pjesničkom svijetu
samo jedan je Allen
“Želio sam ti reći” govori
I objašnjava što mu se događa
što mu
predstoji
Smrt opaka ljubavnica
stoji pred njim
Satelit prenosi njegov glas
nad kopnom
nad Japanskim morem
gdje je nekoć stajao nag
s trozupcem u ruci
nalik na mladog Neptuna
mladi čovjek s crnom bradom
stoji na žalu na obali
Plima je i morske ptice klikću
Valovi ga sada zapljuskuju
i morske ptice klikću
u luci u San Franciscu
Snažan vjetar puše
Velike bijele krijeste valova
zapljuskuju Embarcadero
Allen je pri telefonu
Njegov glas u valovima
Čitam grčku poeziju
More je u njoj
Konji plaču u njoj
Ahilovi konji
plaču u njoj
ovdje uz more
u San Franciscu
valovi plaču
Oni tužno
proročanski šume
Allen
        oni šapuću
                         Allen

4. travnja 1997.

POPULISTIČKI MANIFEST

Pjesnici, izađite iz svojih radnih soba,
Otvorite vaše prozore, otvorite vaša vrata,
Predugo ste se skrivali
u svojim zatvorenim svjetovima.
Siđite, siđite
s vaših Russian Hillsa i Telegraph Hillsa,
vaših Beacon Hillsa i Chapel Hillsa,
vaših Mount Anolguesa i Montparnasseva,
siđite s vaših brda i planina,
izađite iz vaših šatora i palača.
Drvosječe i dalje obaraju stabla
i u šume više nećemo.
Nije sada vrijeme za meditiranje u njima
dok čovjek spaljuje vlastiti dom
da bi ispekao odojka.
Prestanimo pjevati Hare Krišna
dok Rim gori.
San Francisco gori,
i Moskva Majakovskog bjesomučno troši
fosilna goriva života.
Noć i Konj se približavaju
proždirući svjetlost, energiju i struju,
a oblaci imaju hlače.
Nije sada vrijeme da se umjetnik krije
iznad, ispod i iza kulisa,  
ravnodušan, podrezujući nokte,
poništavajući tako vlastito postojanje.
Nije sada vrijeme za naše male književne igre,
nije sada vrijeme za naše paranoje i hipohondrije,
nije sada vrijeme za strah i mržnju,
sada je vrijeme jedino za svjetlost i ljubav.
Vidjesmo najbolje umove naše generacije
uništene dosadom na pjesničkim večerima.
Poezija nije tajno društvo,
a nije ni hram.
Zagonetne riječi i pjevanje više ne djeluju.
Doba omovanja je prošlo,
došlo je vrijeme naricanja,
vrijeme naricanja ali i radosti
zbog skorašnje propasti
industrijske civilizacije
koja je štetna za zemlju i za Čovjeka.
Sada je vrijeme da se suočimo s vanjskim svijetom
sjedeći u lotos položaju
širom otvorenih očiju,
Sada je vrijeme da se iz vaših usta začuje
novi iskreni govor,
sada je vrijeme da uspostavite vezu sa svim osjećajnim bićima,
Svi vi “Gradski Pjesnici”
koji žudite za vječnošću, uključujući i mene,
Svi vi pjesnički pjesmotvorci koji pišete
poeziju o peziji,
Svi vi pjesnici mrtvog jezika i destruktivnosti,
Svi vi pjesnici izišli iz pjesničkih radionica
u provincijskim zabitima Amerike,
Svi vi pripitomljeni Ezre Poundi,
Svi vi avangardni otkačeni pjesnici zajebanti,
Svi vi prenapregnuti Konkretni pjesnici,
Svi vi pjesnici pizdolisci,
Svi vi pjesnici javnih nužnika po kojima ispisujete poruke,
Svi vi swingeri gradskog prijevoza koji se nikada niste popeli na brezu,
Svi mi majstori tesanja haikua
u Sibirima Amerike,
Svi vi slijepci za stvarnost,
Svi vi samozvani hipernadrealisti,
Svi vi krevetski vizionari
i zahodski agitpropovci,
Svi vi Groucho marxistički pjesnici
i imućni besposličari
koji danima dangubite
i razgovarate o radničkoj klasi proleterijatu,
Svi vi katolički anarhisti poezije,
Svi vi Crni planinari poezije,
Svi vi brahmani iz Bostona i pjesnici bukolika iz Bolinasa,
Svi vi koji ste u poeziji našli uotočište,
Svi vi zen braćo poezije,
Svi vi samoubojice ljubitelji poezije,
Svi vi dugokosi profesori poetike,
Svi vi pjesnički kritičari
koji pijete pjesničku krv,
Svi vi policajci poezije –
Gdje su nestala Whitmanova divlja djeca,
gdje su moćni glasovi koji govore glasno
s osjećajem nježnosti i uzvišenosti,
gdje je velika nova vizija,
sveobuhvatni pogled na svijet,
uzvišena proročanska pjesma
o ogromnoj zemlji
i svemu što pjeva na njoj
I gdje je naša povezanost s njom –
Pjesnici, izađite
još jednom na ulice svijeta
I otvorite svoje umove i oči
starom radošću gledanja,
Pročistite grlo i izgovorite
Poezija je mrtva, živjela poezija
s očima strasti i snagom bizona.
Ne čekajte na Revoluciju, ne čekajte da se dogodi
jer dogodit će se bez vas,
Prestanite trabunjati i izjasnite se
novom širom otvorenom poezijom
novim trezvenim “javnim mnijenjem”
i drugim subjektivnim ciljevima
ili drugim subverzivnim ciljevima,
glazbena vilica u uhu
zadire duboko pod površinu.
I dalje pjevajte o vašem osobnom Ja
dajući oduška riječima “en massse” –
Poezija je javno vozilo
za prijevoz naroda
na uzvišenija mjesta od onih
na koja ih kotači mogu prevesti.
Poezija još uvijek pada s nebesa
na naše još uvijek otvorene ulice.
Još uvijek nisu postavili barikade,
ulicama se i dalje vrzmaju raznoliki likovi,
zgodni muškarci i žene još uvijek se šetaju ulicama,
privlačna stvorenja još uvijek prolaze tuda,
u očima svih njih još uvijek počiva tajna
sviju pokopanih,
Whitmanova divlja djeca još uvijek spavaju ovdje,
Probudite se i zakoračite ispod vedrog neba.

Hvala uredniku "Beatblioteke" Kruni Lokotaru i prevoditelju Voji Šindoliću

(zurnal.info)