JASMINKA DŽUMHUR: Policija mora reagirati na rasnu diskriminaciju u forumskim komentarima

Komentari na internetu na vijesti o premlaćivanju romskog aktiviste Mehmeda Mujića bili su puni rasizma. Da li Vaš ured prati ove komentare i na koji način reaguje na njih?
- Mi imamo situaciju da web portali još uvijek nisu zakonski uređeni i pitanje administratora portala u značajnoj mjeri otežava i djelovanje institucija ombudsmena. Mi smo imali nekoliko slučajeva, ne samo o rasnoj diskriminaciji prema Romima, i u tim slučajevima nastojimo da zajedno sa Regulatornom agencijom djelujemo. Ako se govori o rasnoj diskriminaciji to predstavlja krivično djelo i za očekivati je da nadležni organi, prvenstveno policija reaguju.

Tu je bilo i poziva na ubijanje...
- Nije bez razloga da Evropska unija i Vijeće Evrope potenciraju potrebu da se govor mržnje sankcioniše u krivičnom zakonodavstvu i da očito ono što trenutno imamo u zakonodavstvu, ta zabrana diskriminacije, nije dovoljno da bi se osigurala zaštita, posebno kada se to radi verbalnim putem zbog čega je potrebno da se uvede novo krivično djelo u zakonodavstvo BiH i da se napravi jasna distinkcija između govora mržnje kao oblika krivičnog djela u odnosu na verbalni delikt koji je postojao u bivšoj Jugoslaviji.

Često se nastoji upravo ta činjenica iskoristiti kao opravdanje zašto se ne uvodi govor mržnje. Mi smo, nažalost, svjesni činjenice da govor mržnje upravo koriste političari.


Smatrate li da mediji koju dopuštaju ovakve komentare na izvjestan način potiču rasizam?
- Sloboda govora i izražavanja, samim tim što je sloboda, je veći garant nego samo pravo, je princip utvrđen u članu 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Međutim, član 17. Konvencije upravo kaže da se sloboda govora može ograničiti ukoliko to za posljedicu ima činjenje nekog krivičnog djela odnosno pozivanje na rasnu ili neki drugi oblik diskriminacije.

Prema tome, u konkretnim slučajevima odgovornost medija jeste najveća jer objavljivanjem takvih tekstova koji jesu sloboda izražavanja ali istovremeno ugrožavaju druge i izazivaju strah i nesigurnost, pozivaju da nadležni organi poduzmu mjere protiv medija.

Portal net.hr nedavno je ukinuo mogućnost komentiranja tekstova upravo zbog uvredljivih poruka. Da li smatrate da je to najbolje rješenje?
- Kontrolirati slobodu izražavanja građana je jedan veoma ozbiljan posao i traži vremena. Svaki mediji treba da ocijeni da li ima kapacitete da kontrolira upravo kroz komentare slobodu izražavanja građana. Ako nema kapaciteta onda je bolje onemogućiti izražavanje ako će imati za posljedicu ugrožavanje drugih. To nije pitanje cenzure jer ne cenzurira se autorski tekst građanina nego komentari na objavljeni tekst. Često ne možete utvrditi identitet onoga ko komentira.

Čini se da postoji puno ljudi spremnih da kažu razne stvari skriveni iza takozvanog nicka...
- Upravo. Treba nam sloboda izražavanja ali redakcija uvijek treba da ima mogućnost da zna podatke o onima koji komentarišu. Ako se neko boji da dadne javno podatke onda redakcija treba da ih ima. Ovako davanjem prostora da se neko bez identiteta, javno prepoznatog ili određenom krugu ljudi poznatog identiteta, koristi prostorom da bi ugrožavao drugog zaista treba zabraniti.

Komentari donose čitanost a to donosi profit...
- To znači da država treba urediti pitanje upravljanja portalima.

Postoji li razlika u shvatanju položaja Roma između zvaničnika i romskih aktivista i u čemu se ona ogleda?
- Mi smo Specijalni izvještaj radili tako da se nismo doticali političkih i građanskih prava Roma s obzirom da je presuda Sejdić-Finci pokazala da sam Ustav kreira okvir koji diskriminira Rome u uživanju političkih prava. Mi smo se fokusirali na uživanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava na način da smo napravili osvrt stajališta institucija vlasti iz određenih oblasti i stajališta udruženja Roma. Pokazalo se da se u mnogim segmentima stajališta podudaraju.

To je veoma značajno. Recimo kada govorimo o segmentu obrazovanja – statistika kojom raspolažu i jedni i drugi pokazuju da je došlo do značajnog povećanja broja djece upisane u osnovnu školu ali istovremeno da u ovoj godini i protekloj imamo značajan odliv djece iz škole gdje su bili upisani, recimo u Tuzlanskom kantonu to je jedna trećina djece jer su njihovi roditelji odlučili da migriraju iz BiH.

