Kada Ured za reviziju institucija Bosne i Hercegovine godišnje izvještaje proslijedi Parlamentu BiH, u nadležnosti je i Komisije za finansije i budžet Doma naroda Parlamenta da pomno razmotri izvještaje prije rasprave u oba doma Parlamenta.
Član ove Komisije, Mehmed Bradarić, za Žurnal kaže da imaju nadležnost predložiti Parlamentu da rastrošnici budu kažnjeni i da je takvih pokušaja bilo, ali da im je to u aktuelnoj konstelaciji političke moći u državnim institucijama skoro pa onemogućeno.
SVAKI PRIJEDLOG ZA KAZNE ZAVRŠI NESLAVNO
Šta Komisija uopće može da učini, koja je to najstrožnija kazna koju možete izreći za sumnjiva budžetska prekoračenja?
- Komisija može predložiti umanjenje budžeta instituciji na određenim stavkama deset ili dvadeset posto, kao što su reprezentacija, službena putovanja, zavisno od težine prekršaja. I ništa više komisija ne može da učini.
U tom duhu smo, od 2008. godine do danas, donijeli oko četrdesetak zaključaka koji se odnose na preporuke za transparentnije trošenje budžetskih sredstava. Ali, mislim da je samo jedna aktivnost "polurealizovana". Ne mogu vam sad tačno reći koja ali odnosi se na troškove reprezentacije.
Problem je u tome što Komisija svaki put zasjeda nakon usvajanja budžeta i onda te preporuke i nemaju nekog smisla, i zato nisu ni ralizovane.
Znači li to da ni kazne koje su ove godine izglasali parlamentarci najrastrošnijim ministarstvima u Vijeću ministara nisu realizirane?
- Kazne sigurno neće proći, mada oni kažu da je to "živa stvar" i da će u toku godine pratiti troškove, ali smanjenje troškova se nije desilo. Ja sam čak pratio određene stvari i uvidio da, ne samo da nisu umanjena sredstva za reprezentaciju, nego je čak potrošeno više.
Ako odavno uviđate potrebu da se revizorski izvještaji razmatraju odmah nakon objavljivanja, odnosno prije planiranja budžeta za narednu godinu, zašto niko ne reagira?
To je pitanje odgovornosti. Tu treba "poredati stvari".
Čija je to odgovornost gospodine Bradariću?
Prije svega onog ko je zadužen za to, dakle Ministarstva finansija i trezora. Oni su propisali preporuke šta treba raditi. Mislim da nemaju dovoljno ni snage ni volje da prate te aktivnosti.
Inače, najviše očekujem od internih kontrola, jer svaka institucija ima svoje interne kontrole. Oni bi među prvima trebalo da uoče i spriječe negativne pojave kada je u pitanju trošenje javnog novca.
Ko treba da upozori na potrebu da se "stvari poredaju", ko može da predloži bolja rješenja?
Vi ste vidjeli da smo mi prošle godine usvojili tri budžeta. Za 2011., 2012,. i 2013 godinu. Nije se niti jednom desilo da budžet bude usvojen na vrijeme, kako to zakoni propisuju, na kraju godine ili najkasnije 31. marta naredne fiskalne godine.
A odgovornost je na svima, pa i na Parlamentu. Stvari jednostavno nisu poredane kako treba.
Jeste li kao član Komisije, odnosno, državni parlamentarac upozorili na tu apsurdnu situaciju, jer očigledno se stalno vrtimo u krug?
Možda sam i ponajviše upozoravao na sve to. I tokom sjednica Komisije za finansije i budžet, pa i na sjednicama Parlamenta. Ne kažem da sam jedini, ima tu i drugih kolega koji reagiraju, ali u konačnici revizorski izvještaji budu usvojeni sa zaključcima koje više niko ne prati. I onda dođete u situaciju da se od tih četrdeset zaključaka koje smo do sada usvojili, ne realizira nijedan.
Koliko je vama poznato, je li do sada neko odgovarao za prekomjerno trošenje budžeta?
