Neka se najslabija postjugoslovenska država sama nosi sa vlastitim problemima, smatra analitičar The Independenta

 

Šta uraditi sa Bosnom? William Hague je bio u pravu kada je rekao The Independentu jučer da ona nazaduje pred našim očima, dok se izrični Srbi povlače dalje od slabog centra u smjeru konačne nezavisnosti.

Bosanski muslimani su bijesni, insistiraju da Bosanski Srbi nikada ne smiju biti nagrađeni za počinjene masakre u devedesetim za koje postoje dokazi. Srbi ljutito uzvraćaju da imaju pravo na nacionalno samoopredljenjenje. Evropa kaže da nemaju – Kosovo je bilo izuzetak. Srbi kažu da nije. Ukratko, to je haos.

Evropa nema strategiju za Bosnu; ne postoji rezervni plan. Gospodin Hague želi više vanjskog utjecaja. Ali Bosna je vidjela i previše toga u svom životnom vijeku. Još od kada je završio trostrani rat u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, najslabije postjugoslovenske države su bile ravnopravne na međunarodnom operacionom stolu, primajući redovne transfuzije krvi, implantante i bajpase.

Jedan problem je rana osmišljena okvirom silom nametnutim državi na pregovorima u Daytonu, Ohio,

1995. godine, zahvaljujući amanetu izaslanika Billa Clintona, Richardu Holbrooku. Washington je htio brzi kraj nepravednog rata i imao je malo vremena za cjepidlačenje Evropljana sa njihovim teškim tomovima balkanske historije i složenim etničkim mapama.

Holbrooke je osmislio iznenadnu podjelu Bosne na dva federalna “entiteta”. Veći, u kojem je Sarajevo, bio je pretežno muslimanski, manji uglavnom srpski. Ideja je bila da se veći od dva entiteta ponaša kao središte nacionalnog jedinstva, polako uvlačeći manji u svoju orbitu.

To se nikada nije dogodilo. Još od 1995. godine, veći entitet je taj koji je izgubio svoj put, ekonomski i politički. Republika Srpska, kako je nazvan drugi entitet, uspjela je izbistriti svoje djelovanje i povećati samostalnost. Sarajevo nije postalo glavni grad svih Bosanaca, kako su 1995. godine namjeravali mirotvorci. Ono je nestalo, postajući gotovo potpuno muslimansko okruženje.

Naklonjenost međunarodnih namjesnika u Bosni od 1995. godine, koju su pokazali prema muslimanima, nije im mnogo pomogla. U nemogućnosti da zaborave dane u hladu palme Lord Asdownove vladavine, kada su opstruktivni srpski i hrvatski političari bili ponižavani, otpuštani i isključivani iz politike, oni čeznu da Zapad “interveniše” na isti način i istom mjerom.

Vjerovatno će istjerati svoje. U tom slučaju očekujte više namještenika prerušenih u posrednike, više detaljnog nadzora seoskih prepirki, više odbacivanja smarajućih Srba i Hrvata; i više stranog novca ulivenog u stražnju rupu bosanskih korumpiranih finansija.

Problem ove strategije jeste da nema izlaza iz takvog stanja stvari. Bosna tada gubi barem prividnu državnost i zvanično postaje protektorat. Njene nade pridruživanju EU, slabe kakve jesu, u potpunosti nestaju. Brisel nije zainteresovan za preuzimanje bolnog međunarodnog starateljstva.

Godine stranog upravljanja i dekreta su odgojile infantilnu političku kulturu, u kojoj si političari mogu priuštiti da zvuče kao ekstremisti jer oni tako rijetko moraju procijeniti stvarnu odgovornost za svoje zapaljive riječi. “Odvale” kako god osjećaju, znajući da će “Brisel”, “Zapad”, ili “Amerikanci” imati posljednju riječ. I potpisati novi ček.

