KAPITAL U 21. VIJEKU (2): Čemu služi razvoj industrije ako je položaj masa i dalje bijedan?

                                       Prvi dio Uvoda pročitajte ovdje

Kad je Marx 1867. objavio prvi svezak Kapitala, tačno pola vijeka nakon publiciranja Ricardovih Načela, ekonomska i društvena stvarnost duboko se promijenila: nije više bio problem hoće li poljoprivrednici moći prehraniti stanovništvo koje je u porastu, niti hoće li cijena zemlje rasti nebu pod oblake, nego je problem bio razumijevanje dinamike razvoja
industrijskog kapitalizma u punom zamahu.

Najupadljivija činjenica toga razdoblja bila je bijeda industrijskog proletarijata. Uprkos rastu ili možda djelimično baš zbog njega, te zbog velikog ruralnog egzodusa izazvanog porastom broja stanovnika i poljoprivredne proizvodnje, radnici su se gomilali u siromašnim gradskim
četvrtima. Radni dani bili su dugi, a nadnice vrlo male.

Razvija se nova gradska sirotinja, vidljivija, šokantnija, a po nekim aspektima čak i ekstremnija od seoskog siromaštva pod Starim režimom. Germinal, Oliver Twist, Jadnici nisu plod mašte romanopisaca, kao ni zakoni kojima se rad u manufakturama zabranjuje djeci mlađoj od osam godina – u Francuskoj 1841. ili rad u rudnicima djeci ispod deset godina – u Britaniji 1842. Slika fizičkog i moralnog stanja radnika zaposlenih u manufakturama, koju je u Francuskoj 1840. objavio dr. Villerme i koja je 1841. nadahnula bojažljivo zakonodavstvo, opisuje istu sramotnu stvarnost kao i položaj radničke klase u Engleskoj, koji je 1845. objavio Engels.

I doista, svi historijski podaci kojima danas raspolažemo pokazuju da će trebati pričekati drugu polovinu – ili čak posljednju trećinu – 19. vijeka kako bi se uočio značajan porast kupovne moći nadnica. Između 1800–1810. i 1850–1860. radničke nadnice stagnirale su na vrlo niskim nivoima, sličnim onima u 18. ili ranijim vjekovima, u nekim slučajevima još i nižima. Ta duga faza stagniranja nadnica, uočljiva i u Francuskoj i u Britaniji, bila je utoliko potresnija jer se u tom razdoblju ubrzavao ekonomski rast.

Udio kapitala – industrijskih profita, zemljišne rente, građevinske rente – u nacionalnom dohotku, koliko se može procijeniti iz nesavršenih izvora podataka kojima danas raspolažemo, jako se povećavao u objema zemljama u prvoj polovini 19. vijeka. Lagano se smanjivao u posljednjim decenijama 19. vijeka, kad su se nadnice djelimično usklađivale s rastom. Podaci koje smo prikupili ipak pokazuju da nikakvog strukturnog smanjenja nejednakosti neće biti sve do Prvog svjetskog rata. Od 1870. do 1914. u najboljem slučaju vidimo stabilizaciju nejednakosti vrlo visokog stepena, u nekim aspektima beskrajnu spiralu nejednakosti, uz sve jaču koncentraciju bogatstva. Teško je reći dokle bi dovela ta putanja da nije došlo do strašnih političkih i ekonomskih udara koje je proizveo rat 1914–1918, koji se u svjetlu historijske analize i s današnje distance vide kao jedine sile koje su vodile smanjenju nejednakosti još od industrijske revolucije.

Ipak je procvat kapitala i rast industrijskih profita, u poređenju sa stagnacijom dohotka od rada, između 1840. i 1850. tako očita stvarnost da su je svi potpuno svjesni, čak ako nigdje i nema reprezentativne nacionalne statistike. U tom se kontekstu razvijaju prvi komunistički i socijalistički pokreti. Centralno je pitanje vrlo jednostavno: čemu služi razvoj industrije, čemu sve te tehnološke inovacije, sav taj trud, preseljenje stanovništva, ako je nakon pola vijeka industrijskog rasta položaj masa još uvijek jednako bijedan, ako se to svelo na zabranu rada u fabrikama za djecu mlađu od osam godina? Promašaj ekonomskog i političkog sistema činio se očitim. Kao i odgovor na pitanje: šta možemo reći o dugoročnom razvoju takvog sistema?

