O DJECI I GROBOVIMA: Od onih koji ne vjeruju do onih koji vjeruju i pobjeđuju

Kada je Jürgen Klopp, u oktobru 2015. godine, preuzeo trenersku poziciju u fudbalskom klubu Liverpool, klub je bio nedopustivo daleko od svoje stare slave i reputacije. Bio je to klub očajnika i fanatika koji su ga voljeli i podržavali, unatoč suši od skoro tri desetljeća bez titule prvaka Engleske, što je ipak, sveti gral svakog zaljubljenika u fudbal na Otoku. Povremeni uspjesi na evropskoj sceni, pa bila to i najposebnija titula pobjednika Lige prvaka iz Istanbula u historiji i fudbala i Evrope, bile su samo kratkoročna i bljeskovita oduševljenja i euforije, više prikladna i karakteristična za jednu Bosnu nego za veliku i “hladnu” Englesku.

Prva i najvažnija poruka koju je Klopp tad uputio navijačima Liverpula, a pokazaće se sudbonosnom i proročanskom, bila je: Morate sebe promijeniti od onih koji sumnjaju u one koji vjeruju. Znao je prevejani mačak da bez simbioze kluba i navijača, bez sinergije strasti i vjere u ono što se radi, bez strpljenja i razumijevanja, bez kanalisanja energije u pozitivnom pravcu, kakav god da si trenerski mag i genije, na uspjeh je teško i skoro nemoguće računati.

I karizmatični Klopp, sa osmijehom od milijardu dolara i srcem za milijardu ljudi, uspio je transformisati ljude - prvo svoje igrače koje je strpljivo i jasno birao - tražio je ratnike koji vjeruju i koji znaju i da se smiju i da plaču, a onda i navijače. Liverpool je postao sve ono što su generacije zaljubljenika i bolesnika, iz ovog odmetničkog, antimonarhističkog i antirojalističkog dijela Engleske na obalama rijeke Mersey, natopljenog krvlju i suzama onih koje su vlast i London ugnjetavali vijekovima, čekali i priželjkivali decenijama.

Ekipa koja preokrene 0-3 protiv velike i strašne Barcelone i natjera čarobnjaka Messija da skamenjen, zaleđen i bez riječi stoji kao izgubljeno dijete pred tribinama tog fudbalskog hrama i svetišta zvanog Anfield Road, pokazala je da fudbal NIKAD nije bio pitanje igračkog umijeća i ingenijalnosti trenera, već pitanje života, borbe između onih koji vjeruju i onih koji manje vjeruju ili kojima je svejedno. Da je, uz sve pobrojano, suštinski bitno da se desi i hemija i da se energija univerzuma, u jednom određenom vremenskom periodu, trenutku, milisekundi u vječnosti postojanja života pretvori u ono mitsko "Corner taken quickly... ORIGI!"

Od onih kojih nije trebalo da bude do onih koji vjeruju i pobjeđuju

Sinoć je fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine završila svoj put na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Porazom od domaćina u borbi za prolazak među 16 najboljih reprezentacija na svijetu. Potpuno zasluženo. Sve detaljne analize, taktike, tumačenja, mudropreseravanja, palamuđenja, istresanja ličnih i kolektivnih frustracija, svakako je već preuzela armija selektora kojih u Bosni i Hercegovini ima više nego samih punoljetnih stanovnika.

Naime, mnogi imaju i nekoliko profila na društvenim mrežama, kako bi što kvalitetnije i raznovrsnije prezentovali svoju teslijansku genijalnost i ajnštajnovsku relativnost u postavljanju taktika i sistema, od 4-4-2, 3-5-2, 4-2-3-1 pa do beskonačnosti i zadnje znamenke iza zareza u vječnom broju π.

Sa empirijske, činjenične i historiografske strane, bitno je pobrojati sljedeće: Odlazak i nastup reprezentacije na Svjetskom prvenstvu je OGROMAN uspjeh.

Prolazak grupe i plasman među najboljih 32 reprezentacije na ovom natjecanju je još VEĆI uspjeh. Mladost i visina, jerbo smo i najmlađi i najviši, kurčevitost golobrade djece i nevinost i čistoća njihovih osmijeha u pauzama između epizoda kad više liče na hladnokrvne ubice iz filmova Quentina Tarantina, je samo BOŽANSKO PROVIĐENJE i DAVANJE, koje se rijetko dešava pod Njegovim svodom.

Karizmatičnost, emocije, pojavnost, modna osviještenost, trenerska nesavršenost (još) i milijardu kila srca za ono u što vjeruje je dodatno, bonus i EXTRA BOŽANSKO PROVIĐENJE i DAVANJE.

Pjevanje, geteovski lirične i romantične, ljubavne pjesme kao himne jedne fudbalske skupnosti i datosti je jedinstveni slučaj u svijetu sile, mraka, jačih, nadmenijih, ratobornijih, uglavnom maskulinskih spodoba. Bez i najmanje naznake agresije, mržnje, ponižavanja i podaštavanja oponenta ili nekog trećeg, a opet je bilo navijanje od kojeg je treperila, a očasno, i eruptirala zemaljska kugla. Inače, o značaju uticaja eteričnih opojnih mirisa cvijeta ljiljana sa nepreglednih polja Svemira, dala bi se i jedna ozbiljna doktorska disertacija napraviti ali nikako nigdje u Bosni. Kako god bi se okrenulo, s ove ili one strane, bila bi previše biased, oliti pristrasna.

