Kada nam vehabije budu najveći bezbjednosni problem, ovo će biti sretne zemlje

Kada je nesretni Mevlid Jašarević zapucao na američku ambasadu i, još važnije, bližnjeg svog , nije, usudiću se pretpostaviti, ni slutio da će njegova akcija postati Roscherova mrlja: da će političari širom regiona gledati u njegovu brljotinu, u fleku krvi koju je prolio po sarajevskom asfaltu, i kao retardirana čeljad sricati svoja tumačenja onoga što vide, svoje fantazije o tome što je mrlju napravilo?

Neki sarajevski mediji istakli su kako je Jašarević državljanin Srbije: ko biva, eto im ga tamo, njihov je, neka Beograd sad vidi što će sa Amerikancima. Bio je to proziran, neinteligentan i, sve u svemu, jadan pokušaj spin-nadridoktora.

Onda je Dodik za čitavu stvar okrivio Bakira Izetbegovića – nisam najbolje razumio kako je Mile došao do toga, ali poenta je bila jasna: takvi su vam ti muslimani.

VIŠE SFERE ODVRATNOSTI

U žestokoj konkurenciji, najgluplja i najodvratnija reakcija stigle su iz Crne Gore. Za najgluplju se pobrinuo Nebojša Medojević, kojega stručnjakom za organizovani kriminal čini to što je radio kao kolumnista Zemunskog klana, da bi, kada je klan razbijen i pohapšen, saopštio da nije znao ko je vlasnik Legijine novine za koju je pisao.

On je ustvrdio da je napad na američku ambasadu u Sarajevu finansirala i naručila crnogorska mafija, njen rožajski klan. Što treba da znači: Milo Đukanović. Tvrdnja da je Milo Đukanović organizovao napad na američku ambasadu u Sarajevu proizilazi iz Medojevićevog viđenja stvarnosti. Đukanović je čovjek koji sa sobom nosi podužu listu grijeha, ali Medojevićeve teze o Đukanoviću ne pripadaju polju politike, nego fantasyja: Medojević Đukanovića drži za Saurona, Gospodara Zla, čiji su prsti umiješani u svaki zločin na ovome svijetu. Do sada je, stoga, on Đukanovića optužio za manje-više sve, osim da stoji iza ubistva Kenedija – ali nikad ne reci nikad.

Medojevićevu tezu je u više sfere odvratnosti uznio njegov kolalicioni partner, Andrija Mandić. Njega ću citirati: „

To je prvi put u istoriji terorizma da je na taj način izveden napad na neku ambasadu. Tom prilikom je demonstrirana do sada neviđena hrabrost, drskost i otvorena spremnost na žrtvovanje do ispunjenje radikalnih islamističkih zahtjeva. Cilj je davno definisan - ljudi sa ovog prostora moraju poštovati stroga pravila koja propisuje vjera kojoj pripadaju pripadnici ovog pokreta ili nestati. Takav pokret djeluje i finansira se i u Crnoj Gori. Interesantno je da su u prošlosti svi pripadnici tog pokreta politički podržavali predsjednika DPS-a Mila Đukanovića, što se lako može utvrditi analizom rezultata izjašnjavanja građana u mjestima gdje dominantno žive  vehabije.

Eto nove definicije za vehabije: ljudi koji nose kratke hlače, duge brade i glasaju za Mila Đukanovića. Možda bi te ljude trebalo zvati: Đukabije?

Mandić je izrazio bojazan da bi se „mučne scene koje smo gledali u Sarajevu“ mogle ponoviti „i u Podgorici i drugim crnogorskim gradovima“. Na koncu je poentirao šta je istinski cilj Jašarevićevog napada: da se zaustavi proces evropskih integracija regiona.

Šta Mandićevu izjavu čini ekstremno besprizornom i, stoga, ekstremno odvratnom? To što je čovjek četnički vojvoda. To što je prije nekoliko mjeseci tražio da se u Crnoj Gori podigne spomenik ratnom zločincu Pavlu Đurišiću. To što je osudio hapšenje i izručenje Hagu Ratka Mladića. To što je odbio da u crnogorskom Parlamentu glasa za rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici.

Ako me sjećanje dobro služi, na ovim su prostorima četnici, kojima ne samo da pripada, nego ih i predvodi Andrija Mandić, učinili nekih milijardicu puta više zla nego vehabije, kojima pripada Jašarević, a na koje danas upozorava Mandić.

KOGA SE VIŠE PLAŠITE

Kada Mandić za vehabije kaže kako „ljudi sa ovog prostora moraju poštovati stroga pravila koja propisuje vjera kojoj pripadaju pripadnici ovog pokreta ili nestati“, čovjek se najprije naježi od bestidnosti izgovorenog, a potom počne pogledom oko sebe tražiti nešto čime bi ga gađao. Jer, ponavljam, ako me sjećanje dobro služi, tim bi se riječima mogli opisati upravo Mandićevi četnici: „ljudi sa ovih prostora moraju pripadati naciji i vjeri kojoj pripadaju pripadnici (ovo Mandićevo „pripadaju pripadnici“ još je jedan dokaz da je politiku ološi uvijek moguće prepoznati po preziru koji gaji prema pismenosti i intelektualnom) ovog pokreta ili nestati“.

Bude li (odnosno: kad bude) novoga rata na ovome prostoru, koga ćete se više plašiti: vehabija ili četnika? Narkomana (jer religija je opijum za narod) iz Gornje Maoče, vazda zabrinutih za moral, ili četničkih vojvoda iz crnogorskog parlamenta, izbrijanih i opeglanih, zabrinutih za evropske integracije?

Onda kada nam vehabije budu najveći bezbjednosni problem, ovo će biti sretne zemlje. Mlatiti o vehabijama i islamskom fundamentalizmu u regionu u kojem je nacionalizam, onaj koji je započeo naše ratove devedesetih, netaknut i institucionalizovan, pa ima svoju crkvu, umjetnike, akademije, republike i države, raspravljati o skrivenim ciljevima vehabija iz Maoče u regionu u kojem taj nacionalizam ima neskrivene ciljeve, to je još jedno, ko zna koje po redu ponavljanje scene iz Tanovićevog Oskarom nagrađenog filma - čovjek na bosanskom ratištu gleda televiziju i kaže: ja sranja u Ruandi. O tome je riječ, to je naš odgovor na današnje probleme: ja sranja u Maoči.

Ali Maoča je tek simptom tek jedne od bolesti bosanskohercegovačkog društva, kao što je i četnik-predvodnik „demokratske opozicije“ tek simptom jedne od bolesti crnogorskog društva. Nemam odgovor na pitanje: kako izliječiti te bolesti? Ono što imam je još jedno pitanje: šta ako smo svi mi tek simptomi, pa je sav naš javni prostor zapravo karantin u kojem naše bolesti, umjesto da budu zaliječene, kroz polemički dijalog simptoma neprekidno mutiraju? Ako je tako, nije li jasno da je bjesnilo koje je pucalo kroz Jašarevića nipošto nije najbizarniji akt nasilja koje će doći?

(zurnal.info)