Ozren Kebo: BRILJANTAN OGLED O SPOROSTI/SVE JE DOBRO

1.

I najizvrsnije ljenčine na lošem su glasu. Oni osjete da je ljenkanje vrlina, samo ne znaju kako to argumentirati ostatku svijeta. Ljenost nije isto što i sporost, ali su lijeni ljudi dali značajan doprinos borbi za priznavanje sporosti. Otpor imperativu brzine ne zna za bolje borce od njih. Po prirodi neborbeni, idu u bitku samo kada treba braniti pravo na ljenost i njene principe.

2.

Bahtin je jednom izjavio da puževa brzina nije smetnja već nepresušni izvor stvaralaštva i energije.

Andrić tvrdi da je sporost sastavni dio psihičke higijene.

Zuko Džumhur, među ostalim biserima, ima i dragulj-sentencu kojom veliča sporost: «U početku je i kod mene bilo žurbe, ali ni na poslovnim putovanjima ona nije dobar saputnik. Prava osjećanja i pravi izrazi tih osjećanja dolaze natenane, i poslije dugih priprema, provjera i odabiranja». Poruka je jasna: sporost nije stil, sporost je metod.

3.

Posljednih godina, najagilniji zagovarač sporosti (polaganosti) je Milan Kundera. Sjećamo se da je napisao i istoimeni roman, a ovdje ćemo u nekoliko rečenica sažeti njegovo učenje. Zašto je nestalo sporosti, pita se ovaj češki pisac koji za sebe tvrdi da nije Čeh nego Francuz. „Postoji tajna veza između polaganosti i sjećanja, između brzine i zaborava. Stepen sporosti upravo je proporcionalan snazi sjećanja; stepen brzine upravo je proporcionalan snazi zaborava. Naše vrijeme opsjednuto je željom da zaboravi i da bi udovoljilo toj želji prepušta se demonu brzine, ubrzava korak dajući nam na znanje da ne želi ostat u sjećanju, da želi poništiti pamćenje. Polaganost nam služi da se naslađujemo svijetom i životom i zato je ono za nas oblik sreće.“ Kojeg sve manje prakticiramo. Kundera u upotrebu uvodi termine „mudrost sporosti i tehnika usporavanja“.

4.

Tokom opsade imao sam sreću da pola godine živim kod jedne izvanredne starice. Već duboko zašla u osmu deceniju života, u potpunosti se posvetila opstanku i religiji. Ni u jednom ni u drugom nije joj se žurilo. Sva je bila usporena. Pamtim prizor: došla je u moju sobu, iz vreće u šerpu zahvatila ono malo krompira što nam je ostalo i kreće prema vratima. Dakle, njeno kretanje kroz vrijeme i prostor nije besciljno, ima unaprijed određenu svrhu. Pripremiti ručak čiji će dominantni dio biti popularni krompiri. U tom trenutku, u tom veličanstvenom trenutku na mojoj polici spazila je neku knjigu na engleskom. Ona nikada u životu nije vidjela nešto slično. Za taj jezik zna samo da postoji, ali ne ovdje nego negdje daleko, na kraju svijeta, i ništa više. S najdubljom zainteresiranošću zastaje, odlaže šerpu, uzima knjigu i počinje pomno da je proučava. U početku sam bio šokiran. Pa ona ne zna engleski! Davno se rodila, nije imala sreću da ide u školu, zbog čega joj i čitanje na bosanskom stvara teškoće. Ali kakve to veze ima? Evo je zatičemo kako s najdubljom koncentracijom, odloživši život po strani, proučava nepoznate riječi. To traje. Njena pažnja ne jenjava. Na kraju sam izmjerio da se ovo posvećeno zadržavanje proteglo na pola sata. I na kraju sam shvatio da će ona imati više koristi od te knjige nego ja, koji čita iz potrebe da usvoji informaciju. Ona ništa nije usvajala, ona je proučavala, strahovito se posvetivši tom proučavanju, strahovito se oduprijevši diktatu vremena i brzine. Zašto ručak ne bi sačekao pola sata dok ona malo ne prouči knjigu na engleskom? Zar to nije ljepota življenja? Punoća. Pođeš da uradiš jednu stvar i onda te neka druga tako privuče i zaokupi da zaboraviš na sve. Jer ne žuriš. Jer nisi podlegao. Jer živiš za trenutak a ne za budućnost. Istinski postojimo samo u sadašnjosti. Ostala temporalna stanja (prošlost i budućnost), to su projekcije, a ne postojanje. Sve, sve na ovom svijetu dao bih za jedan trenutak takve blaženosti. Da sa šerpom krompira pođem u nekom proizvoljnom pravcu i da me onda život skrene negdje gdje je još ljepše, uzbudljivije i zanimljivije.