Ja ne znam da je iko ikada odgovarao za netrensparentno, nesavjesno trošenje budžetskih sredstava.
Ja sam u tom smislu postavio i neka pitanja vezano za izdvajanja novca za školovanje. Pa sam uspio izdejstvovati prijedlog da se neki ljudi zbog toga smijene, kao što je direktor Fonda za povratak BiH, koji je sam sebi platio školovanje 2.000 eura. Nažalost taj zaključak je završio negdje u nečijoj ladici. Takvi prijedlozi zaborave se do sutra. Dakle, "kvaka" je u sistemu.
Sistem, gospodine Bradariću čine ljudi, i šta je prema vašem mišljenju razlog što vaše kolege tako reagiraju, zašto nema reakcije?
Nije mi poznat niti jedan slučaj u kojem je u institucije BiH neko došao na neko ključno mjesto a da nije član neke političke partije, da ga nije predložila njegova politička partija. I, naravno, kad se na tu osobu obruše iz nekih drugih političkih partija, dovoljno je da ga samo njegova partija odbrani i da garantuje da će ostati na tom mjestu, a onda će lako javnost ubijediti da ga neko napada ciljano, da neko napadima želi da omalovaži partiju iz koje ta osoba dolazi.
SAMO KOKODAČEMO A NE RADIMO NIŠTA
Dakle, važno je ko je iz koje partije. Partija takve čuva. Jednostavno ne žele takvu osobu smijeniti, iako imaju pokazatelje da je loše radio, jer ne žele tu vrstu bruke prihvatiti na svoja pleća.
I u budućnosti se sigurno neće dogoditi da neko zbog neodgovorne potrošnje budžeta bude smijenjen.
Da li bi novi propisi ili veće nadležnosti Komisije, odnosno državnog Parlamenta, promijenili dosadašnju praksu?
Ja sam za to da se smjenjuju neodgovorni ljudi. Komisija nema nadležnost da smijeni ali ima nadležnost da to predloži. Ako vas neko uopće posluša. A taj neko je Vijeće ministara BiH i Parlamenti, odnosno nadležna ministarstva.
Ja sam za smjene svih onih koji budžetska sredstva troše netransparentno, na sumnjiv način, jer svega toga ima. Mislim da bi to bio "lijek", da ljudi napokon treba znaju da mogu biti i smijenjeni.
Mi smo nedavno usvojili izmjene Zakona o finansiranju institucija, kad je u pitanju vraćanje inostranog duga, i u dijelu gdje se govori o garancijama da će se krediti vraćati prvi put je ugrađena i mogućnost sankcije, smjene nadležnog ministra ako se obaveza ne izvrši.
Dakle, ukoliko ne postupi po zakonu, ministar može biti kažnjen, smijenjen. Vijeće ministara smjenu može da pokrene po automatizmu. Čim kreditor ili Centralna banka ukažu na to da se sredstva ne vraćaju, odmah se provodi procedura za smjenu ministra.
Takvih mogućnosti nemate ni u jednom drugom zakonu. Taj je zakon pokazao da se takva mogućnost može predvidjeti.
Nešto se mora učiniti jer sada imamo "domino efekat" u institucijama. Svako može reći: pa i onaj neko je zgriješio, a ništa mu se nije dogodilo. Pa će razmišljati: pa što ne bih i ja...
Maloprije sam pomenuo, znao sam za jednog koji je sebi iz budžeta platio školovanje. A kada sam postavio delegatsko pitanje o tim troškovima u svim institucijama, onda se ispostavilo da toga ima koliko hoćete i da su u pitanju i mnogo veće cifre od 2.000 eura. I nikome se ništa ružno nije desilo.
Ne vjerujem da će se išta i u budućnosti značajnije dogoditi. Mada bi i ovo što govorim moglo biti shvaćeno kao kokodakanje, a znate šta za nevaljalu kokoš kažu: ako kokodače a ne nosi jaja, ne valja. Onda smo i mi nevaljali. Samo kokodačemo a ništa ne radimo i tako će biti još dugo.
(zurnal.info)