Velika analiza jada: Roberta Prosinečkog je progutala pijana bosanskohercegovačka noć!

"Grci su bili bolji. Koliko god bilo teško, moram im čestitati. Nismo bili na onom nivou i ne znam koji je razlog. Nakon onakve utakmice, odigramo jednu ovakvu. Ljudi su bili puno bolji od nas i zasluženo su pobijedili. Čudno je da ne možemo dvije utakmice ponoviti u visokom ritmu. Zasluženo su nas pobijedili. Bili smo loši u pasu. Nemam pojma što se desilo. Puno smo razmišljali i razgovarali, ali prejednostavno smo im davali lopte, nismo bili blizu igračima, nismo bili onakvi kakvi smo trebali biti. Izgubili smo utakmicu i kvalifikacije su gotove. Sigurno da ću razgovarati s predsjednikom i sa svima pa ćemo vidjeti što dalje.“

KAO MOJA KARIJERA

To da su Grci bili bolji zna i najveći nogometni laik, koji se odlučio gledati utakmicu između Grčke i Bosne i Hercegovine samo zato da ne bi proveo večer potpuno sam. Ali sve ovo gore navedeno nisu riječi takvog tipa. Dobro pročitajte gornju izjavu. To je izjava čovjeka koji je profesionalni nogometni trener. Dakako, svi znate da se radi o Robertu Prosinečkom, čovjeku koji je jako brzo prešao put od proroka do potpuno izgubljene individue koja djeluje kao da je zalutala u nogomet. 

Nije to rijedak slučaj u profesionalnom nogometu. Stvari se jako brzo obrnu. Dovoljne su dvije tri utakmice da sve što si pokušao graditi ode u nepovrat. Put ka provaliji Roberta Prosinečkog trajao je nešto dulje od dvije tri utakmice, ali upravo taj put nam može pomoći u otkrivanju krivaca za potpuni kvalifikacijski debakl i još jedno u nizu veliko razočaranje među navijačima. U Bosni i Hercegovini ni nogomet nije utjeha. Ali jeste odraz općeg stanja. Kao da u zrcalu možemo vidjeti svu bijedu i sirotinju naše zemlje. A nogomet je nekada bio bijeg u slobodu. Dok ga nisu okupirali nevaljalci koji imaju nogometnu karijeru sličnu mojoj što je nekoliko desetaka kadetskih i desetak juniorskih utakmica u zonskoj ligi bivše države. Mogu tu ubrojiti i jednu poslijeratnu utakmicu za mostarsku Radobolju u kojoj je jedan  moj drug, poznat po silovitom udarcu, tako opalio nogom prema lopti da ju je oveći busen trave, koji je podigao s terena zajedno s loptom, u jednom trenutku prestigao i prevario vratara. Lopta je otišla pored gola. 

Idemo od izbornika. Dakle, naš izbornik ne zna koji je razlog zašto nismo bili na istom nivou kao protiv Finske. Kao da njegov posao nije upravo detektiranje slabih točaka kako protivničke tako i naše momčadi. Njemu je čudno kako nismo uspjeli odigrati dvije podjednako kvalitetne utakmice što nam zorno svjedoči o tomu da se do sada nije ni zapitao zašto nismo sposobni odigrati dva podjednako kvalitetna poluvremena što nas je koštalo pobjede protiv Grčke na domaćem terenu, Italije i Finske u gostima. Barem je lijepo priznao da on pojma nema što se desilo. 

Dobro, to priznanje bi bilo lijepo da se ne radi o jedinom čovjeku koji je plaćen da zna upravo te stvari za koje mrtvo hladno izjavljuje da o njima nema pojma. Gdje je nestao čovjek s početka izborničkog mandata? Čovjek za kojeg smo svi znali da nije najveći trenerski um svijeta ali se činio kao netko tko je sposoban napraviti solidan posao s momčadi koju ima na raspolaganju. I jeste napravio solidan posao u Ligi nacija ali, po nekom nepisanom BH pravilu, nakon napornog uspona uslijedio je potpuni nogometni raspašoj tako nalik najgorim godinama lutanja našeg reprezentativnog nogometa. 