Marx je prionuo na taj zadatak. Već je 1848, uoči Proljeća naroda, objavio Komunistički manifest, kratak i djelotvoran tekst tekst koji počinje slavnim riječima “Bauk kruži Evropom, bauk komunizma.”, a završava ne manje slavnim revolucionarnim predviđanjem:

“Razvoj krupne industrije potkopava, pod nogama buržoazije, samo tlo na kojem je ona uspostavila svoj sistem proizvodnje i prisvajanja. Prije svega, buržoazija proizvodi vlastite grobare. Njen pad i pobjeda proletarijata jednako su neizbježni.”

U dvije decenije koje slijede Marx se posvetio pisanju opširnog traktata koji je trebao opravdati taj zaključak i zasnovati naučnu analizu kapitalizma i njegovog urušavanja. To je djelo ostalo nedovršeno: prvi svezak Kapitala izašao je 1867, ali Marx je umro 1883. ne završivši druga dva sveska, koja je nakon njegove smrti objavio njegov prijatelj Engels, prema ponekad nejasnim fragmentima rukopisa koji su za njim ostali.

Kao i Ricardo, Marx zasniva svoj rad na analizi unutrašnjih logičkih protivrječnosti kapitalističkog sistema. Time se htio razlikovati od buržoaskih ekonomista (koji vide tržište kao samoregulirajući sistem, koji je sposoban sam sebe uravnotežiti bez većih devijacija, po uzoru na Smithovu nevidljivu ruku i Sayov zakon tržišta, gdje proizvodnja ili ponuda stvara svoju potražnju), a ujedno i od utopijskih ili proudhovskih socijalista, koji se, po njegovom sudu, zadovoljavaju time da izvještavaju o radničkoj bijedi, a ne predlažu istinsko naučno proučavanje ekonomskih procesa koji su na djelu.

Rezimirajmo: Marx polazi od ricardovskog modela cijene kapitala i načela oskudnosti te produbljuje analizu dinamike kapitala, posmatrajući svijet u kojem je kapital prije svega industrijski (mašine, oprema itd.), a ne zemljišni, i može se prema tome potencijalno bezgranično akumulirati. Zapravo, njegov glavni zaključak možemo nazvati načelom beskonačne akumulacije, što znači neizbježnu tendenciju akumulacije i koncentracije kapitala u beskonačnim razmjerama, bez prirodnog ograničenja – otud apokaliptični ishod koji je Marx predvidio: ili ćemo svjedočiti tendencijskom snižavanja stope prinosa na kapital (što uništava pokretača akumulacije i može dovesti do nasilnih konflikata među kapitalistima) ili će se udio kapitala u nacionalnom dohotku povećavati u nedogled (što navodi radnike da se, prije ili poslije, ujedine i pobune). U svakom slučaju, nije moguća nikakva stabilna socio-ekonomska ili politička ravnoteža.

Ta se mračna sudbina nije obistinila, kao ni ona koju je predvidio Ricardo. U posljednjoj trećini 19. vijeka plate su napokon počele rasti: kupovna moć općenito se poboljšala, što je bitno mijenjalo stanje, iako su nejednakosti ostale vrlo velike i u nekim su aspektima nastavile rasti do Prvog svjetskog rata. Komunistička se revolucija dogodila, ali u najzaostalijoj evropskoj zemlji, gdje je industrijska revolucija jedva započela (u Rusiji), dok su najnaprednije evropske zemlje istraživale druge, socijaldemokratske puteve, srećom za svoje stanovništvo.

Kao i prethodni autori, Marx je potpuno zanemario mogućnost trajnog tehnološkog napretka i kontinuiranog porasta produktivnosti, snagu za koju ćemo vidjeti da – u izvjesnoj mjeri – može uravnotežiti proces akumulacije i rastuće koncentracije privatnog kapitala. Nedvojbeno su i njemu nedostajali statistički podaci za istančanija predviđanja. Nedvojbeno, također, bio je žrtva toga što je učvrstio zaključke iz 1848, prije nego što je preduzeo istraživanja koja bi bila adekvatna za njihovo opravdanje.