U naknadnoj pameti, ustav iz 1995. godine je bio greška, pokopavajući bosansku etničku podijeljenost, na najbizarniji i nezadovoljavajući način. Dva entiteta se nisu raspala. Sasvim suprotno, entitetima su narasle ruke i noge – srpskom posebno. Sada je kasno da se nešto promijeni – moramo živjeti sa posljedicama Holbrookovog brzopletog dogovora.

U međuvremenu, dok odlučno odbijaju šanse da iko ikada prizna državu Bosanskih Srba – za koju se čini da čak ni Beograd nije zainteresiran – Evropljani bi trebali prestati slati nejasna obećanja još jedne “intervencije” trajno ožalošćenim muslimanima. Bosna nikada neće biti Švicarska. Državin DNK to neće dozvoliti.

Svaka od tri zajednice je prilično uvrijeđena drugim dvjema zbog niza razloga još od prije najmanje pola milenija, i svaka može citirati poglavlje i stihove o svojoj omiljenoj temi svakome koga mogu nagovoriti da ih sluša. Najbolje čemu se možemo nadati je “balkanska Belgija” - nevoljno prihvaćeni dogovor, rođen iz geopolitičke nužnosti, koji će nastaviti da posrće. Ali nećemo tamo stići beskrajnim mikroupravljanjem situacije. Bosancima treba reći da to moraju uraditi sami.

(The Independent)

">Neka se najslabija postjugoslovenska država sama nosi sa vlastitim problemima, smatra analitičar The Independenta

 

Šta uraditi sa Bosnom? William Hague je bio u pravu kada je rekao The Independentu jučer da ona nazaduje pred našim očima, dok se izrični Srbi povlače dalje od slabog centra u smjeru konačne nezavisnosti.

Bosanski muslimani su bijesni, insistiraju da Bosanski Srbi nikada ne smiju biti nagrađeni za počinjene masakre u devedesetim za koje postoje dokazi. Srbi ljutito uzvraćaju da imaju pravo na nacionalno samoopredljenjenje. Evropa kaže da nemaju – Kosovo je bilo izuzetak. Srbi kažu da nije. Ukratko, to je haos.

Evropa nema strategiju za Bosnu; ne postoji rezervni plan. Gospodin Hague želi više vanjskog utjecaja. Ali Bosna je vidjela i previše toga u svom životnom vijeku. Još od kada je završio trostrani rat u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, najslabije postjugoslovenske države su bile ravnopravne na međunarodnom operacionom stolu, primajući redovne transfuzije krvi, implantante i bajpase.

Jedan problem je rana osmišljena okvirom silom nametnutim državi na pregovorima u Daytonu, Ohio,

1995. godine, zahvaljujući amanetu izaslanika Billa Clintona, Richardu Holbrooku. Washington je htio brzi kraj nepravednog rata i imao je malo vremena za cjepidlačenje Evropljana sa njihovim teškim tomovima balkanske historije i složenim etničkim mapama.

Holbrooke je osmislio iznenadnu podjelu Bosne na dva federalna “entiteta”. Veći, u kojem je Sarajevo, bio je pretežno muslimanski, manji uglavnom srpski. Ideja je bila da se veći od dva entiteta ponaša kao središte nacionalnog jedinstva, polako uvlačeći manji u svoju orbitu.

To se nikada nije dogodilo. Još od 1995. godine, veći entitet je taj koji je izgubio svoj put, ekonomski i politički. Republika Srpska, kako je nazvan drugi entitet, uspjela je izbistriti svoje djelovanje i povećati samostalnost. Sarajevo nije postalo glavni grad svih Bosanaca, kako su 1995. godine namjeravali mirotvorci. Ono je nestalo, postajući gotovo potpuno muslimansko okruženje.

Naklonjenost međunarodnih namjesnika u Bosni od 1995. godine, koju su pokazali prema muslimanima, nije im mnogo pomogla. U nemogućnosti da zaborave dane u hladu palme Lord Asdownove vladavine, kada su opstruktivni srpski i hrvatski političari bili ponižavani, otpuštani i isključivani iz politike, oni čeznu da Zapad “interveniše” na isti način i istom mjerom.