SREDOVJEČNE BEKRIJE

Umjesto daljeg napredovanja i poboljšavanja igre i uvjeta u kojima radi reprezentacija sve je počelo izgledati kao termin sredovječnih bekrija nakon napornog vikenda. Tako su naši igrači djelovali u Grčkoj. Kao ekipa koja je bančila cijeli vikend i došla na termin kako bi iznojila otrove. Prosinečkog kao da je progutala tamna i pijana bosanskohercegovačka noć od koje se nikako nije uspio oporaviti. Kao što ne zna što se dogodilo s igrom reprezentacije vjerojatno se sada pita i što se dogodilo s njim. 

Gdje je nestao onaj tip koji je imao igračku karizmu i djelovao, ako ništa drugo, kao principijelan trener? Vjerojatno osjeća onu istu vrstu grižnje savjesti kakvu osjeća i vikend partijaner ponedjeljkom ujutro na poslu dok guta gastal i pokušava smiriti uzburkane misli od kojih mu se trese cijelo tijelo. Možda je mogao spasiti ono što mu je ostalo od karaktera, koji je donio sa sobom u Bosnu i Hercegovinu, u slučaj da je stvarno napustio klupu BH reprezentacije nakon debakla u Armeniji. Otišao bi kao principijelan tip s malčice nagriženim integritetom ali se doveo u situaciju da tjednima bude predmet opće sprdnje kao jedini izbornik u Europi koji je na klupi naslijedio samog sebe. Dopustio je da mu se ostvari ona roditeljska – s kim si takav si. 

Da biste saznali kakvo je njegovo okruženje, kakvi su njegovi suradnici iz Saveza dovoljno je da pročitate njihove profesionalne biografije. Odmah će vam postati jasno zašto nam je elitni državni rang natjecanja organiziran kao zonska liga negdašnje države. Ti ljudi uopće ne vide probleme u infrastrukturi, recimo. Zato što ne znaju da bi trebalo bolje, jer to su uvjeti na kakve su oni navikli. Naravno i tu ima par izuzetaka, ljudi s respektabilnim igračkim karijerama i funkcionarskim referencama, ali većinom su to nogometni mediokriteti kojima bi trebala biti čast što uopće imaju prigodu upoznati Roberta Prosinečkog. 

SEOSKI LUKAVCI

Da kod nas postoji nešto što se u narodu zvalo obraz najviše oni o nogometu pred Prosinečkim ne bi smjeli ni zucnuti. Pobožno bi ga slušali dok netko tko najslabije podnosi alkohol ne bi počeo galamiti, ali njegove bi ga kolege, da obraza itko od njih ima, brzo ušutkale crveneći se. Ali nema se njima što crvenjeti. Kao i većini ljudi koji obavljaju odgovorne funkcije u našoj zemlji. A redom je to probrana ekipa iz zonskih liga svakog područja ljudskog djelovanja pa smo tako mi od svih mogućih zona dopali u političku, ekonomsku, socijalnu, obrazovnu i sportsku Zonu sumraka. Seoski su lukavci nasanjkali Velikog Žutog i opet će pred očima javnosti krivac biti samo jedan – izbornik! Da je otišao protiv Armenije mogao je spasiti svoju nogometnu dušu i ono malo obraza što mu je preostalo, a kojeg su mu grickali otkad je stupio na funkciju. Čudio se on tome što mu štipkaju i grickaju obraze, ali možda nije znao da je ovdje obraz deficitarna roba, pogotovu u okruženju u kojem se on našao. 

Robert Prosinečki je prevaren vjerojatno na razne načine, jer tko zna što su mu sve obećavali, ali najviše su ga, onako baš krvnički, zajebali kad su ga nagovorili da ostane. Robi je samim pristankom na to ostao jedina točka fokusa javnosti, a mediokriteti i banditi iz Saveza su se podlo povukli, sakrili i odlučili čekati da se stiša bura, da krivac bude spaljen u medijskoj lomači nakon čega će oni uz pomoć svojih medijskih batlera suznih očiju izaći pred javnost i pričati o tomu kako im je Robi slomio srce jer su oni vjerovali u njega a on se, eto, ispostavio kao totalna neznalica. Nigdje u toj sapunici nećete pročitati da su upravo ti plačikurci  odgovorni za to što Robi i njegova momčad i ostatak nogometa u BiH imaju uvjete kao u zonskoj ligi pa posredno ne mogu niti ostvariti bolje rezultate. Da se razumijemo, nemam ništa protiv zonskih liga, kako rekoh kao klinac sam i igrao jednu od njih, ali to me ne kvalificira da vodim nogometni Savez ni svog kućnog savjeta. 

