NARODI, MITOVI I DRŽAVE: Da li svaki narod zaista želi svoju državu?

Nedavni škotski referendum o nezavisnosti ostavio je iza sebe nekoliko važnih pouka, koje se mogu primijeniti i na druge slučajeve, pa i na one u post-jugoslavenskom prostoru.

Njegov ishod je pokazao da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu. Nacionalisti (suverenisti) polaze od „aksiomatskog“ zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda.

Svi narodi, navodno, sanjaju jedan jedini trajni i uvijek isti „tisućljetni san“: san o svojoj državi. Stvaranje, obrana i jačanje nacionalne države glavni je a ponekad i jedini cilj suverenističkih politika. Taj cilj je toliko „svet“ da za njih ima karakter nadpolitičkog i predpolitičkog. Za njega je opravdano učiniti ili baš sve ili skoro sve – uključujući i dovesti u pitanje vlastiti život ili živote drugih.

Navodna želja za državom središnji je dio procesa konstruiranja i afirmiranja nacionalnog identiteta i fokusna točka oko koje se okuplja nacija. Ako neki narod nema državu, to nije zato što je ne želi, nego zato što joj netko stoji na putu ostvarenja tog jedinog smisla postojanja i preduvjeta opstanka naroda. Nitko sam ne bira neslobodu – a država je otjelovljenje ideala narodne slobode.

UNUTARNJI NEPRIJATELJI I VANJSKI AGRESORI

Tako je to u nacionalističkoj interpretaciji smisla postojanja nacije. Unatoč stihovima u kojima se kaže da se domovina ima čak i ako je se tek u srcu nosi – u stvarnosti je potrebno, tvrde nacionalisti, da se domovina „materijalizira“. To materijaliziranje postiže se kontrolom teritorija – u smislu unutarnje suverenosti – kao i međunarodnim priznanjem proglašene državnosti – ključnim aspektom vanjske suverenosti.

Na putu ostvarenju državnosti, nacionalisti tvrde, stoje Neprijateljski Drugi – koje se u nacionalističkim narativima naziva i „agresorima“, „kolonizatorima“ ili „okupatorima“. Unutar granica, ti Drugi su tretirani kao peta kolona, izdajnici ili nacionalno neosvješteni. I u jednom i u drugom slučaju, cilj nacionalističkih politika jest: njihovo isključenje ili makar marginaliziranje. Oni koji nisu za nezavisnost, de facto ne pripadaju Naciji. Oni su se sami iz nje isključili – pa to treba samo „provesti“ i formalno u djelo.

Nacionalistički narativi tvrde da su ti „unutarnji neprijatelji“ ili „vanjski agresori“ glavni razlog što njihov narod nije ostvario državnost. Homogenizacija nacije oko ideje državotvorstva, kao i „pobjeda“ nad „okupatorima“ – to su glavni ciljevi nacionalističke politike.

Osim protiv ovih prepreka, nacionalistički diskurs ratuje i protiv moćnih svjetskih sila, koje su zainteresirane za status quo, te stoga ne vide i ne žele vidjeti navodnu trajnu i snažnu želju svake nacije (a naročito „naše“) za nezavisnošću. Prema tom diskursu, strane moćne sile ili izravno rade protiv malih naroda, ili jednostavno žele zadržati status quo te nerado prihvaćaju raspad postojećih država. Jednostavno im ne odgovaraju promjene, pa ih ne omogućavaju. Teorije zavjera – o unutarnjim i vanjskim preprekama, koje su najčešće i „povezane“ međusobno – jedino su konstantno „objašnjenje“ za bezdržavni status neke nacije.

Nacionalistički narativ, jednostavno, ne dopušta mogućnost da nacija na želi svoju državu. On prihvaća samo da u određenim okolnostima i vremenima nacija ne može ostvariti državu – ali za to ne krivi nedostatak želje, nego prepreke koje stoje na putu ostvarenju te „neupitne“ želje za državnošću. Za nacionaliste, prava povijest nacije počinje „nacionalnim oslobođenjem“, odnosno stvaranjem države. Sve prije toga bilo je jedno dugo snivanje o državi, doduše pomiješano sa stalnim spremanjem za njeno ostvarenje. Kad dođe trenutak, taj će se trajni, ponavljajući i koherentni „san“, pretvoriti u stvarnost: o tome nema dvojbe. Sve slobodne nacije imaju tisuću želja, a one koje nisu ostvarile državnost – samo jednu.

IMA NACIJA KOJE NE ŽELE DRŽAVU

Škotski referendum – kao i referendum o otcjepljenju Quebeca iz Kanade iz 1995. – temeljito narušava nacionalističku interpretaciju koju smo upravo sažeto prikazali. On pokazuje da ima nacija koje su svojom voljom i u punoj slobodi odlučile ostati u većoj i moćnijoj zajedničkoj državi. Ima nacija koje jednostavno ne žele svoju državu. To može biti iz različitih razloga: od racionalnih do emotivnih, od bojazni da su suviše male da bi bile uspješne do poštivanja tradicije koja ih veže uz veću zajednicu, prema kojoj se stvorila ne samo lojalnost (što je racionalni koncept) nego i emotivna privrženost, poput osjećaja pripadnosti ili domoljublja. No, to što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj nezavisnoj državi, dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu.