Da li su to uglavnom ljudi koji su tražili u zemljama Evropske unije nakon ukidanja viza?
- Mi utvrđivanje dalje nismo radili, to nije bio segment našeg istraživanja. Drugi bitan segment gdje se podudaraju stajališta jeste da i vlasti i udruženja smatraju da nije dovoljno postignuto u zapošljavanju Roma, što je često uslov za ostvarivanje zdravstvene zaštite i da je nizak nivo zapošljavanje. Razlozi za takvo stanje su identično prepoznati – niska kvalifikacija Roma, neprijavljenost na biroe za zapošljavanje, needuciranost i nepostojanje dodatnih programa koji bi unaprijedili tu situaciju.

Ako govorimo o procentualnom odnosu usaglašenosti stajališta predstavnika vlasti i romskih udruženja da je to oko 80-90 posto što je značajno kada se kreiraju planovi. To je indikator da institucije koja djeluju u oblasti koja su bila predmet opservacije ombudsmena rade stručnjaci koji permanentno prate položaj Roma, da to nije samo na ad hoc bazi.

Na osnovu istraživanja, možemo li reći da BiH ne poštuje potpisane sporazume o pravima manjina, u ovom slučaju Roma?
- BiH je nakon pristupanja Dekadi Roma zaista uradila određene napore. Uspostavila je budžetsku liniju unutar Vijeća ministara i Ministarstva za ljudska prava koja se koriste za stambeno zbrinjavanje Roma. Zavodi za zapošljavanje realiziraju određene projekte, osigurana je vakcinacija djece, osiguran je veći broj djece u osnovnom obrazovanju... Započele su se aktivnosti ali je preuranjeno govoriti o njihovi efektima u potpunosti ali ako bi se nastavila buduća realizacija i ako bi se održao ovaj trend uz konsultaciju romskih udruženja i stalno njihovo uključenje dugoročno mogu dovesti da se značajno unaprijedi položaj Roma.

Ne može se za tri-četiri godine izmijeniti obrazovna struktura Roma. Mora proći jedan vremenski period da bi se dobili rezultati mjera koje su formirane. Značajan segment je da je uspostavljena zaista dobra saradnja između državnih vlasti, Ministarstva za ljudska prava i lokalnih zajednica, općina. Gdje god su se lokalne vlasti uključile u dobroj mjeri rezultiralo je obnavljanjem objekata za Rome, izgradnjom... To je pokazalo da građani u BiH, uključujući Rome, najviše svojih prava ostvari na općinskom nivou i da srednji nivoi vlasti nemaju toliki utjecaj kao lokalne zajednice. Naš je apel na lokalne zajednice koje do sada nisu tražili sredstva za stambeno zbrinjavanje da to urade. Veoma je značajno ubrzati procese legalizacije objekata koje su Romi izgradili bespravno i da ta lokalna zajednica uradi veću senzibilnost svojih službenika za potrebe Roma.

U uvodu Specijalnog izvještaja navodi se da BiH i dalje ne izdvaja dovoljno novca za popravljanje položaja Roma. Da li je nedostatak novca ujedno i najveći problem?
- U uslovima kada u BiH zaista nema dovoljno sredstava i kada se uzimaju međunarodni krediti da bi se održalo postojeće stanje, postojeći nivo dostignutih prava i kada se dešava da zbog neizvršavanja presude Sejdić-Finci BiH izgubi 47 miliona donatorskih sredstava imate apsurdnu situaciju da usvajate budžet da podignete kreditna sredstva da izvršite zaduženje građana i djece u budućnosti a istovremeno se lako odričemo donatorskih sredstava koja se ne moraju vraćati, onda se postavlja pitanje izvršavanja obaveza prema jednoj kategoriji građana, govorimo o Romima.To je razlika.

Kada govorimo o diskriminaciji, diskriminacija je apsolutno pravo što znači niko ne smije biti diskriminiran i država mora odmah reagovati. Kada govorimo o ekonomskim i socijalnim pravima, međunarodni standardi ne govore državi da mora osigurati ekonomska, socijalna i kulturna prava, nego kaže mora osigurati u skladu sa svojim mogućnostima. Ta progresija u pravima mora biti vidjliva. Ako država kaže ja izdvajam ovoliko para i tražim donatorska sredstva i povećavam znači da je ta progresija vidljiva. Nažalost, činjenica je da ta sredstva nisu dostatna ali se ne smije isključiti da za mnoge druge kategorije sredstva nisu dostatna i da mi još uvijek imamo kategorije kojima nije priznat status, kao žrtve torture.