Zonske lige su korijenski pokret, grassroots, ono otkuda potiče zdrava sportska ideja. I u njih treba ulagati, možda i ponajviše, jer se tako stvara zdrava osnova, baza, široka podloga koja treba okupiti što veći broj ljudi. Isto kao što naši klubovi ne shvaćaju da najviše novca ne treba ići mahalskim revolverašima koji se izdaju za nogometne menadžere dovodeći tko zna otkuda osrednje igrače u lokalne klubove. 

Nisu igrači sa strane problem, problem je način na koji se vrši selekcija, način koji obeshrabruje klince, koji znaju da nemaju šanse da se pokažu ukoliko neki tip s pištoljem dovede nekog igrača – jadnika preko kojeg treba izvući novac od kluba za transfer. Vjerojatno poslije uzimaju postotak i od tih balkanskih nogometnih vagabunda koji su istinski žalosna pojava kojom se nitko živ ne bavi. Znači, onaj korijenski nogometni pokret služi kako bi klubovi skautirali ponajprije talente iz svog okruženja. U pravilu su ulaganja u lokalne talente najmanja, ali to ne znači da ne treba najviše novca uložiti upravo u omladinske pogone, kako u ljude koji rade s mladim igračima tako i u uvjete u kojima oni rade, jer upravo uvjeti čine razliku i određuju koliko će igrač moći napredovati. Uzmite nogometni put bilo kojeg svjetski poznatog nogometaša i vidjet ćete da se s poboljšanjem uvjeta u kojima radi podizala i kvaliteta njegove igre. Što je bolje i zdravije i rasterećenije okruženje, što su mu bolji suigrači to su i igre nekog igrača bolje. Vrlo sam površno ovdje ispisao osnovne stvari o razvoju nogometa. 

PITANJA ZA BEGIĆA

Pitajte, recimo, Elvedina Begića zna li išta o tim mehanizmima. Ja nekako sumnjam. Poslije toga, netko bi mu trebao postaviti pitanje zašto se radi u uvjetima u kojima se radi kad novca koji cirkulira kroz savez ima za stvaranje daleko boljih uvjeta. O tome bi već možda nešto i znao ali sumnjam da će vam reći. Ako ste novinar potencijalno biste mogli popiti i poneku uvredu. 

Ali, evo, gospodine Begiću gdje je novac? Zašto nije uložen u travnjake, stadione i omladinske škole? Zašto reprezentacija kojoj je izgrađen kamp pripreme provodi na Ilidži gdje uvjeti nisu adekvatni za provođenje profesionalnih priprema? Čija je to ideja i u koju svrhu? 

Kad smo se već dotakli gospodina predsjednika, hajdemo postaviti pitanje: što njega točno kvalificira da bude nadređeni jednom Robertu Prosinečkom ili jednom Edinu Džeki ili Miralemu Pjaniću? 

A upravo je on jedan od odgovornih što smo od negdašnjeg igrača Reala i Barcelone, juniorskog prvaka svijeta s Jugoslavijom za nekoliko godina uspjeli stvoriti izgubljenog tipa koji pojma nema zašto njegova momčad djeluje tako kako djeluje.  O tim šibicarskim metodama, Dino Begić i njegovi pajtosi iz Saveza vjerojatno bi mogli napisati doktorat. 

Po tko zna koji put na ovom mjestu ću ponoviti, najveći uspjeh reprezentacija BiH je postigla kada su igrači imali prave profesionalne uvjete za rad i isto takvo okruženje. Ključni ljudi za taj uspjeh ponajprije su bili Ivica Osim i Duško Bajević. Po istom principu, ključni ljudi u ovom debaklu su Elvedin Begić i njegovi suradnici. Naša najveća tuga je što ti tipovi u našoj stvarnosti stanu u rečenicu do one u kojoj se spominju Štraus s Grbavice i Princ s Neretve. U povijesti NFS BiH jednog će dana tako uz ime dvojice velikana stajati i imena pandura koji su im prethodili i Dine Begića koji ih je naslijedio. I to će biti sva istina o nama. 