Naročito je važno naglasiti da se u slučajevima koje spominjemo ne radi o nekim „mladim“, „neosvještenim“ ili nerazvijenim nacijama, koje su tek izašle iz imperijalnih struktura. Ne radi se ni o narodima koji su bez svog identiteta, koji su asimilirani, te su im stoga preostala tanka i slaba nostalgična sjećanja (ili „sjećanja“ posredstvom mitova i mitologiziranje historije).

Ako itko ima snažan nacionalni identitet, sa svim njegovim moćnim simbolima, to su Škoti. Taj identitet je samo jačao u posljednjih dvadesetak godina. Škotske zastave istisnule su britanske u javnoj, pa i privatnoj upotrebi. Ne radi se ni o nedostatku tradicije, odnosno državnog prava. Svima je jasno, i Englezima i Škotima (i Ircima i Velšanima) da Škotska nije tek neka regija, oblast, županija ili autonomna pokrajina, nego je jedna od stvarateljica Ujedinjenog Kraljevstva. Također, nikad nije bilo sporno da su Škoti narod (odnosno: nation). Nitko im to nikad nije osporavao, kao što nitko nije osporavao ni njihovo pravo da sami odluče žele li ili ne ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Ujedinjeno Kraljevstvo drži se politike da je ono ujedinjeno sve dok sva četiri konstitutivna naroda tog kraljevstva to žele – a ti narodi su Englezi, Škoti, Velšani i Irci (odnosno: nakon otcjepljenja većeg dijela Irske – Sjeverno-Irci). Spor oko toga tko je narod i da li kao narod ima ili nema pravo na otcjepljenje odnosio se samo na pitanje – čine li škotski narod svi koji žive i plaćaju poreze u Škotskoj ili u njega ulaze i oni Škoti koji su to po samo po porijeklu a ne i po adresi. Taj je spor razriješen u korist teritorijalnog, a ne etničkog, načela.

No, ta diskusija odnosi se na unutrašnje pitanje za same Škote – odnosno na pitanje: tko su Škoti – a ne na pitanje: postoje li, jesu li narod i imaju li prava koja narodima pripadaju. Ako je za ijedan narod u Britaniji sporno je li narod ili nije – to je samo za Britance, a ne za ijedan od četiri konstitutivna naroda Ujedinjenog Kraljevstva.

Nacionaliste je dodatno pogodilo to što se ovdje radilo o sasvim demokratskoj proceduri, pa nitko ne može reći da je odluka nastala kao rezultat prisile. Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali. Prije svega, to se odnosi na slobodu izražavanja i zagovaranja bilo koje političke opcije, uključujući i separatizam.

U Britaniji nije zabranjeno zagovarati otcjepljenje – kao što nije zabranjeno zagovarati unionizam, pa i unitarizam. Nijedan od tih koncepata nema automatski uz sebe „prikačenu“ stigmu osude. Ti se pojmovi koriste ne kao uvreda i diskvalifikacija, nego kao oznaka političke pozicije, bez kvalifikacije je li ta pozicija prihvatljiva ili ne. Reći nekome da je „separatist“ ili „unionist“, ne znači nikakvu političku ili drugu diskvalifikaciju. Svatko ima pravo biti što želi, pa i separatist ili unionist.

SAMO METODE SU SPORNE

Stranke koje se zalažu za izdvajanje iz Velike Britanije – npr. Škotska nacionalna stranka – ne samo da su dopuštene, nego su i na vlasti u Škotskoj. Nitko od toga ne pravi problem. Isto je tako i sa strankama koje se protive otcjepljenju: one su na vlasti u Velikoj Britaniji kao cjelini. U Škotskoj, kao i u cijeloj Velikoj Britaniji slobodno je zalagati se i za radikalne političke opcije – doduše, ne bez ikakva rizika, i ne izvan konteksta: za vrijeme Hladnog rata nije bilo lako, iako nije bilo ni zabranjeno, biti komunist; a nakon 2001. nije lako niti je nerizično biti islamski fundamentalist. No, i te su opcije dopuštene, sve dok se ne radi o zagovaranju nasilja.

Granica između dopuštenog i nedopuštenog postavljena je oko pitanja metode zagovaranja pojedinih opcija, tj. oko pitanja: koriste li se političke ili nasilne metode za ostvarenje cilja. Nasilje nije dopušteno bez obzira s kojim ciljem, odnosno opravdanjem se ono zagovara ili koristi. Država će jednako reagirati koristi li netko nasilje da bi opravdavao i postigao separatističke, kao i unionističke ciljeve. Svatko ima pravo zagovarati (skoro sve) što želi, a nitko nema pravo pritom koristiti nasilje. Nasilje može legitimno koristiti samo država, a ona je prema sadržaju politike neutralna.

