Maske su pale: Kakvi ćemo biti nakon kraja svijeta?

Čovjek je vidljivi neprijatelj planeta. Virus je nevidljivi protivnik čovjeka. Opet posvuda iskrsava pitanje – ima li smisla pisati, govoriti, raditi bilo što u doba raspršene apokalipse? 

Virus je probudio naše najdublje strahove od nepoznatog i krenuo oblikovati stvarnost. Potres je uzdrmao Zagreb, pomaknuo grad u kojemu živim i sad ga nitko ne može pronaći. Potraga je, naime, onemogućena ograničenim kretanjem. Stižu vijesti o požaru nadomak Černobila. Oko Mostara gore brda. Vatra se spušta prema Konjicu. Dim se vije u okolici Tuzle. Glad još nije zavladala a možda samo nemamo medijska izvješća o njoj. Ili ne čujemo za najezdu skakavaca u Africi? Barbarsko je doba kojem samo tehnologija preko lica pridržava masku civiliziranosti. Odavno je tako ali malo tko je na tu činjenicu obraćao pažnju. 

Mogu jasno zamisliti lika koji konačno vidi svijet u cjelini i raduje se tom prizoru. Pandemija, potresi, skakavci, prizori kojima još samo požari nedostaju. Mogu zamisliti kako želi doprinijeti prizoru. Izlazi iz izolacije i kreće paliti brda oko Mostara, najnepristupačnija područja. Neki njegov veseli brat radi istu stvar u okolici Konjica. I eto biblijskog prikaza kraja svijeta. Vatre gore oko gradova, krovovi i fasade urušene od potresa, leševi se gomilaju u metropolama, a skakavci žanju ljetinu u siromašnoj Africi. 

Kakvi ćemo biti nakon kraja svijeta? Kakav će svijet biti nakon vlastite smrti? Odgovori ne dolaze niotkuda. Čovjek želi preživjeti i konačnost davno objavljenu kao neminovnu kaznu za odricanjem Boga. Čekam vijest o pojavi mahnitih mesija među uplašenim ljudima. To što su vlastodršci pomahnitali nije nikakvo čudo. Gotovo strastveno isprobavaju represivne mehanizme, zakonite i one izvan zakona. Vanredna stanja stavljaju i zakone pod znak pitanja. Lijepo je vrijeme za sijanje straha, idealni uvjeti za igranje diktaturica. Konačno razobličavanje je stiglo. Maske su pale. Čovječanstvo nije civilizirano. Animalnost je samo prigušena, zatomljena i lako promoli svoju kvrgavu glavu čim se za to stvore uvjeti. 

U Mostaru je zavladao Covid – 1992, zatvaraju se prilazi gradu baš kao i prije tridesetak godina. Flashbackovi nesreće nikad nisu u potpunosti ni prestali ali mogu samo zamisliti kakvu nelagodu ovakve mjere izazivaju kod ljudi, ali nitko o tome ne razmišlja. Još malo izluđenosti nikome neće štetiti. A oko grada gore velike vatre, kao da opkoljenost sudbina i nema se kuda osim u sebe bježati. A zna se da se čovjek jednako može izgubiti u kozmosu kao i u vlastitoj nutrini. Prostori su to bez granice. Ako im se prepustimo izaći ćemo izvan stvarnosti i na koncu je potpuno svejedno u kojem ćemo smjeru izgubiti razum. 

Scenografija kraja je postavljena. Ali i iza kraja mora postojati početak nečega. Pitanje je hoće li pobjedu odnijeti tek instinkt za preživljavanjem ili želja da se oslobodimo ubojica koje su konačno skinule maske i pokazale se onakvima kakvi jesu. Ne plašim se, tek sada je pravo vrijeme da istražujemo slobodu. Ona postoji u odnosu na pokušaje da se nametnu perfidni oblici diktature. Ovaj povijesni period pandemije može biti iskorišten na razne načine. U trenucima dokolice valja razmišljati o tome. Svakako će nas nešto ubiti. Strah i zazor od drugih jednako su smrtonosni kao i neodgovorno ponašanje. A mi ne biramo kada će ovo proći. Uz svu tehnologiju očito se nismo pomaknuli od srednjeg vijeka. Opet kao rješenje imamo podizanje ograda. Sada je kako jeste. Ali poslije? Možemo nastaviti živjeti ograđeni. A možemo i krenuti u rušenje ograda. Zid ne služi samo da  spriječi nekoga da uđe u naš prostor, on je tu i da nas spriječi da izađemo. Dopustite si da poludite. Idealno je vrijeme za zamišljanje budućnosti. Ona se vratila. Neizvjesnija no ikad. 

(zurnal.info)