Marx je, posve očito, pisao u atmosferi jakog političkog zanosa, što ponekad dovodi do naglih izjava koje je teško izbjeći – što pokazuje apsolutnu nužnost da se ekonomska teorija što potpunije povezuje s historijskim izvorima, što pak Marx nije istinski nastojao ni onoliko koliko je mogao. A da ne govorimo o tome kako se Marx nikada nije pozabavio pitanjem političke i ekonomske organizacije društva u kojem bi privatno vlasništvo nad kapitalom bilo sasvim ukinuto – vrlo složenim problemom, kako to pokazuju dramatične totalitarne improvizacije uređenja društava koja su to pokušala.

Vidjet ćemo, međutim, da je marksistička analiza, uprkos svim svojim ograničenjima, u mnogome ostala relevantna. Kao prvo, Marx polazi od istinski važnog pitanja (nevjerovatne koncentracije bogatstava za vrijeme industrijske revolucije) i pokušava na njega odgovoriti sredstvima kojima raspolaže: bilo bi dobro da se današnji ekonomisti nadahnjuju takvim postupkom. A zatim, što je bitno, načelo beskonačne akumulacije koje Marx zastupa sadrži fundamentalnu spoznaju za analizu 21, kao i 19. vijeka, na neki način još alarmantniju od Ricardovog načela oskudnosti.

Dok je stopa rasta stanovništva i produktivnosti relativno niska, bogatstva akumulirana u prošlosti, naravno, stiču veliku važnost, potencijalno neizmjernu i destabilizirajuću za društvo. Drugim riječima, nizak rast samo je slabašna protuteža marksističkom načelu beskonačne akumulacije: rezultat je ravnoteža koja nije tako apokaliptična kako ju je predviđao Marx, ali koja ipak poprilično zabrinjava.

Akumulacija završava na nekom konačnom nivou, koja ipak može biti vrlo visoka i destabilizirajuća. Vidjet ćemo da vrlo visoki nivoi privatnog bogatstva, mjerenog u vrijednosti nacionalnog dohodka izraženog u broju godina, kakvima svjedočimo od 1970. do 1980. u svim bogatim zemljama, naročito u Evropi i Japanu, nastaju direktno iz te logike.

Od Marxa do Kuznetsa: od apokalipse do bajke

Prelazeći s Ricardovih i Marxovih analiza iz 19. vijeka na analize Simona Kuznetsa u 20. vijeku, možemo reći da su ekonomska istraživanja prešla put od izrazite sklonosti apokaliptičnim predviđanjima – nedvojbeno pretjeranima – do ne manje pretjerane sklonosti bajkama ili barem happy endu.

Prema Kuznetsovoj teoriji, nejednakost dohodaka trebala bi se spontano smanjivati u naprednijim fazama razvoja kapitalizma, bez obzira na odabir ekonomske politike ili druge razlike među zemljama i zatim se stabilizirati na nekom prihvatljivom nivou. Teorija koju je predstavio 1955. doista je teorija za čarobni poslijeratni svijet, francuski rečeno, za trideset slavnih godina od 1945. do 1975. – treba samo biti strpljiv i pričekati da ekonomski rast svima donese korist.

Taj anglosaksonski izraz vjerno sažima tadašnju filozofiju: “Growth is a rising tide that lifts all boats” (“Rast je plima koja podiže sve brodove”). Taj trenutak optimizma treba uporediti s analizom uslova koji su potrebni da ekonomija postigne uravnoteženi rast Roberta Solowa iz 1956, odnosno putanju rasta u kojoj sve veličine – proizvodnja, dohoci, profiti, plate, kapital, cijena aktive i dr. – napreduju istim tempom, tako da rast koristi svakoj društvenoj grupi u podjednakoj mjeri, bez većih odstupanja. To je potpuna suprotnost Ricardovoj i Marxovoj spirali nejednakosti ili apokaliptičkim analizama 19. vijeka.

