OPORAVAK RATNIH ZONA: Da li je moguć suživot žrtve i dželata?

Samo nekoliko stranica historije je teško čitati poput onih koje opisuju Ruandu od aprila do jula 1994. godine. Radeći to ručno radnije nego po industrijskim metodama koje su Nacisti koristili da ubijaju Jevreje i tri puta brže nego tokom holokausta, paravojne snage poznate kao Interahamwe iz etnički većinskih Hutua, i drugi, poklali su najmanje 800.000 Tucija (i umjerenih Hutua) da bi ih sklonili sa zajedničke zemlje. Oni su silovali, mučili i raskomadavali u bolnicama, školama i crkvama.

“Interahamwe su imali običaj ubijati mladu Tuci djecu ispred njihovih roditelja, tako što su im prvo sjekli jednu ruku a potom i drugu”, prisjetio se zvaničnik UN-a u zemlji. “Onda bi razrezali vrat sa mačetom kako bi dijete sporo iskrvarilo do smrti. Dok su još bili živi odrezali bi im intimne dijelove tijela i bacali ih u lica prestravljenih roditelja koje bi onda ubijali neznatno manje bolno.”

Stanovnici Ruande su 7. aprila obilježili 20. godišnjicu genocida tužni i u miru. Njihova vlada koju vode Tuci je poznata kao kompetentna. Oko 90 posto Kenijaca i Južnoafrikanaca se brinu zbog korupcije; u Ruandi je taj udio oko pet posto. Očekivani životni vijek je dva puta veći nego prije genocida. Ekonomija raste iz godine u godinu više od osam posto. Iako od toga najviše koristi imaju Tuci, ni Hutui nisu isključeni.

SJEĆANJA I DALJE POSTOJE

Sjećanja i dalje postoje. Kišna sezona koja se podudarila sa genocidom 1994. godine je snažna i nije nevažna jer skeletni ostaci još uvijek vire iz zemlje nakon pljuskova. Ali Ruandina strašna historija ne dominira ni javnim životom ni u privatnim razgovorima kao što je to bilo prije jednu deceniju.

Južna Afrika koja slavi 20. godišnjicu prvih izbora nakon aparthejda 27. aprila je također prešla veliki put od prošlosti ispunjene mržnjom. Rasa ostaje osjetljiva tema. Nezaposlenost je ozbiljan problem a stopa kriminala ogromna. Ali kampanja za opšte izbore 7. maja je pokaz samouvjerene demokratije na djelu: karneval plakata i bombastičnih molitvi sa rekordnim brojem stranaka na glasačkim listićima.

Neka društva uspijevaju da zaliječe i najdublje rane. Osim teškog posla razoružavanja vojnika, povratka raseljenih i drugih zadataka, oni koji to uspiju trebaju ostvariti još tri ambiciozna cilja: komemoracija žrtava, ekonomski napredak i (privremeno) zaustavljanje socijalnih podjela.

Komemoracija tješi preživjele i sve one koji sumnjaju u iskrenost i trajnost mirovnih dogovora. Bez toga je teško obnoviti zajedničke odnose.

Tijela hiljada Tamila koje su ubili Sinalske snage 2009. godine nikada nisu dobila pristojnu sahranu i to truje politiku Šri Lanke. Samo su rijetki bili marljivi poput Nijemaca koji su stvorili složenicu, Vergangenheitsbewältigung, čiji je grubi prevod “borba da se pomiri sa prošlošću”.

Svaki zaostali antisemitizam političari i druge javne ličnosti žestoko osuđuju. Nakon gradnje memorijala žrtvama holokausta u berlinskom kvarta sa vladinim zgradama i obnove sinagoga, Njemačka danas ima jednu od najbrže rastućih jevrejskih zajednica na svijetu.

“Jevreji se ovdje ne osjećaju samo dobrodošlo već osjećaju da ih se ovdje razumije”, kaže John Feinstein, doseljenik iz New Yorka.

Prilika da dijele novi napredak može pomoći zbližavanju suprotstavljenih grupa – iako je sama nedovoljna. Nakon decenija sukoba, gerilci iz Renamoa i Frelimoa, rivalskih frakcija u Mozambiku, postigli su mirovni dogovor u nadi ekonomski dobiti. Ali više puta ponavljana obećanja “mirovnog razlaza”, sa ekonomskim rastom i velikim stranim ulaganjima nikada nisu bili dovoljni da okončaju dugi civilni rat u Šri Lanki.

