O AUTOCENZURI: Dobro veče, ovdje Milorad Dodik!

Iskaz Kemala Čauševića dat Tužilaštvu BiH procurio je u javnost, sve sa tvrdnjama o umiješanosti najviših političkih funkcionera u organizovani kriminal ozbiljnih razmjera. Svi mediji koji su odlučili o tome informisati javnost donijeli su razumljivu odluku jer oni nisu u obavezi da čuvaju kao tajnu informaciju koja je već procurila šireći se na sve strane.

Sporni iskaz nije dao bilo ko, već uhapšeni direktor Uprave za indirektno oporezivanje, a optužbe se odnose na političare koji ili obnašaju ili su obnašali najodgovornije javne funkcije. Rasprava o tome kako su informacije procurile u javnost i koliku štetu mogu nanijeti takođe je dobrodošla, ali čak je i ona sporedna u cijeloj priči.

Na BBC radiju vodile su se svojevremeno žustre rasprave o moralnoj odgovornosti britanskih medija što su objavljivali podatke koji su vojna tajna o ratištima na kojima su još aktuelne vojne operacije. No, to su bile rasprave, sučeljavanje različitih pogleda i, najbitnije, podaci o sumnjama u zločine već su bili objavljeni. Uticajni medij ne može sebi dopustiti luksuz da ćuti o nečemu o čemu svi pričaju. U suprotnom, on više nije uticajan.

Pitanje nad pitanjima je zašto su mnogi mediji, uključujući ATV i Face TV, šutjeli o iznijetim inkriminacijama u svojim centralnim informativnim emisijama? Koliko je ta tišina znakovita? Da li se iz nje može pretpostaviti da su pojedine teme, način njihove obrade i predstavljanja nepoželjne? Da li se tu nazire autocenzura o kojoj se rado govori, ali se nerado objašnjava kako se ista pojavljuje, ko i šta sve stvara pritisak i povlači granicu preko koje se ne prelazi? Je li to samo pritisak?

Teško je povjerovati da iskaz s početka priče nije objavljen iz pijeteta prema utvrđenoj istini jer naši mediji svakodnevno vrve od spekulacija. Takođe, poprilično su vješti u njihovom atraktivnom i skrupuloznom prezentiranju. Nije im strano i moraliziranje nad neodgovornim i korumpiranim političarima u formi uopštavanja i populističkog podilaženja rasprostranjenoj ogorčenosti.

Zašto onda u ponedjeljak nije odzvanjalo: Procurio iskaz iz Tužilaštva, Čaušević optužio Špirića za primanje mita? Zato što se upravo potvrdilo da se radilo o pukom, ispraznom moraliziranju i da je najjeftiniji populizam svakodnevna TV jadikovka.

S druge strane, ako postoji pritisak na medije, još zanimljivije je što se o njemu ne progovara, već se tek naslućuje. Olja Bećković je po ukidanju Utiska nedelje veoma plastično opisala pritiske koje je trpjela objašnjavajući da ih nije otkrivala jer je mislila da je sve pod kontrolom dok se emisija daje. Ispostavilo se, i pored svog iskustva, da je pogriješila u tajmingu progovaranja. Post festum priznanje o pozivima Vučića u današnjem svijetu brzih i kratkih informacija već zvuči kao memoari.

U slučaju Bosne i Hercegovine, postavlja se samo pitanje da li naši političari pored ovolike  autocenzure u medijima i aktuelne političke kulture imaju potrebu da ikoga pozovu? Ili kako uopšte govoriti o pritisku i (auto)cenzuri u državi u kojoj predsjednik jednog njenog dijela ne dopušta ulaz novinarima nepodobne medijske kuće u javnu instituciju kao da  se radi o njegovoj kući? Kako se tu uopšte iščuđavati i koga kritikovati kada je poruka nedvosmislena? Da li je ono što se dešava RTRS-u urađeno pozivima i pritiscima, ili je to birokratski pažljivo stvarana kriminogena struktura organizovana kao stranački bilten? Nije li pritisak eufemizam za kriminalne radnje iza kulisa?

Ukratko, postoji li pritisak? Ili se radi samo o lijepoj riječi? Parčetu mesa koje nam je bačeno polemičke zabave radi? Najposlije, možete li zamisliti Milorada Dodika kako zove urednika RTRS-a? Dobro veče, ovdje Milorad Dodik, molim Vas da prestanete…  Sa čim, gospodine predsjedniče?

Preuzeto sa Analiziraj.ba

(zurnal.info)