Vjerovatno će istjerati svoje. U tom slučaju očekujte više namještenika prerušenih u posrednike, više detaljnog nadzora seoskih prepirki, više odbacivanja smarajućih Srba i Hrvata; i više stranog novca ulivenog u stražnju rupu bosanskih korumpiranih finansija.

Problem ove strategije jeste da nema izlaza iz takvog stanja stvari. Bosna tada gubi barem prividnu državnost i zvanično postaje protektorat. Njene nade pridruživanju EU, slabe kakve jesu, u potpunosti nestaju. Brisel nije zainteresovan za preuzimanje bolnog međunarodnog starateljstva.

Godine stranog upravljanja i dekreta su odgojile infantilnu političku kulturu, u kojoj si političari mogu priuštiti da zvuče kao ekstremisti jer oni tako rijetko moraju procijeniti stvarnu odgovornost za svoje zapaljive riječi. “Odvale” kako god osjećaju, znajući da će “Brisel”, “Zapad”, ili “Amerikanci” imati posljednju riječ. I potpisati novi ček.

U naknadnoj pameti, ustav iz 1995. godine je bio greška, pokopavajući bosansku etničku podijeljenost, na najbizarniji i nezadovoljavajući način. Dva entiteta se nisu raspala. Sasvim suprotno, entitetima su narasle ruke i noge – srpskom posebno. Sada je kasno da se nešto promijeni – moramo živjeti sa posljedicama Holbrookovog brzopletog dogovora.

U međuvremenu, dok odlučno odbijaju šanse da iko ikada prizna državu Bosanskih Srba – za koju se čini da čak ni Beograd nije zainteresiran – Evropljani bi trebali prestati slati nejasna obećanja još jedne “intervencije” trajno ožalošćenim muslimanima. Bosna nikada neće biti Švicarska. Državin DNK to neće dozvoliti.

Svaka od tri zajednice je prilično uvrijeđena drugim dvjema zbog niza razloga još od prije najmanje pola milenija, i svaka može citirati poglavlje i stihove o svojoj omiljenoj temi svakome koga mogu nagovoriti da ih sluša. Najbolje čemu se možemo nadati je “balkanska Belgija” - nevoljno prihvaćeni dogovor, rođen iz geopolitičke nužnosti, koji će nastaviti da posrće. Ali nećemo tamo stići beskrajnim mikroupravljanjem situacije. Bosancima treba reći da to moraju uraditi sami.

(The Independent)

">
:MARCUS TANNER: Bosna se treba sabrati bez naše pomoći
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Pošta sa okupirane strane

MARCUS TANNER: Bosna se treba sabrati bez naše pomoći

Neka se najslabija postjugoslovenska država sama nosi sa vlastitim problemima, smatra analitičar The Independenta

 

Šta uraditi sa Bosnom? William Hague je bio u pravu kada je rekao The Independentu jučer da ona nazaduje pred našim očima, dok se izrični Srbi povlače dalje od slabog centra u smjeru konačne nezavisnosti.

Bosanski muslimani su bijesni, insistiraju da Bosanski Srbi nikada ne smiju biti nagrađeni za počinjene masakre u devedesetim za koje postoje dokazi. Srbi ljutito uzvraćaju da imaju pravo na nacionalno samoopredljenjenje. Evropa kaže da nemaju – Kosovo je bilo izuzetak. Srbi kažu da nije. Ukratko, to je haos.

Evropa nema strategiju za Bosnu; ne postoji rezervni plan. Gospodin Hague želi više vanjskog utjecaja. Ali Bosna je vidjela i previše toga u svom životnom vijeku. Još od kada je završio trostrani rat u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, najslabije postjugoslovenske države su bile ravnopravne na međunarodnom operacionom stolu, primajući redovne transfuzije krvi, implantante i bajpase.

Jedan problem je rana osmišljena okvirom silom nametnutim državi na pregovorima u Daytonu, Ohio,

1995. godine, zahvaljujući amanetu izaslanika Billa Clintona, Richardu Holbrooku. Washington je htio brzi kraj nepravednog rata i imao je malo vremena za cjepidlačenje Evropljana sa njihovim teškim tomovima balkanske historije i složenim etničkim mapama.