Žalosno je da današnja momčad nema karaktera kakav je bio Sergej Barbarez pa da se pobune u ime onih kojima svakim porazom i lošom igrom lome srca. Ti isti ljudi su im najveća potpora i kada igraju za svoje klubove, ali oni šute. Siti i bogati kao da ne vide da i oni sami zaslužuju bolje ljude od Begića i kompanije. Prosinečkom kao da je trebalo jako dugo da shvati gdje je došao. Brzo je nekim postupcima počeo i ličiti na njih ne pruživši ruku jednom pristojnom i finom čovjeku, ujedno i pravom lideru kakav je Asmir Begović. Kolike god bile njegove vratarske mane to je tip koji svoj pošteno zarađeni novac ulaže u centar za djecu u Mostaru i uz kojeg se nikada nije vezao niti jedan skandal. Begović je već danas igračka legenda reprezentacije i možda nije ni pošteno da sjedi na klupi i bude zamjena Šehiću (često jedinoj svijetloj točki naše momčadi). Ako je mislio tako Prosinečki je to mogao reći cijeloj javnosti i Begoviću samom. Sad je ispalo da Prosinečki nema pojma i to je su vjerojatno njegove zadnje riječi kao izbornika reprezentacije. Ako i nisu za mene jesu. Od danas ignoriram njegovo djelovanje u krugu reprezentacije koju pratim i koja me je češće razočaravala nego radovala. Ali ako si navijač moraš pristati i na to. Ali ako si čovjek onda ne pristaješ da te majmunom rade tipovi koji su potkapacitirani i za organiziranje partije pikada u prigradskoj krčmi. Na krčmu, onu smrdljivu i peksinu Balkansku, upravo i liči BH nogomet u ovom trenutku. Veliki Žuti je ispao najodgovorniji. Ali njemu će zauvijek ostati taj nadimak. A ne znam da su spodobe iz Saveza, koji su Robija isturili i postavili kao metu, poznati pod nadimcima bilo kome od nas. 

ZA ŠTA IGRATI

To što se u atmosferi kakva je vladala u Ateni ne bi pokrenuo ni Tony Montana na kokainu nije nikakav izgovor za onakvu mamurnu predstavu. Imali su oni za što igrati. Za bodove, za Euro, za nas koji godinama grizemo nokte zbog njih. A možda su se iznenadili Grčkom pristupu. Možda su se čudili da ovi grizu i pred praznim stadionom možda samo kako bi dokazali navijačima da ipak zaslužuju potporu, jer se, ako ništa, trude i kada je sve već izgubljeno. 

Igrače treba biti sramota jer im uvijek možemo oprostiti poraz ali nezalaganje i letargiju kakvu su pokazali u Grčkoj ne može im oprostiti niti jedan navijač, jer navijač onakvu igru smatra osobnom izdajom. Ako su iz neke namjere i inata nekome igrali onako kako već jesu onda neka se bore i riječju za Savez, jer se tako bore i za sebe i za zemlju koju predstavljaju. Teško mi je vjerovati da većina njih može biti ucijenjena od strane ulice. Ako im se pak dopada tretman kakav im ta ulica pruža, ako je riječ o helikopterima i sličnim stvarima onda ništa. Kao što imamo vlast kakvu smo zaslužili onda očito imamo i igrače kakve zaslužujemo. A to što nas boli nos nije zato što je počela sezona gripa, to je zato što nas godinama vuku za njega. Potiljak nas boli od siledžijskih tačeva. A srce zato što ispadamo budale. Tako to bude kada te izdaju oni koji voliš zato što oni žive naše dječačke snove, a mi ih kroz njih još uvijek možemo barem sanjati. 

Potrošili smo na pokoje pivo usred tjedna. I na ćevape. Popušili po kutiju i pol cigareta. Umalo fasovali infarkt u nekoliko navrata. A sutra valja ustati mamuran i na poslu pokazati motivaciju veznog igrača BH reprezentacije. Ako se nema posla može se spavati dugo kao obrana spomenute momčadi.  Robi će već jednom otići. Ali sve će ostati isto ukoliko ne ode gospoda iz Saveza i to u kompletu. A možda je suviše kasno, možda naš nogomet ne mogu više spasiti ni tri Osima skupa s pet Bajevića i onostranom potporom pokojnih Jole Muse i Tita Kirigina. Možda je predugo u rukama onih koji su u nogometu ono što je Semir Osmanagić u arheologiji. A možda ga je stvarno preuzeo neki Tony Montana, a Begić i Begići tu pristaju glumiti samo zato što mogu nositi odijela i družiti se s poznatim ljudima. No, to već ne bi bilo pitanje za struku nego za pravnu državu. U tom slučaju sve će ostati još istije nego što je sada. 

(zurnal.info)