MUDŽAHEDINI U BIH: Borci za islam, špijuni, kriminalci, teroristi, humanitarci...?

Različiti profili osoba zvanih mudžahedini pridošlo je prvih mjeseci rata u Bosnu i Hercegovinu. Različiti su bili i motivi i tumačenja kako i zašto su ovdje došli. Neki su se nazivali borcima za islam, pridošli nakon poziva u džihad. Bilo je tu i dokazanih terorista i kriminalaca koji su se krili od zakona u svojim zemljama, klasičnih plačenika znanih kao“psi rata”,  potom špijuna raznih agencija, avanturista, sve do notornih ubica kojima ništa nije bilo sveto, naročito ne ljudski život i poštivanje međunarodnih konvencija ratovanja.  

 Sporni identiteti

Dio groblja u naselju Grm nadomak Zenice posebno je ograđen. Male bijele kamene kocke ne sadrže imena ukopanih. Poznato je tek da su tu tijela mudžahedina iz Libije, Saudijske Arabije, Tunisa, Alžira, Egipta koji su ratovali na strani Armije RBiH. Ništa ne bi značilo i da su upisani njihovi ratni nadimci : Abu Haris, Abu Haman, Abu Zijad, Abu Abdurahman, Abu Hurejra. Upravo pitanje njihovog stvarnog identiteta jeste jedan od glavnih razloga zašto se niti haški tribunal, a potom ni domaća tužilaštva nisu podrobnije upuštala u istragu o ratnim zločinima koje su počinili borci iz afro-azijskih zemalja, skoncentrisanih uglavnom u odredu “El Mudžahidin”, odnosno da utvrde ko je tačno ubijao civile i zarobljenike. 

Ni same obavještajne agencije koje su istraživale te osobe nisu bile sigurne u njihov stvarni identitet. Tako je prema njihovim izvještajima komandant odreda “El Mudžahidin” Abu Maali koristio nekoliko imena po dolasku u BiH : Abdel Khadir Makhari iz Alžira, potom Halid Ibn Abdulah iz Kuvajta, potom Damir Pezo iz Zenice i konačno Halid Ćatić rođen u Kuvajtu. Sve adrese boravka koje je prijavljivao tokom i nakon rata bile su fiktivne, a jedna od njih bila i adresa ambasade Španije u Sarajevu!?

Pojedini su imali i nekoliko pasoša sa različitim podacima. Abdulkarim al-Sabahi, sin Ahmeda i majke Alije, rođen 1960. u Jemenu nakon dolaska u BiH dobio je i državljanstvo, potom promjenio ime u Bensayah Belkacem, da bi prilikom ženidbe predočio pasoš Alžira sa istim podacima kao u jemenskom!?

Ima desetine sličnih primjera višestrukih identiteta kojima su se koristili mudžahedini po dolasku u BiH. Neki su predočavali lažne dokumente, mnogi su u odred “El Mudžahidin” pristupili bez dokumenata, na spiskovima su bili pod lažnim imenima, na osnovu kojih su neki čak i dobili državljanstvo BiH !? Navedeno je tek mala ilustracija zašto bi bila otežana istraga o počiniocima ratnih zločina pripadnika “El Mudžahida”, da je uopće i pokrenuta. No, vlasti na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH to svakako nisu pokušavale niti planirale.

 Šverceri, a ne ratnici

Početkom jeseni 1992. godine na području od Travnika preko Zenice do Zavidovića počele su kružiti bajkovite price o Arapima koji su došli pomoći u odbrani BiH. Govorilo se o njihovoj hrabrosti, kako jurišaju na neprijatelja gotovo goloruki, kako su borci Vojske RS u panici kada ih ugledaju ili čuju njihove tekbire. Mnogi su ih blagonaklono pozdravljali dok su se šepurili gradskim ulicama.

Nakon rata medijski najeksponiranijeg mudžahedina Imada Al Husina zvanog Abu Hamza mogli ste vidjeti uglavnom kako ponosno stoji ispred na juriš zauzetog poslovnog prostora u Zenici, u kojem je otvorio halal-mesnicu, nikako blizu ratne linije. Mnogi stanovnici Zenice još pamte jednu gotovo nadrealnu scenu: u jeku rata, 1993 godine, u centru grada stoje vojnici sa oznakama Vojske RS, pored njih vozilo prepuno cigareta koje prodaju lokalnim švercerima, a obezbjeđuju ih – mudžahedini !?

No, možda bi im lokalno stanovništvo oprostilo te švercersko-paraderske nagone, da nisu počele i prva nasilna nametanja islamskih normi. Mlade parove maltretiraju zbog zagrljaja ili držanja za ruke na ulici, napadaju djevojke zbog “neprikladne” odjeće. Ponašaju se sve radikalnije. Mladića u Zenici ubijaju jer je prodavao na pijaci litar rakije, u Travniku je odsjecanjem glave ubijen Dragoljub Popović samo zato što je Hrvat, u Zenici dr Veljko Sladojević samo zato što je Srbin. U okolini Tešnja, na planini Crni Vrh evidentirana su prva odsjecanja glava zarobljenim Srbima.

Početkom sukoba sa HVO-om na području Lašvanske doline, ubijaju civile hrvatske nacionalnosti i zarobljenike. Svi su znali da su ta ubistva počinili mudžahedini, no istovremeno nikakve istrage ni u naznakama nije bilo. Mudžahedini su i za policijske i za vojne strukture bili nedodorljivi. Zapažate, svi zločini su počinjeni ili nad civilima ili zarobljenicima. Malo je ko mudžahedine vidio u pravim borbenim akcijama. Borci sa linija su u neformalnim razgovorima demistificirali njihovo junaštvo i značaj u zauzimanju protivničkih položaja.