Koliko smo mi udaljeni od tog standarda? Naši referendumi o nezavisnosti bili su – osim crnogorskog iz 2006. – vrlo neliberalni. Možda su bili „demokratični“ ako se pod „demokracijom“ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje. No, liberalni sasvim sigurno nisu bili – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli.

Na jednoj strani bili su oni koji su separatizam a priori i bez ikakve potrebe za objašnjenjem proglasili nedopustivom opcijom i „izdajom“. Na drugoj strani, oni koji su krenuli putem otcjepljenja, i koji su proglasili one druge – koji su zagovarali opstanak zajedničke države – „agresorima“ (ako se radilo o pripadnicima nekog drugog naroda) ili „izdajnicima“ (u slučaju da se radilo o pripadnicima istog naroda).

U nekim slučajevima, drugu se stranu gotovo uopće nije moglo ni vidjeti ni čuti, kao da ne postoji. To nije bilo zbog toga što ona doista nije postojala, nego zato što je bila ušutkana neprekidnim etiketiranjem i prijetnjama, od kojih su se mnoge i ostvarile. Nije bilo dovoljno slobode. A nema je ni danas. Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših „referenduma o nezavisnosti“. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira. „Razgovaralo“ se preko nišana. Njihov je „smisao“ bio – pokazati moć i silu drugima: i onima koji su bili proglašeni „izdajicama“ i onima koje se tretiralo kao „agresore“. Oni su služili za isključivanje drugih, njihovo eliminiranje, nadglasavanje i zanemarivanje.

U škotskom referendumu je nekadašnji britanski premijer, Gordon Brown, podsjetio vođu kampanje za otcjepljenje Alexa Salmonda, da nije samo on (Salmond) Škot, nego su Škoti i oni koji ne žele nezavisnu Škotsku. Štoviše, da ti koji ne žele nezavisnu Škotsku, nego žele ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu nisu ništa manje Škoti od separatista.

U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni. Bilo je opasno biti protiv, ako su vlasti bile za. Tko je, primjerice, u slučaju hrvatskog referenduma o izlasku iz Jugoslavije (koji, usput rečeno, nije imao ni izbliza tako jednoznačno formulirano pitanje kao što je bilo u škotskom slučaju), zagovarao stranu „protiv“? I tko je u raznim fiktivnim referendumima po hitnom postupku, održanim na brzinu i kako bi se legitimirala već donijeta odluka, u raznim samoproglašenim teritorijama po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – bio protiv onih koji su organizirali takve referendume? Tko bi se usudio u atmosferi nasilja i nasilnog homogeniziranja učiniti ono što su učinili Škoti: slobodno zagovarati vlastita uvjerenja, bez nasilja i bez straha?

Uspjeh separatizma bio je, dakle, u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji i neslobode – a ne slobodno izražene volje izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka. Isto je, naravno, i u slučaju onog jednog uspješnog slučaja uspjeha unionizma, tj. u slučaju referenduma o državnosti Crne Gore iz ožujka 1992., kojim se ova republika odlučila za ostanak u zajednici sa Srbijom, u okviru Savezne Republike Jugoslavije. Ni u jednom ni u drugom slučaju ne može se govoriti o free and fair okolnostima.

U Škotskoj je, međutim, bilo drukčije. Iako se odlučivalo o samom opstanku države, rasprava je bila slobodna, demokratska i mirna, a strane su bile potpuno ravnopravne, i obje su poticale svoje podržavatelje da izađu na referendum. Premijeri su se uključili u raspravu, ali na različitim stranama: škotski na strani nezavisnosti, a britanski na strani očuvanja Ujedinjenog Kraljevstva. Država nije ni isključivala ni zabranjivala. Zato je rezultat tog referenduma vjerodostojan. Našim je nacionalistima neshvatljiv, jer oni nameću mitove o jednom jedinom neprekidnom i koherentnom snu o državnosti. Ali, stvarnost je drukčija.

STVARNOST SLOŽENIJA OD MITOVA

Stvarnost je složenija od mitova. Ona je, ponekad, potpuno protivna mitovima, koji promoviraju lažnu sliku stvarnosti. U stvarnosti, sve su nacije trajno podijeljene kad se radi o pitanju nezavisnosti i/ili ujedinjavanja s drugima u okvire širih političkih zajednica. Crnogorci su, primjerice, potpuno jednako podijeljeni o tom pitanju kao i Škoti. Kvebečani su odbacili nezavisnost s još manjom razlikom: 50.6 prema 49.4 posto. Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti.

Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće „jedinstvo“ i veća „jednoglasnost“. Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.

Prenosimo iz časopisa Politička misao

(zurnal.info)