Marko Vešović: Ja sam - milion

U ovom ratu sam posve sam obustavio "proizvodnju" stihova. Što sam stranom novinaru ovako objasnio: poezija nastaje iz danonoćnog osluškivanja sebe. Uhođenja sebe. Iz neumornoga lovljenja i najneuhvatljivijih seizmičkih drhtaja što ih odašilje tvoja nutrina. Poezija se rađa iz precjenjivanja vlastitog slučaja. Pjesnik iskreno vjeruje da su, od svih svjetskih zbivanja, ona unutar njegove kože ponajvažnija. Najteža smislom. Mislim ljudskim.

A ja sam u ratu prestao da sebe držim pod mikroskopom. Moja osoba postala mi je nezanimljiva. Drugi su stoput privlačniji od mog pojedinstva. Jer ono što se naziva osobom - grozno je sjeftinjalo pod srpskim granatama koje nas zoblju pune dvije godine.

Kad otkineš list, od toga drvo neće biti manje zeleno. Tom slikom objašnjavam sebi šta se desilo sa vrijednošću jedinke u gradu čijih je deset hiljada stanovnika pobijeno, a pedeset hiljada ranjeno. Bilo bi no i doboga oholo vjerovati da gvalja mesa što se odaziva na ime Marko Vešović još uvijek predstavlja nešto izuzetno. A bez toga - poezija neće da prokaplje.

U isti mah sam, za dvije godine opsade, upoznao bar deset puta više Sarajlija no u prethodnih dvadeset osam. I to upoznao neshvatljivo raznolik svijet: od babe do akademika, od sjecikese do ministra. Od sedmogodišnje djevojčice koja, u parku, svojoj drugarici kaže: „Daj mi leptira, ili ću te zaklati", pa do starca koji se vajka:,,Star čoek ti je vazda bio jeftina rabota, ali cijena mu najopasnije pane kad je rat i kad mu umre žena."

I kako da se bavim sobom kad sam prenaseljen Drugima: nekad mi se čini da u meni zapravo više i nema mjesta za mene. Sam sebi sam važan isključivo kao pamtilac njihovih priča, izbezumljenih pogleda, raspamećenih lica, unezvijerene gestikulacije. U ovom ratu sam strahovao da bi četničke granate mogle raznijeti ne mene nego cijelo jedno malo čovječanstvo zaključano iza moga čela i razbrujano kao košnica. Osjećao sam se vlasnikom nečeg stoput skupljeg od bilo čijeg, pa i mog postojanja. I prvi put sam istinski shvatio šta je Adam Mickijevič osjećao kad je rekao: „Ja sam - milion".

Prvi put sam, iznutra i do srčike, pojmio tu vrstu "milionerstva". Pa sam se plašio ne od prijetnji vlastitog nestanka, već od pomisli da ću pod zemlju leći prije nego iz mozga, kroz olovku, na papir, istisnem to moje novo bogatstvo. Činilo mi se da bi bilo nepravda do neba ako bi srpski projektil razlupao taj krčag na mojim ramenima u kojem se mućka tečnost dragocjenija negoli pričesno vino.

Tekst je objavljen u knjizi "Smrt je majstor iz Srbije", u kojoj je Vešović skupio tekstove koji su od aprila 1992. do juna 1994. objavljivani u sarajevskim novinama.

(zurnal.info)