Kako bismo dobro shvatili značajan uticaj Kuznetsove teorije, barem do razdoblja između 1980. i 1990, a donekle i sve do naših dana, treba istaknuti da je to prva teorija na tom području koja se zasniva na ozbiljnoj statistici. Doista su tek sredinom 20. vijeka nastale prve historijske serije o raspodjeli dohotka objavljivanjem monumentalnog djela koje je Kuznets 1953. godine posvetio Udio visokih prihoda u dohotku i štednji. Kuznetsovi radovi odnose se konkretno na samo jednu zemlju (SAD) i na tridesetpetogodišnje razdoblje (1913–1948). Međutim, to je veliki doprinos koji koristi dva izvora podataka potpuno nedostupna autorima 19. vijeka: s jedne strane, porezne prijave za povrat poreza, uveden u SAD 1913. godine; s druge strane, procjene nacionalnog dohotka SAD-a, koje je uveo sam Kuznets nekoliko godina prije. Bilo je to prvo objavljivanje pokušaja da se provede tako ambiciozno mjerenje nejednakosti u društvu.

Važno je shvatiti da je bez tih dvaju neophodnih i komplementarnih izvora naprosto nemoguće mjeriti nejednakost u raspodjeli dohodaka i njen razvoj. Prvi pokušaji procjene nacionalnog dohotka potječu, doduše, još s kraja 17. i početka 18. vijeka u Britaniji i Francuskoj, a bilo ih je više u 19. vijeku. Ali uvijek su to bile izolirane procjene: tek su se u 20. vijeku, između dva rata, na inicijativu istraživača kao što su Kuznets i Kendrich u SAD-u ili Bowley i Clark u Britaniji ili Duge de Bernonville u Francuskoj, razvile prve godišnje serije nacionalnog dohotka. Taj prvi izvor omogućava mjerenje ukupnog nacionalnog dohotka zemlje.

Za mjerenje visokih dohodaka i njihov udio u nacionalnom dohotku potrebno je raspolagati izvještajima o dohocima: taj drugi izvor podataka dobija se u svim zemljama uvođenjem progresivne stope poreza na dohodak koji su mnoge zemlje usvojile oko Prvog svjetskog rata (1913. u SAD-u, 1914. U Francuskoj, 1909. u Britaniji, 1922. u Indiji, 1932. u Argentini).

Bitno je shvatiti da u nedostatku poreza na dohodak postoje, doduše, svakakve statistike o važećoj poreskoj osnovici (naprimjer, raspodjeli broja vrata i prozora po stanu u Francuskoj 19. vijeka, što, uostalom, i nije nezanimljivo), ali nema ničega o dohocima. Uostalom, osobe na koje se to odnosi često ni same ne znaju koliki im je dohodak dok ga ne moraju prijaviti poreznim vlastima. Slično je i s korporativnim porezom i porezom na imovinu.

Porez nije samo način da se prikupe jedni i drugi doprinosi radi finansiranja javne potrošnje i projekata i da se ti doprinosi raspodijele na najprihvatljiviji mogući način; on je i jedan od načina klasificiranja, promoviranja znanja i demokratske transparentnosti.

U svakom slučaju, ti podaci omogućili su Kuznetsu da izračuna razvoj udjela svakog pojedinog decila, kao i gornjih centila dohodovne hijerarhije u ukupnom nacionalnom dohotku SAD-a. I na šta je naišao? Utvrdio je značajno smanjenje nejednakosti u SAD-u između 1913. i 1948. godine. Konkretno, između 1910. i 1920. godine na gornji decil raspodjele dohotka, odnosno na 10% najbogatijih Amerikanaca, svake godine otpadalo je između 45% i 50% nacionalnog dohotka. Krajem 1940-ih udio te iste desetine stanovništva pada na 30–35% nacionalnog dohotka. Taj pad, veći od 10%, bio je značajan: iznosio je, naprimjer, pola onoga što je dobijalo 50% najsiromašnijih Amerikanaca.13

Smanjenje nejednakosti jasno je i nepobitno. Ta je novost od velike važnosti i imat će veliki uticaj u poslijeratnim ekonomskim raspravama, kako na univerzitetima, tako i u međunarodnim organizacijama.

Prošle su decenije otkad su Malthus, Ricardo, Marx i toliki drugi govorili o nejednakostima, ne pružajući nikakav izvor podataka. Ni bilo kakvu metodu koja bi omogućila precizno poređenje različitih razdoblja i time donijela prevagu određenim hipotezama. Prvi se put nudi objektivna osnova, doduše, nesavršena, ali joj je prednost to što uopće postoji.