 Zavidna koncentracija terorista

Mnogo dalekosežnije posljedice za BiH imaće galerija likova sa međunarodnih potjernica za terorizam ili onih povezanih sa teroristima koji su se sjatili u BiH. Kamere će u ljeto 1992. zabilježiti prvo postrojavanje mudžahedina u Travniku. Centralna fugura je šejh Abdul Aziz zvani Riđobradi. Godinama kasnije putem Interpola tražiće ga Haški tribunal, a biće uhapšen u Saudijskoj Arabiji i to zbog ubistva 19 američkih vojnika u vojnoj bazi Dahran u ovoj zemlji juna 1996.

Zbog podmetanja auto-bombe u Rijeci 1995. godine tražen je Al Sherif Hassan Mahmud Sas zvani Sakr iz Jemena. U BiH se krajem rata skrivao pod imenom Abdulah Essindar. Dug je niz osoba i terorističkih djela sa kojima su bili povezani, a utočište ili bazu za regrutaciju novih pripadnika nihovih pokreta pokušali naći u BiH. Enamu Arnaoutu, jednom od saradnika Osame bin ladena, koji je pod okriljem humanitranog rada boravio u BiH od početka rata, godinama kasnije biće suđeno u SAD-u zbog terorizma.

Nasser bin Ali al-Ansi, visoki oficir Al-Qaide iz Jemena, koji je preuzeo odgovornost za napad na francuski satirički tjednik Charlie Hebdo, boravio je 1995 godine u Bosni i Hercegovini. Karray Kamel bin Ali pobjegao je 1992 godine iz Italije spram BiH, zbog optužbi za povezanost sa teroristima, kao primjera radi i francuski državljani Lajonel Dimon i Mulud Bugelan. Oni će i nakon rata počiniti ubistva na području Zenice.

Iz Italije je od međunarodne potjere pobjegao i Šejh Šaban, koji će postati šerijatski lider odreda „El Mudžahidin“. Novinar Nedžad Latić uradio je tokom rata intervju sa Šejh Šabanom. Nakon što je intervju objavljen, prigovorili su mu iz AID-a. Za Šejh Šabana interesovala se CIA, a AID je odgovorio da on nije u BiH !? Šejh Šaban zajedno sa još 4 pripadnika „El Mudžahidina“ biće ubijen na punktu HVO-a kod Žepča 14. decembra 1995. godine, nekoliko dana prije stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Slučaj je okarakterizan greškom zbog nezaustavljanja vozila na punktu, no jedna detalj još budi pažnju. Obavještajci SIS-a su uzeli dnevnik Šejh Šabana i dostavili ga u Zagreb. U njemu je, tvrde upućeni, opisan dogovor između mudžahedina sa političkim i vojnim liderima RBiH o načinu na koji će mudžahedini ostati u zemlji i nakon okončanja rata....

 Pokušaj preformiranja odreda „El Mudžahidin“

Dejtonski sporazum trebao je označiti ne samo kraj rata, nego i kraj boravka mudžahedina u BiH. No, vlasti RBiH očito nisu tako i mislile. Uz blagonaklonost prije svega vrha SDA, prilazi se ubrzanom izdavanju državljanstava strancima, mudžahedinima i humanitarcima iz Afro-Azijskih zemalja. Uslovi su bili pripadnost Armiji RBiH ili brak sa državljankama BiH.

Alžirac Boudellaa Hadj vjenčao se u Tešnju, a svjedok mu je bio lično Šemsudin Mehmedović, tadašnji šef policije i ostalog na tom području. Najveći broj izdatih državljanstava realizovan je preko CJB Sarajevo i općine Centar. Ministarstvo pravde sve verifikuje, a kolika je bila užurbanost govori podatak da su na nekim rješenjima upisani datumi koji su bili nedjelja!?  Žurnal je u posjedu liste i podataka o dodijeljenih 740 državljanstava koja su obrađena uglavnom 28.12.1995. godine, kako bi se omogućio ostanak što večeg broja stranih mudžahedina u BiH.

Odred “El Mudžahidin” morao je biti rasformiran. Na tome, kao i na odlasku stranih boraca insistirala je međunarodna zajednica. Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović nevoljko je pristao na te zahtjeve.  Ipak, tražen je način kako da se zadrže pripadnici odreda. Uvidom u dokument ARBiH od 4.10.1995. godine, komandant 3. korpusa Sakib Mahmuljin namjerio je ljudstvo odreda prefomirati u oslobodilačku brigade tipa “A” kojoj bi zadržao brojnu oznaku pa čak i broj VJ odreda “El Mudžahidin.”

No, međunarodna zajednica, prije svega SAD, nisu odobravali ostanak stranih dobrovoljaca. Dio pripadnika odreda “El Mudžahidin” ubrzo je napustio BiH i otišao na ratišta u Afganistanu, Iraku ili druga slična. Slijedile su godine revizije državljanstava te deportacije ili hapšenja onih koji su ih dobili na osnovu lažnih podataka ili u drugim zemljama bili traženi zbog terorizma ili drugih krivičnih djela.Odgovornost za ratne zločine koje su mudžahedini počinili u Bosni i Hercegovini, ostavili su onima koji su formalno ili praktično imali komandnu odgovornost, od Rasima Delića u Hagu, do istrage Tužilaštva BiH protiv Sakiba Mahmuljina.  

(zurnal.info)