Na kojoj istini ćemo graditi budućnost

I

U jednoj od epizoda serije Criminal Minds, čiji ću vam sadržaj ovdje manje-više tačno prepričati, FBI profiler sanja: on je dijete koje ulazi u podrum porodične kuće. Na podu leži mrtav dječak. Iznad njega kleči muškarac. Uznemiren zvukom koraka, čovjek se okrene ka profileru. U tom trenutku naš se junak u najvećem užasu budi, jer je čovjek čiji je zločin u snu otkrio – njegov otac.

San se ponavlja, sumnja brutalno muči profilera. Dječak sa kojim je rastao bio je žrtva pedofila-ubice, koji nikada nije uhvaćen. Da li je njegov otac čovjek kojeg su sve vrijeme tražili? Da li je on sin monstruma?

Profiler se vraća u rodni grad i udarnički kopa po prošlosti. Njegovi roditelji, lokalni šerif, otac ubijenog dječaka – svi ga nagovaraju da prekine istragu, jer bi ono što će otkriti moglo uništiti mnoge života. Profiler to shvata kao siguran znak zavjere: siguran je da je na dobrom putu da otkrije mračnu tajnu svog oca.

Na koncu će profiler otkriti da su otac ubijenog dječaka i njegov otac ubili pedofila. Čija je sljedeća žrtva trebao biti upravo on – njegova majka otkrila je da pedofil prati njenog sina, rekla to ocu, on rekao susjedu, oni pravdu uzeli u svoje ruke, a šerif se potrudio da prikrije dokaze.

Nakon što je profiler uspješno okončao istragu, njegov otac i susjed završe u zatvoru, majka izvrši samoubistvo. Profiler dolazi iz rodnog grada u kojem ga sada svi nadublje preziru. Šta sam učinio, kaže prijatelju, sav očajan, šta sam učinio! Nemoj tako, kaže mu prijatelj – konačno si otkrio istinu. A to je najvažnije.

II

Govori se o potrebi zajedničke istine o ratovima devedesetih. Od toga neće biti ništa. Jedna je istina samo tamo gdje je jedan narod, jedna klasa, jedan poredak, jedna ideologija. Ideja o jednoj istini fusnota je u bajci o kraju istorije. Samo kraj istorije može održati jedinstvo istine: sa poretkom pada i njegova istina. Gdje god postoji društveni antagonizam, postoji i antagonizam istina. Totalitarni poredak ćemo, između ostalog, prepoznati i po tome što po svaku cijenu i iz svih oruđa brani svoju istinu: u takvim porecima istina je nalik na Highlandere – There Can Be Only One.

Sa demokratijom, njenom pravnom državom i istinom stvari stoje drugačije. Kako u Mračnom raspadu primjećuje Badiou, poenta pravne države je u sveopštoj usklađenosti sa zakonom, ne sa istinom. Demokratija je pokušaj prevazilaženja antagonizama: reci mi svoju istinu, ja ću tebi reći svoju, razgovarajmo o tome kako je istina da nema istine, ako imamo ozbiljan problem, organizujmo parlamentarnu komisiju koja će donijeti niz zaključaka koje će svako moći tumačiti onako kako mu odgovara, o čemu svakako treba razgovarati i čuti riječ stručnjaka... Donoso Cortez, visoki španski diplomata iz 19. vijeka, držao je kako "vrijeme nedosljednosti i kompromisa, u kojem se na pitanje Hrist ili Baraba odgovara tako što se zatraži odgoda ili imenuje istražna komisija, mora doći kraju". To je zdravorazumski stav, makar to vrijeme još nije došlo. Odgodama i pozivima na dijalog polemos i stasis mogu biti samo odgođeni, ne i zaustavljeni. Šta biva sa “prevaziđenim” antagonizmima, vidjeli smo u ratovima za raspad Jugoslavije.

Šta je nakon katastrofe devedesetih bilo sa jugoslovenskom, činilo se nesalomivom, državnom istinom? Nije li fašistički nakot izgrizao istinu o NOB-u, nisu li novine, knjige i enciklopedije danas pune njihovih brabonjaka? Crni pacovi crvenih očiju na policama sa knjigama iz kojih smo učili istoriju – tako izgleda nacionalno pomirenje. Ona, nacionalna pomirenja, bila su potrebna da bi ratovi između naših nacija mogli početi. Pozivi na pomirenje bili su tek dio priprema za rat.

Nada da će jedna, zajednička istina spriječiti buduće sukobe, jalova je. Svako slobodan, odveć slobodan, držati se vlastite interpretacije, svoje velike naracije. Evropski projekt ne podrazumijeva jednu istinu, nego toleranciju među svim našim istinama. Da nije tako, negiranje genocida u BiH bilo bi zakonom zabranjeno. Umjesto toga, na televizijama demokratski dijalog vode oni koji genocid osuđuju i oni koji ga negiraju: Borka Pavićević i Kosta Čavoški na B92, na primjer. Odbijanje dijaloga znak je ekstremizma: u današnjem permisivnom društvu ekstremizam i fanatična odbrana vlastite istine visoko su na listi no-no stvari.

Konture novog krvoprolića su već iscrtane. Kada se poredak istražnih odbora raspadne, budući mi i budući oni će već gotove šablone, kao djeca bojanke, samo popuniti svježom krvlju.

III

Neka mi, umjesto optimističkih predviđanja – suočen sa optimizmom čovjek se nužno pita prisustvuje li manifestaciji stupidnosti ili bezočnosti - bude dozvoljeno parafrazirati Bernhardovo viđenje istorije bez pravde i iskupljenja:

Prošli smo gotovo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti već dobro poznate. Ko je razarao, lutao, mrzio, ponavljao sve greške, i ubuduće će griješiti, razarati, lutati i mrziti, tako sve do kraja.

Ponekad podignemo glavu, uvjereni da moramo reći istinu ili ono što se čini da je istina, ali zatim glavu ponovo pognemo.

To je sve.

To je, ujedno, moj prijedlog za zajedničku istinu na kojoj ćemo graditi zajedničku budućnost.
(zurnal.info)