Holbrooke je osmislio iznenadnu podjelu Bosne na dva federalna “entiteta”. Veći, u kojem je Sarajevo, bio je pretežno muslimanski, manji uglavnom srpski. Ideja je bila da se veći od dva entiteta ponaša kao središte nacionalnog jedinstva, polako uvlačeći manji u svoju orbitu.

To se nikada nije dogodilo. Još od 1995. godine, veći entitet je taj koji je izgubio svoj put, ekonomski i politički. Republika Srpska, kako je nazvan drugi entitet, uspjela je izbistriti svoje djelovanje i povećati samostalnost. Sarajevo nije postalo glavni grad svih Bosanaca, kako su 1995. godine namjeravali mirotvorci. Ono je nestalo, postajući gotovo potpuno muslimansko okruženje.

Naklonjenost međunarodnih namjesnika u Bosni od 1995. godine, koju su pokazali prema muslimanima, nije im mnogo pomogla. U nemogućnosti da zaborave dane u hladu palme Lord Asdownove vladavine, kada su opstruktivni srpski i hrvatski političari bili ponižavani, otpuštani i isključivani iz politike, oni čeznu da Zapad “interveniše” na isti način i istom mjerom.

Vjerovatno će istjerati svoje. U tom slučaju očekujte više namještenika prerušenih u posrednike, više detaljnog nadzora seoskih prepirki, više odbacivanja smarajućih Srba i Hrvata; i više stranog novca ulivenog u stražnju rupu bosanskih korumpiranih finansija.

Problem ove strategije jeste da nema izlaza iz takvog stanja stvari. Bosna tada gubi barem prividnu državnost i zvanično postaje protektorat. Njene nade pridruživanju EU, slabe kakve jesu, u potpunosti nestaju. Brisel nije zainteresovan za preuzimanje bolnog međunarodnog starateljstva.

Godine stranog upravljanja i dekreta su odgojile infantilnu političku kulturu, u kojoj si političari mogu priuštiti da zvuče kao ekstremisti jer oni tako rijetko moraju procijeniti stvarnu odgovornost za svoje zapaljive riječi. “Odvale” kako god osjećaju, znajući da će “Brisel”, “Zapad”, ili “Amerikanci” imati posljednju riječ. I potpisati novi ček.

U naknadnoj pameti, ustav iz 1995. godine je bio greška, pokopavajući bosansku etničku podijeljenost, na najbizarniji i nezadovoljavajući način. Dva entiteta se nisu raspala. Sasvim suprotno, entitetima su narasle ruke i noge – srpskom posebno. Sada je kasno da se nešto promijeni – moramo živjeti sa posljedicama Holbrookovog brzopletog dogovora.

U međuvremenu, dok odlučno odbijaju šanse da iko ikada prizna državu Bosanskih Srba – za koju se čini da čak ni Beograd nije zainteresiran – Evropljani bi trebali prestati slati nejasna obećanja još jedne “intervencije” trajno ožalošćenim muslimanima. Bosna nikada neće biti Švicarska. Državin DNK to neće dozvoliti.

Svaka od tri zajednice je prilično uvrijeđena drugim dvjema zbog niza razloga još od prije najmanje pola milenija, i svaka može citirati poglavlje i stihove o svojoj omiljenoj temi svakome koga mogu nagovoriti da ih sluša. Najbolje čemu se možemo nadati je “balkanska Belgija” - nevoljno prihvaćeni dogovor, rođen iz geopolitičke nužnosti, koji će nastaviti da posrće. Ali nećemo tamo stići beskrajnim mikroupravljanjem situacije. Bosancima treba reći da to moraju uraditi sami.

(The Independent)

MARCUS TANNER: Bosna se treba sabrati bez naše pomoći

Neka se najslabija postjugoslovenska država sama nosi sa vlastitim problemima, smatra analitičar The Independenta