Pobuđivanje i uskrsnuće osjećaja radosti na ličnom i kolektivnom nivou, nakon desetljeća njenog prognanstva iz života bosansko-hercegovačkog puka, apsolutno je najveće postignuće ove djece i njihovog barbe. Kao da su po tim svojim rezervnim i prisilnim domovinama, zemljama rađanja i odgajanja, patnje i života drugovrsnog, nikad svog i prvog, izučili sve tajne i umijeća najviših škola čarobnjaštva iz Hogwartsa, pa jednim smješkom, suzom radosnicom, penalom u petoj seriji ispod Donarume, trzajem glave semberskog jablana, kurčevitošću dječaka iz, trenutno, najpoznatijeg BiH sela, na lica miliona navlače sreću, srca ispunjavaju blagošću i mirom, otklanjaju, u gene istetovirani, strah da bi nam smjelo i moglo biti dobro.

E pa vi sad meni recite ima li sve ovo tamo neki svjetski prvak?! Ja ću vam reći da nema. I zato mi nismo prvaci svijeta. To i tako pamte samo analitike Googlea i kapitalističko-imperijalstičko-mafijaške FIFA-e. O ponosu svih onih koji desetljećima, tuđom silom, potrebom ili naprosto svojom voljom (što je potpuno ispravno, legitimno i pošteno) žive po raznim amerikama i čemerikama, o prilici koju su dobili da se napokon vide i izdignu iznad drugosti tuđinske prvotnosti, najbolje mogu govoriti oni sami.

U stvari, već jesu. I što je najljepše u svemu - tako dostojanstveno, civilizirano, skrušeno, pitomo, milo, razdragano i poletno, bez i najmanje naznake osvetoljubivosti, mržnje, nepoštovanja i li nipodaštavanja onih ljudi i sredina koje su ih primile, dale im utočište, priliku, kruh - i što je najvažnije, naučile ih da imaju pravo da sanjaju svoj san. Onaj najveći, onaj najljepši: da smije i može uspjeti i da se u tome može, treba i mora uživati i tome se radovati.

Barba u kaputu na dvoredno kopčanje i njegova putujuća vesela družina su sve ovo učinili. I potpisnika ovih redova ubijedili da se opušteno i rasterećeno može radovati trećoj, kažu zlatnoj, dobi (nadam se ovaj atribut “zlatna” nema nikakve veze sa pelenama i urinarnim traktom). Jer već su ga ubijedili da se vrati gledanju reprezentacije nakon godina i godina autoegzila, a pustio je i prve (veće) količine suza radujući se uz ove nestašne vragolane. Mene su učinili “vjernikom” jednako, ako ne i više, kao što je to Klopp učinio prije nekih desetak godina. I zato, ni Barba ni djeca neće nikad hodati sami!

Note to self / napomena sebi: ovo nikako nema veze sa NS/FS BIH koji su još uvijek, i bespogovorno, nacionalističko-kriminalna, nepismena opskurno-oligarhistička klika koja baštini najbolje tradicije grobara domaćeg fudbala. 

Nastavak genocida drugim sredstvima

Ali, međutim i uvijek postoji “ali”. Ali samo jedno ovaj put. Za kraj imam spomenuti i gurnuti prst u oko, mada bih radije volio hajdamakom gdje dohvatim, ove naše ološe koji nastavljaju genocidnu politiku u ovoj zemlji i nakon trideset godina rata. A oni se najprostije mogu podijeliti u dvije osnovne grupe: Prva, pod zastavom ljiljana, i, druga, što cijepa i trga zastavu ljiljana. Ovoj drugoj neću više ni slova dati. Tu je sve jasno odavno.

Ali hoću prvoj. To su oni, kao “moji”. Jer eto, istoj se reprezentaciji radujemo, slavimo, ekstaziramo. E pa niste moji. Svi vi koji vampirski, bezskrupulozno, nezajažljivo, neobazrivo, bešćutno, hinjski, podlo i nezasitno otimate od ovog naroda, ovih ljudi i ove zemlje ste oni nastavljaju sa genocidom nad svojim ljudima, njihovom konačnom biološkom istrebljenju.

Vi svi iz skupština, gradonačelničkih pozlaćenih tronova, zavoda za zdravstveno osiguranje (pogledajte slobodno na internetu šta rade ovi iz USK kantona i koliki harač sebi uzimaju svaki mjesec), komisija, ministarskih i drugih limuzina, koji otimate i “po zakonu” i mimo zakona, sa kupljenim diplomama ste Radovani i Ratke drugim sredstvima.

Prokleto vam bilo oteto, a naročito svim onima, koji tim parama hodočaste sveta mjesta, eksluzivne i mondene destinacije, a ovaj put i svjetsko prvenstvo. Jer vam se može, jer ste vjernici i patriote, jer ste domoljobi najveći narodni dušebriznici. E pa marvo i stoko sitnog zuba - NISTE!!!

Krv vam je na rukama a nečist i pogan u srcima i grudima. Vi ste nakaze i monstrumi i imate potpuni izostanak bilo kakvih moralnih normi, jer ste dno i zlo jedne zemlje, jer ste licemjeri i djeco-, ženo- i srećo-ubice. Bog u ustima i dres reprezentacije na vama služe vam samo da još dublje tonete.

Dokle god ova djeca budu igrala, a u normalnom insanu i jedan damar bude udarao, misija svima mora biti da se zlo iskorijeni. Tad ćemo biti svjetski prvaci i tad ćemo zauvijek prognati strah i poniženje. A to ćemo najlakše učiniti ako pljunemo onog prvog do sebe za kojeg znamo da je od ovih gore i da mu jasno, glasno i nedvosmisleno, svaki put kad ga sretnemo, kažemo: ODBIJ STOKO!

Ili već neku drugu sočnu čestitku po vlastitom nahođenju. Na kojem god od tri službena jezika.

(zurnal.info)