Zašto građani štrajkuju u karantinima: Nema ljekarske kontrole, testova i mogućnosti fizičke distance

Oko 20 osoba s područja Hercegovačko-neretvanskog kantona smješteno je u privatni izolatorij u Ortiješu, nadomak Međunarodnog aerodroma u Mostaru. 

„Kada smo prešli granicu u Neumu, prvo smo spavali po dva, tri, četiri dana, zavisi kako ko, u šatorima gdje sam ja osobno dobio osip, svrab na glavi. Nakon toga smo pošli u samoizolaciju kući. Nakon nekoliko dana je ovaj neki privatnik došao s policijom i kombijem meni kući, gdje su mi rekli moraš ići s nama ili ideš u pritvor“, objašnjava jedna od osoba smještena u ovom izolatoriju.

Navodi kako se pridržavao mjera kućne samoizolacije i da nije bio u kontaktu s drugim osobama prije dolaska u karantin. Govori kako nema simptome, ali da nema doktora koji bi ih pregledao. Kaže da mu je nemoguće održati socijalnu distancu. 

„Tri čovjeka koji se ne znaju su smješteni zajedno u sobu. Ima soba gdje je smješteno troje ljudi, ima soba gdje je smješteno po dvoje i imaju jednokrevetne sobe. Tražili smo doktora da dođe da nas pregleda, da nas testira, ali doktor nije došao. Mi bismo trebali imati doktora stalno, a mi ga nikako nemamo“, ističe. 

Drugi nezadovoljnik je iz Njemačke u BiH došao 9. aprila. Prema nalazu i mišljenju doktora, nije imao simptome, te je upućen u kućnu samoizolaciju. U samoizolaciji je bio sedam dana. Tada mu je na vrata pokucala policija i odvela ga u karantin. Pritom su mu dali rješenje Federalnog ministarstva zdravstva koje datira od 10. aprila na kojem se navodi da je on jedna od sedam osoba koje se stavljaju u karantin u trajanju od 28 dana.

„Sami peremo svoje viljuške, noževe i kašike. I to u WC-u. Slobodno hodamo po ovom lokalu i oko kuće koliko nam je dozvoljeno. Nama nisu toliki problem ni uslovi, ali svako se boji da, ako stvarno dođe neko zaražen, da će ga staviti s njim ili s njom u sobu. Vidite razmak između kreveta, zarazit će nas sve“, ističe on.

NA BJELAVAMA ŠTRAJK GLAĐU

Situacija je slična u Sarajevu. Kada govorimo o velikim grupama, u Studentskom domu na Bjelavama smješteni su putnici koji su došli iz Švedske i iz Londona.

Upravo je nekoliko osoba iz Švedske stupilo u štrajk glađu. Kako za magazin Žurnal kaže Sanel Heldić, nezadovoljni su odnosom prema njima i uvjetima u karantinu.

„Kad smo smješteni nismo dobili nikakvo rješenje. Tek nakon desetak dana dobili smo rješenje o izmjeni rješenja, kopiju. Testirani smo, a da nam niko zvanično nije dostavio rezultate. To smo saznali preko medija. Došao sam nekako do broja od doma zdravlja koji nas je testirao. Oni su nam rekli da dostavljaju rezultate samo onima koji su pozitivni“, kaže Heldić.

Heldić govori i da nemaju redovnu doktorsku kontrolu: „Evo vam primjer. Ženu s djecom je pedijatar posjetio samo jednom u 15 dana. Ima ovdje i starijih ljudi kojima su potrebni lijekovi na recept. Kada su se obratili koordinatoru, on im je rekao da to ide na recept i da to mora sačekati. A šta će ljudi ako ne mogu bez tog lijeka? Mojoj majci treba terapija za štitnu žlijezdu, ja sam ih obavijestio o tome, ali oni nikada nisu ništa uradili po tom pitanju.“

U izolatoriju na Bjelavama je i novinarka Elvira Jukić-Mujkić. Ona je jedna od onih koji su, o svom trošku, stigli iz Londona. Kaže kako ni oni nisu na vrijeme dobili rješenje.

„Stigli smo 9. aprila. Do 16. 4. smo bili ovdje, a da nismo dobili nikakvo rješenje. Tek tada nas je samo nekoliko dobilo kopiju grupnog rješenja“, kaže Jukić-Mujkić. 

Za nju i još nekoliko ljudi u karantinu sporno je nekoliko stvari. Prije svega što rješenje datira od 9. aprila, a dobili su ga tek 16. aprila. Drugo, riječ je o grupnom rješenju i navedeni su privatni podaci kao što su broj pasoša, datum rođenja i mjesto boravka. Kako kaže Jukić-Mujkić, to nisu podaci koje bi drugi ljudi trebali vidjeti. Treba podsjetiti kako u grupi ima i maloljetnika. 

I ona, između ostalog, govori kako ljekari ne dolaze: 

„Već su podnesene apelacije Ustavnom sudu za kršenje ljudskih prava, jer smo bili smješteni ovdje bez ikakvog rješenja. Vidite na TV-u kad se obraćaju da govore da poštuju sve procedure, ali oni to ne rade. Kažu da smo pod redovnim zdravstvenim nadzorom. Nekima od nas niko nije došao da izmjeri temperaturu, pita za simptome... Tri puta dnevno dođu radnici, otvore vrata i donesu hranu.“

„NE MOŽE SE UVODITI KARANTIN ZA BOLEST KOJA NIJE KARANTINSKA“

U štrajk glađu upustili su se i bh. građani smješteni u karantinu u Hotelu Zenica. Traže da se puste u kućnu samoizolaciju. Nedavno ih je obišla i delegacija Kriznog štaba ZDK na čelu s ministrom zdravstva ZDK Adnanom Jupićem. On je rekao da ovakav model karantina nije efikasan, te je od federalnih nadležnih institucija tražio poništenje ove odluke. To se nije dogodilo.

Ovaj oblik izolacije sporan je i prim.dr. Ednanu Drljeviću, načelniku Odjela za infektivne bolesti u Kantonalnoj bolnici u Zenici. 

„Ne može se uvoditi karantin za bolest koja nije karantinska i nema ni jedan zakon u kojem je ta bolest karantinska. Ne može ni jedno ministarstvo, bilo federalno ili državno, bez Svjetske zdravstvene organizacije donijeti odluku o tome koje su bolesti karantinske“, navodi Drljević dodajući kako su to bolesti koje imaju smrtnost preko 50%, kao što su kuga, kolera, žuta groznica...

„Ta odluka je, u najmanju ruku, sama po sebi nelogična. Mislim da bi trebalo primjenjivati sve ove druge mjere koje su zakonski osnovane. Znači, ne može biti u karantinu bolest koja nije karantinska. To jednostavno nema logike“, zaključuje Drljević.

(zurnal.info)