Uostalom, taj je rad izvrsno dokumentiran: debeli svezak koji je Kuznets objavio 1953. na najtransparentniji je mogući način iznio sve pojedinosti svojih izvora podataka i metoda, tako da se svaki rezultat do kojeg je došao može provjeriti. A k tome Kuznets je donio dobru vijest: nejednakosti se smanjuju.

Kuznetsova kriva: dobra vijest u vrijeme hladnog rata

Pravo rečeno, i Kuznets je bio potpuno svjestan da je kompresija visokih dohodaka između 1913. i 1948. u Americi bila sasvim slučajna i da je proizašla iz višestrukih šokova potaknutih Velikom depresijom 1930- ih godina i Drugim svjetskim ratom te da nema veze s nekim prirodnim i spontanim procesom.

U svom debelom svesku iz 1953. Kuznets je detaljno analizirao godišnje serije i upozorio čitaoca na opasnost od preuranjene generalizacije. Ali u decembru 1954, na predavanju u svojstvu predsjednika American Economic Association na kongresu u Detroitu, ponudio je kolegama mnogo optimističniju interpretaciju rezultata svoje knjige iz 1953. I upravo će iz tog predavanja, objavljenog 1955. pod naslovom Ekonomski rast i nejednakost dohodaka, nastati teorija Kuznetsove krive.

Prema toj teoriji nejednakosti će svugdje slijediti krivu u obliku zvona, s početnim rastom nakon kojeg slijedi opadanje, dok traje proces industrijalizacije i ekonomskog razvoja. Prema Kuznetsu, poslije prve faze prirodnog rasta nejednakosti, karakteristične za ranu fazu industrijalizacije koja se u SAD-u, grubo uzevši, podudara sa 19. vijekom, slijedi faza snažnog opadanja nejednakosti, koja je u SAD-u započela u prvoj polovini 20. vijeka.

Čitanje tog teksta iz 1955. štošta objašnjava. Nakon što je podsjetio na sve moguće razloge za oprez i na očitu važnost egzogenih šokova u najnovijem smanjenju nejednakosti u Americi, Kuznets sugeriše, gotovo bezazleno, da bi i unutrašnja logika ekonomskog razvoja, nezavisno
o bilo kakvoj političkoj intervenciji ili eksternom šoku, mogla jednako dovesti do istog rezultata. Ideja je da se nejednakosti povećavaju u prvoj fazi industrijalizacije (kad samo manjina može imati koristi od novog bogatstva koje donosi industrijalizacija), prije nego što automatski počnu opadati u naprednijim fazama razvoja (kad sve veći dio stanovništva uživa plodove ekonomskog razvoja).

Te su napredne faze navodno nastale u industrijaliziranim zemljama potkraj 19. i početkom 20. vijeka, a smanjenje nejednakosti u SAD-u između 1913. i 1948. samo je dokaz općenitijeg pravila, koje bi sve zemlje, uključujući i nerazvijene, privremeno sputane siromaštvom i dekolonizacijom, u načelu jednoga dana morale upoznati.

Činjenice koje je Kuznets istaknuo u svojoj knjizi iz 1953. naglo su postale moćno političko oružje. Kuznets je bio savršeno svjestan koliko je takva teorija spekulativna. Svakako je znao da će prezentacijom tako optimistične teorije u okviru svoje Presidential Address američkim ekonomistima, tako spremnima da mu povjeruju i šire dobru vijest koju donosi njihov uticajni kolega, zadobiti veliki uticaj: rođena je Kuznetsova kriva. Kako bi osigurao da svi razumiju o čemu je riječ, Kuznets se potrudio precizirati da je ulog njegovih optimističkih predviđanja zadržavanje nerazvijenih zemalja “u orbiti slobodnog svijeta”. Teorija Kuznetsove krive u velikoj je mjeri proizvod hladnog rata.

