Između zadovoljstva žrtava i podrške heroju: Mitovi i legende o Dodiku i Mladiću

Komentari na prvostepenu presudu doživotne robije za Ratka Mladića kreću se od “zadovoljstva žrtava” do "podrške heroju”. Svašta je stalo između te dvije krajnosti i jednom će se taj prostor morati ozbiljno analizirati ukoliko želimo da Bosna i Hercegovina bude ozbiljno društvo. To je ozbiljan posao u kojem mora učestvovati čitava zajednica. 

Ipak, smatram da je već sada moguće polemizirati o nekim stavovima koji su prisutni u javnosti. Oni prijete da postanu činjenice, a onda i aksiomi. Prije svega mislim na stavove o uzrocima promjene Dodikovog odnosa prema ratnim zločinima, kao i o duševnom stanju Ratka Mladića.

DOKTOR MILORAD I MISTER DODIK

Opštepoznata činjenica su stavovi predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika o Mladiću i Karadžiću, u periodu kada je on iz opozicije kretao u osvojanje vlasti. Mladić i Karadžić su tada bili u bjekstvu, a Dodikov stav iz tog perioda mogao bi se sažeti u poziv ovoj dvojici da se predaju i da odgovaraju za zločine koje su počinili. Tada Dodik nije imao rezerve o tome da li su ti zločini počinjeni i da postoje krivci. Smatrao je da njihovo skrivanje i bježanje od odgovornosti za zločine, teret krivice prebacuje na Srbe kao etnicitet u Bosni i Hercegovini. 

Od tada iznesenih stavova Milorada Dodika do danas protekle su dvije decenije. Njegov odnos prema zločinu i zločincima transformisao se u stav o Mladiću kao “heroju koji je branio srpski narod”. 

Vrlo je interesantna ova metamorfoza predsjednika Republike Srpske. Bila bi velika greška pojednostavljivati proces pretvorbe Doktora Milorada u Mistera Dodika.

Rašireno mišljenje o promjeni odnosa Dodika prema Mladiću, pa i Karadžiću, je taj da bi njegovi stavovi iz 1996. godine bili političko samoubistvo danas. Ova teza je, u najmanju ruku, problematična. Da li to, onda, znači kako se politički ambijent posljednjih dvadeset godina u Republici Srpskoj promijenio iz faze “općeg osuđivanja zločina” do nivoa “podrške zločincima”, a samim tim i zločinima za koje su odgovorni? Opasna je to teza jer teret odnosa prema zlu prebacuje društvo, odnosno na birače - građane u RS. 

Ne vjerujem da se odnos društva u Republici Srpskoj, prema odgovornosti i zločinima Mladića i Karadžića, tako značajno promijenio, a da je Dodikovo ponašanje “samo pratilo te društvene promjene”. Prije će biti da je Milorad Dodik, kada je došao na vlast pokrenuo proces radikalizacije. Stav po kojem je poželjno glorificirati Mladića i Karadžića, pokrenuo je upravo sadašnji predsjednik Republike Srpske sa ciljem da se atmosfera u državi dramatično radikalizira, nakon čega više neće biti moguć bilo kakav vid suživota i koegzistencije etniciteta, kako u RS, tako i BiH. Naravno, jedini logičan izlaz je odvajanje Republike Srpske i raspad države Bosne i Hercegovine. 

Dakle, stav po kojem su Mladić i Karadžić “srpski heroji” nije uzrokovao pragmatizam Milorada Dodika. Dodik je proizveo taj stav kako bi lakše kontrolisao političke procese, koji su, opet, dio neke “šire slike”.

ZLOČINAC A NE BUDALA

U javni prostor podavno su ušla mišljenja da je Ratko Mladić psihopatski ubica koji je pobio stotine hiljada ljudi. To je toliko puta ponavljan stav koji prijeti da postane činjenica.  

Da odmah budemo načisto, ne smatram da postoji kolektivna odgovornost Srba u Bosni i Hercegovini za ove zločine. Ali, također ne smatram da ponašanje bilo koje vojske zavisi od mentalnog stanja glavnokomandujućeg. 

Zločini zbog kojih je Ratko Mladić osuđen na doživotnu robiju, dio je ratne doktrine i strategije koja se provodila u Bosni i Hercegovini od 1992. do konca 1995. Mladić je bio spreman da provede tu strategiju i doktrinu zločina u djelo. On nije njen kreator, on je izvršilac dužnosti nekog političkog cilja. Posebno se tu treba voditi računa o činjenici da Mladić nije imao političku moć, on je “samo” provodio doktrinu zločina. Politika koja stajala iza toga osmišljena je izvan mjesta zločina. 

Opasno je, dakle, odrediti se prema zločinima u Bosni i Hercegovini kao o maloumnom nedjelu pomahnitalog generala. Mladić jeste nečovjek i zločinac jer je prihvatio odgovornost da zločin provede u djelo. Međutim, sam Zločin je osmišljen u drugim glavama.

ZLOČIN KAO SREDSTVO 

Ove dvije teze, pored mnogih drugih, ukazuju da odnos prema zločinu i zločinima društva u Republici Srpkoj, a posljedično u Bosni i Hercegovini, nije jednom i zauvijek uspostavljen i zabetoniran. Taj odnos je strogo kontrolisani proces koji ima za cilj stvaranje ambijenta trajne napetosti i “nemogućnosti zajedničkog življenja“ na ovim prostorima. Nažalost, tragedije stotina hiljada ljudi i zločini samo su sredstvo u ostvarivanju drugih ciljeva.

(zurnal.info)