Većina nacija koje ozdrave su uspješne demokratije. Svakodnevni pregovori o zakonima mijenjaju mentalitet sa bojnog polja. Tvrdolinijaši iz Sjeverne Irske danas sjede zajedno za kabinetskim stolovima, čini se bez poteškoća.

PARADOKS TOLERANCIJE

Ali nametanje novih normi koje će zamijeniti one koje su doveli do konflikta može zahtijevati mjere koje bi u normalnim uslovima bile neliberalne. Sve donedavno Njemačka je zabranjivala reizdavanje Hitlerovog manifesta, “Mein Kampf”. (Snimanja sa interneta i isticanje izdavačkih prava su promijenili mišljenje zvaničnika.)

Filozofi govore o “paradoksu tolerancije”: zadržavanje vrijednosti tolerancije može zahtijevati netoleranciju prema radikalnima. John Rawls, američki liberalni filozof, je smatrao da očuvanje ugrožene grupe sigurnom može opravdati mjere netolerancije.

Ruanda je odavno riješila ovaj problem. To je autokratija, vođena razumnim Tucijima ali sa razumnim strahom od preuzimanja vlasti onih koji su skloni genocidu. Na posljednjim predsjedničkim izborima Paul Kagame, koji je predvodio pobunjeničke snage koje su porazile Interahamwe prije 20 godina, dobio je 93 posto glasova. Ispostavilo se da je on impresivan tehnokrata – ali on proglašava svoje suparnike, uključujući neke bivše saveznike, neprijateljima države. Južna Afrika ga je optužila da je slao ubice na disidente koji žive u prognanstvu u Johannesburgu. Nezavisne partije i mediji su isprepadani sigurnosnim snagama.

Ovaj neliberalizam za sada koegzistira sa socijalnim mirom. Kigali, glavni grad Ruande, je jedan od najsigurnijih afričkih gradova. Ali i dalje postoji rizik od sijanja sjemena za novi konflikt, ili među Hutu ekstremistima koji i dalje naseljavaju šume Kongoa širom granice prema zapadu, ili u Tuci kampu, nekada poznatom po koheziji i disciplini koji se danas sve više dijeli.

Gdje postkonfliktna društva ostaje nedirnuta, tako da su bivši smrtni neprijatelji natjerani da žive zajedno, nove vođe moraju birati između pravde i pomirenja. Južna Afrika se odlučila za organizovani oprost; počinioci koji su priznali svoja zlodjela Komisiji za istinu i pomirenje su mogli tražiti amnestiju. Ovi su postupci donijeli mnogo dobrog raspoloženja. Ali mnoga okrvavljena društva odbijaju samu ideju na to. UN je primijetio u izvještaju da “na Kosovu, sama riječ 'pomirenje' je toliko omražena u albanskoj zajednici da se jednostavno niti ne koristi.”

Ruanda je u početku pokrenula veliki broj istraga. U jednom trenutku 120.000 navodnih počinitelja genocida su bili pritvoreni i čekali su suđenja. Najvećim zlikovcima je suđeno u međunarodnom tribunalu, održanom u Tanzaniji, ali većina je na kraju poslana u domaće tribunale sa čime se državni sudovi nisu mogli nositi. Kazne su izricane neravnomjerno. Do sada su se mnoge ubice vratile kući i vlada želi da nastavi dalje iako se većina stanovnika i dalje bori sa pomenom oprosta i pokajanja.

KOJI PUT ODABRATI

Koji put odabrati, najviše zavisi od prirode sukoba. Genocid u Ruandi je isplaniran od relativno male grupe, koji su se nakon toga sakrili i otišli vani, iako su i drugi pomogli da se on napravi. Bilo je lakše okriviti ih nego u Južnoj Africi gdje je Nacionalna partija, koja je bila za aparthejd, pobjeđivala na svakim izborima.

Najgori izbor je zaobilaziti pitanja. Početno kolebanje elita u bivšim jugoslovenskim državama da pošalju ratne zločince u međunarodne sudove ostavila je žrtve u strahu da bi se koljači mogli vratiti na vlast.

Prisustvo nepokajanih bivših ratnih gospodara u Liberiji potkopava dogovor i podgrijava stare tenzije. Multietnička vlada koja je došla na vlast nakon što je Južni Sudan dobio nezavisnost 2011. godine ne promovira ni pomirenje ni pokajanje. Otklanjanje onih koji su odbili da priznaju da imaju krv na rukama bi značilo da nasilje ima svoju cijenu.

Posljednjih mjeseci, nakon neuspjeha vođa Južnog Sudana, tužna stara borba je nastavljena.

(Preneseno sa The Economista, preveo S.M.)