Da se razumijemo: Kuznetsov rad na uspostavi prvih američkih nacionalnih računa i prvih historijskih serija o nejednakosti jako je značajan i iz čitanja njegovih knjiga (više nego članaka) očito je da je Kuznetsa krasila istinska istraživačka etika. Osim toga, visoke stope rasta svih razvijenih zemalja u poslijeratnom razdoblju bitan su događaj, a još je važnije to što su od njega imale koristi sve društvene grupe. Normalno je da je određeni optimizam zavladao u vrijeme trideset slavnih godina i da su apokaliptična predviđanja iz 19. vijeka o dinamici raspodjele bogatstava izgubila na popularnosti.

Ipak je istina da je razdragana teorija Kuznetsove krive velikim dijelom formulirana iz pogrešnih razloga i da su joj empirijski temelji krajnje slabi. Vidjet ćemo da je veliko smanjenje nejednakosti dohodaka posvuda u bogatim zemljama između 1914. i 1945. prije svega bilo rezultat svjetskih ratova i žestokih ekonomskih i političkih šokova koje su oni proizveli (posebno za ljude s velikim bogatstvom) te da nema puno veze s mirnim procesom međusektorske mobilnosti koji je opisao Kuznets.

Vratiti pitanje raspodjele u centar ekonomske analize

To je pitanje važno, i to ne samo iz historijskih razloga. Od 1970-ih nadalje nejednakosti su opet počele naglo rasti u bogatim zemljama, osobito u SAD-u, gdje je koncentracija dohodaka u razdoblju 2000–2010. ponovo dosegla, čak pomalo i nadmašila rekord iz razdoblja 1910–1920. Bitno je shvatiti zašto su i kako prvi put bile smanjene nejednakosti.

Doduše, brz rast siromašnih zemalja i zemalja u razvoju, posebno Kine, potencijalno je moćna sila koja djeluje na smanjivanje nejednakosti na svjetskom nivou, kao što je to bilo i s rastom bogatih zemalja u razdoblju trideset slavnih godina. Ali ovaj proces stvara veliku zabrinutost u zemljama u razvoju, a još veću u bogatim zemljama. Uostalom, drastične neravnoteže koje posljednjih decenija nastaju na finansijskim, naftnim i tržištima nekretnina prirodno pobuđuju sumnje u neizbježnost uravnoteženog rasta kakav su opisali Solow i Kuznets, po kojem se očekuje da sve ekonomske varijable rastu istim tempom.

Hoće li svijet 2050. i 2100. biti u vlasništvu trgovaca, top-menadžera i ultrabogataša ili pak zemalja bogatih naftom ili Kineske banke, ako ne i poreznih rajeva u koje će se na neki način skloniti svi oni zajedno? Apsurdno bi bilo ne postaviti to pitanje i pretpostavljati da je u načelu rast dugoročno uravnotežen.

Na neki smo način na početku 21. vijeka u istom položaju kao istraživači iz 19. vijeka: svjedoci smo drastičnih promjena i teško je znati dokle one mogu dovesti i kako će izgledati svjetska raspodjela bogatstava sljedećih decenija, kako među zemljama, tako i unutar njih. Velika je zasluga ekonomista 19. vijeka što su pitanje raspodjele postavili u centar analize i nastojali proučavati dugoročne tendencije.

Ako njihovi odgovori i nisu uvijek zadovoljavajući, barem su postavljali prava pitanja. Zapravo nemamo nikakvog razloga vjerovati da je rast automatski uravnotežen. Krajnje je vrijeme da se u centar ekonomske analize vrati pitanje nejednakosti i da se ponovo postave pitanja otvorena u 19. vijeku.

Predugo su ekonomisti zanemarivali pitanje nejednakosti, djelimično zbog Kuznetsovih optimističnih zaključaka, a djelimično zbog pretjerane sklonosti te profesije pojednostavljenim matematičkim modelima zvanima modeli reprezentativnog agenta. A kako bi se pitanje raspodjele bogatstva ponovo postavilo u centar analize, treba početi s prikupljanjem maksimalnog broja historijskih činjenica koje će nam omogućiti da bolje razumijemo razvoj u prošlosti i sadašnje tendencije. Jer tek strpljivo utvrđujući činjenice i zakonitosti, uspoređujući iskustva raznih zemalja, možemo se nadati da ćemo bolje uočiti mehanizme zbivanja i steći uvid u budućnost.

(zurnal.info)