Ne može se posmatrati izolirano u odnosu na građane ali ne smije pripadnik romske nacionalnosti pod jednakim okolnostima biti drugačije tretiran u odnosu na drugog građanina jer to jeste diskriminacija i tu država mora odmah reagovati. Zdravstvena zaštita je dobar primjer. Svaka osoba u BiH koja nema status zdravstvenog osiguranika ima pravo na zdravstvenu zaštitu. Ne možemo govoriti o različitom tretmanu ali ima jedna druga činjenica da romska populacija zbog činjenice da nisu bili dugo godina bili uključeni u obrazovni sistem, da nisu bili zaposleni za razliku od drugih, a to jesu dva osnovna elementa koja daju status zdravstvenog osiguranika da su na neki način umanjeni u šansi da dobiju status zdravstvenog osiguranika zbog čega država mora imati pozitivne mjere.

Izvještaj također spominje probleme Roma prilikom dolaska do osnovnih dokumenata poput rodnog lista ili lične karte. Možete li detaljnije objasniti o čemu se radi s obzirom da većina stanovnika BiH nema gotovo nikakvih problema prilikom dobijanja ovih dokumenata?
- Mi nemamo registrovanih žalbi. Romi se često ne rađaju u bolnicama a bolnice su ustanove koje dostavljaju obavijest o rođenju djeteta matičnim uredima ili ako i dostave sam Rom ne ode da izvrši upit djeteta. Niz faktora od ranije su doveli do toga da odjednom imamo veliki broj Roma kojima nije osiguran pristup u dokumentima. Sada kada se to želi zaista im treba pomoć. Pozivam sve koji imaju ovaj problem da nam se obrate i mi ćemo nastojati da riješimo taj problem. Ne možemo stalno isticati problem a da u isto vrijeme sami ne radimo da riješimo problem.

Kada govorimo o zapošljavanju, kakav je trend zapošljavanja Roma u BiH – da li su poslodavci spremniji ili ne zaposliti Rome nego prije deset godina?
- Problem zapošljavanja Roma je taj što su najčešće zaposleni na jednu godinu. Mi nemamo informaciju koliko tih Roma koji su bili uključeni u programe zaista ostane zaposleno. Mi nemamo informaciju kako je bilo ranije ali evo pozitivan primjer je Bingo koji je u tuzlanskom regionu zaposlio veliki broj Roma. Bilo bi dobro obaviti razgovor sa menadžmentom Binga o tome kakva su njihova stajališta, zašto su se opredijelili, kakvi su radnici... Sama činjenica da su zaposleni i da ostaju zaposleni pokazuje određeni napredak.

Podaci o broju Roma u BiH u posljednjih godinama su se uglavnom zasnivali na procjenama. Na koji način će rezultati popisa o broju Roma u BiH utjecati na njihov položaj?
- Uticat će isto kao i za bilo koje druge građane, da imamo adekvatnu bazu podataka o populaciji, obrazovnoj i stambenoj strukturi, sve ono što su bila pitanja. Veoma je značajno da kada imate egzaktne pokazatelje da možete kreirati dobre planove. Uslov da vi pravite planove je da imate dobru analitiku a analizika uključuje i statističku bazu.

Ako pričamo o regijama, u kojim regijama je napravljen najveći napredak a u kojima Romi i dalje nemaju osnovna prava?
- Ne može se dati tačan pokazatelj regija jer je različito stanje. U nekim regijama je dobro stanje u oblasti obrazovanja a istovremeno loše stanje u oblasti zapošljavanja. Primjetno je da u nekim kantonima uopšte nema Roma, recimo Posavski kanton, Zapadno-hercegovački kanton, Kanton 10... Neuobičajno, ali uopšte nemamo registrovanu romsku populaciju u tim kantonima. Istovremeno u Federaciji najveći broj Roma živi u Tuzlanskom kantonu, Zeničko-dobojskom i Srednjobosanskom kantonu. U Tuzlanskom živi dvije trećine Roma koji su registrovani u Federaciji. U Republici Srpskoj je jedna četvrtina svih Roma u BiH.

Kada govorimo o obrazovanju Roma u Visokom je napravljen napredak jer imaju udruženje koje obnaša dužnost medijatora. U nekim općinama Tuzlanskog kantona uspostavljen je medijator u obrazovanju. Na području Viteza je značajno u oblasti zapošljavanja u oblasti uprave. Za svaki segment situacija je različita. Rekli smo za zdravstvenu oblast da je potrebno da Srednjobosanski i Zeničko-dobojski kanton i općina Derventa urade dodatne napore kako bi se riješilo ovo pitanje.

(zurnal.info)