KAPITULACIJA GRČKE: Maske su pale, Evropa je mrtva!

Nakon čitave noći pregovora, koje je najbolje opisao jedan službenik EU kazavši da se radilo o “mentalnom mučenju” (mental waterboarding), čini se da Grčka – barem zasad – ipak ostaje u eurozoni.

Kada smo u ožujku bili u kontaktu oko nesretne afere sa srednjim prstom, koja je bila potpuno izvučena iz konteksta, sada već bivši ministar financija Yanis Varoufakis upozorio me da je Grčka suočena sa državnim udarom po uzoru na onaj 1967. godine, ali “on se ovaj put neće dogoditi uz tenkove, već uz banke” (“This time with banks instead of tanks”)

TIPIČAN EUROPSKI SPORAZUM

Na pitanje kako tumači optužbe da se radi o državnom udaru, predsjednik Europske komije Jean-Claude Juncker na pressici netom nakon što je Grčka pristala na novi sporazum, lakonski je odgovorio: “Rekao sam već i prije referenduma da će situacija biti gora nakon referenduma”.

I doista, prijedlozi koje je Grčka spremna prihvatiti nakon referenduma gori su od prijedloga koji su na stolu bili prije referenduma.

Među prijedlozima Trojke najskandalozniji zahtjev definitivno je onaj da bi Grčka trebala 50 milijardi eura državne imovine dati na upravljanje "nezavisnom" luksemburškom “Institutu za rast”.

Drugim riječima, u zamjenu za “bridging loan” (kratkoročni zajam) Grčka bi se de facto trebala odreći državne imovine.
A pravi skandal se ne sastoji čak ni u tome, već u činjenici koja je otkrivena netom poslije, a to je da se u nadzornom odboru tog “nezavisnog fonda” nalazi nitko drugo nego Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija.

Da se isto otkrilo za bilo koju zemlju periferije EU, odmah bi padale optužbe o “sukobu interesa”, sve što Schäuble može reći na to je – “tipičan europski sporazum”.  

Prema zadnjim informacijama, Tsipras je navodno uspio nagovoriti svoje partnere da fond za državnu imovinu ipak bude baziran u Ateni, a ne u Luxemburgu. Nije čak ni uspio, premda je grčka strana inzistirala na tome, izbaciti Međunarodni monetarni fond iz novog sporazuma.

“Institucije”, kako su Trojku odnednavno preimenovali, ipak ostaju ono što jesu – Trojka.

DVIJE MALE POBJEDE

Od ostalih mjera tu je reforma tržišta rada i penzija, nove privatizacije (struja, aerodromi, luka Pirej, itd.), revizija zakona koje je Syriza donijela otkad je na vlasti (tzv. zakoni za “humanitarnu krizu”, financiranje državne televizije, regulacije oko pekara, itd.), kao i pristanak da grčki parlament već do srijede donese nove zakone koji bi “vratili povjerenje”, sintagma koja se najčešće može čuti zadnjih dana – kao da se u sporazumu između EU i Grčke ne radi o političkom pitanju par excellence, već o moralnoj kategoriji poput “povjerenja”. Tsipras spominje dvije male “pobjede” koje ipak nisu bile na stolu prije referenduma:

“bridging-loan” (kratkoročni zajam) i početak razgovora o restrukturaciji duga.

Međutim, u kontekstu onoga na što grčka vlada mora pristati, ova obećanja (“bridging-loan” se tek mora ispregovarati, a restrukturacija duga ostala je tek kao mogućnost ukoliko se prvo potpiše novi sporazum) izgledaju ne kao Pirova pobjeda, već kao totalna kapitulacija.

Nije čudo da Stathis Kouvelakis, član tzv. “lijeve platforme” unutar Syrize, kaže da se “ne radi o državnom udaru, već o bezuvjetnoj kapitulaciji”, dodajući da je to “najveći poraz jedne lijeve vlade nakon Drugog svjetskog rata. Teška je to, ali nužna pouka: europejstvo, a posebice ‘lijevo europejstvo’ vodi u tragediju.”

S obzirom na bezuvjetnost zahtjeva i način pregovora, valja reći da se ne radi toliko o kapitulaciji Syrize, koliko o kapitulaciji demokracije. Ono što je ishod pregovora pokazao nisu samo ozbiljna ograničenja lijeve politike unutar eurozone, već prije svega njemački diktat unutar Europske unije (čak ni Francuska više nema nikakav bitan utjecaj pored Njemačke!). Ovo nije toliko poraz Syrize koliko pobjeda njemačke Europe.

DRŽAVNI UDAR

Državni udar, odnosno financijski udar, dogodio se čim je Tsipras sazvao referendum, kada je ECB prisilio Grčku da uvede kontrolu kapitala. Uz stalno vrebajuću opasnost da će banke ostati bez novca, Tsipras je pokleknuo pred nemogućom alternativom: ili ostati u eurozoni i prihvatiti sve što traže kreditori, makar je to u radikalnoj suprotnosti spram tzv. “Salonskog programa” Syrize kao i 61% grčkog “Oxi”, ili prihvatiti ono što je tražio Wolfgang Schäuble, a to je izlazak Grčke iz eurozone.

Greška Syrize nije samo u tome što je prihvatila prvu opciju, odnosno novi program mjera štednje, već što se – i to od siječnja, kada je preuzela vlast – nije spremala na Plan B, odnosno izlazak iz eurozone. Umjesto da je razradila nužne tehničke korake u slučaju da dođe do Grexita i pripremila narod na tu mogućnost, Syriza po tom pitanju nije učinila ništa.

S obzirom na ishod zadnjih pregovora nekoliko je stvari konačno jasno.

MASKE SU PALE

Europa koja se temeljila na vrijednostima koje je sama tvrdila predstavlja, poput suradnje, demokracije i solidarnosti svih članica s ciljem zajednikog prosperiteta, je mrtva.

Maske su pale – pobijedila je njemačka Europa. I Europa banaka. Svatko tko se usprotivi tome, suočen je s financijskim udarom (kontrola kapitala, kolaps bankarskog sektora, itd.); svatko tko i pokuša zamisliti alternativu – što Syriza ipak jest pokušala – neće biti samo financijski slomljen, već koloniziran.

Varoufakis o tzv. pregovorima s tzv. “eurogrupom” otvoreno kaže:

“Ono što imamo je nepostojeća grupa koja ima najveću moć da determinira živote Europljana. Ona ne podnosi račune nikome, jer po zakonu i ne postoji; nema transkripata sastanaka, grupa je tajna i nijedan građanin ne zna što se zbiva iza zatvorenih vrata.”

Drugim riječima, danas je pobijedila upravo ta Europa.
I najvažniji zaključak za svakog tko je podržavao Syrizu: prava lijeva politika unutar eurozone – koja ne bi bila tek sjena propale socijal-demokracije – nije moguća.  

Uz dozvolu autora prenosimo iz Jutarnjeg lista

(zurnal.info)