5.

Henry Miller na više mjesta detaljno opisuje kako je na početku spisalačke karijere čitao knjige. Ode u biblioteku i uz pomoć viših sila odabere inicijalno štivo. Tu mu za oko zapne neki nepoznati pojam. Zbog njega posegne za enciklopedijom. Koja ga sasvim slučajno dovede do uzbudljivih saznanja o trgovini prošlog vijeka. Iz čega s ushitom skoči na izučavanja savremene ekonomije. Odakle ga riječnik stranih riječi baci, neočekivano, ali ne bez povoda, pravo u renesansu. A ona je, to znamo, pravi kovitlac asocijacija i nepredviđenih slastica. Stari dobri Henry u čitanju se ponašao poput leptira – skakao je s cvijeta na cvijet, oprašujući svoje ukupno znanje najdivnijim otkrićima. U tom jedinstvu ekonomija i slikarstvo nježno i ljubazno se dodiruju zbog toga što Henry nije žurio, nije dozvolio da cilj odredi putovanje. Ako ne žurimo, vrijeme je naš prijatelj. Ali samo u tom slučaju, kad zaista i iskreno ne podređujemo sebe i svoj život žurbi.

6.

Jednom davno zovne nas ona starica od maloprije na ručak. Tek je prošao rat, još se govorilo da je Dayton civilizacijsko dostignuće, a mi smo već promijenili navike i više nismo imali vremena za nju i njene probleme. Zato je ručak mamilica koja se ne propušta.

I dođemo, a ona sva ustreptala. Samoća je izjeda pa nas još s vrata zasipa pričom. Eto, u dva sata sam jutros ustala i do sedam ovo pravila. Onda sam malo prilegla ali nisam mogla da zaspim. Sad sam sva nakva ljuljava.

Ove moderne žene dođu s posla u pet, prihvate se šporeta i već u pola šest eto ručka. Naše drage starice i dalje ručak prave po metodama iz onog vakta. To se protegne na nekoliko sati. Ali koja korist: mjerio sam, sve to što je ona satima pripremala mi smo pojeli za sedam i po minuta. I onda bezočno zaspali. Princip brzine čak je i od bajramskog ručka napravio fast food. Nema nam spasa, da prostite.

SVE JE DOBRO

Kad je čovjek snalažljiv i poduzetan, kad vreba priliku dok drugi planduju, nikad neće ostati gladan. Bit će hljeba makar ga se s grane moralo skidati.

Razvučeno nedjeljno popodne. Sarajevo prazno, kako i dolikuje normalnom evropskom gradu u ta doba, iako je već godinama upitno jesmo li evropski i jesmo li normalni. A i to da smo grad dugo je bilo pod upitnikom. Popodnevnu tišinu odjednom zapara struganje lopate. Neko nešto čisti. Ne mogu da vjerujem. Pa ovo naše dvorište godinama funkcionira kao otpad, a ne kao urbani fragment prostora predviđen za odmor tijela, duše i očinjeg vida. Ko će u gluhi popodnevni sat išta čistiti kad već godinama nijedna akcija nije uspjela? Letim na balkon i vidim tipa kako ozbiljno i predano, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, radi na uklanjanju viševijekovnog otpada. Ljudi, dragi ljudi moji, je li ovaj prizor moguć? Da slučajno ne snim? Sad letim dole, da porazgovaram s entuzijastom. Kad tamo, nikakav entuzijazam nije u pitanju. Nego autentični biznis. Čovjek se samoinicijativno prihvatio lopate, ostrugat će dvorište od svega što je tu savjesno i s mukom bacano, a onda će zaredati od vrata do vrata i naplatiti svoj trud, našu ljenost i neposlovnost gradskog komunalnog. Uspostavio je i cjenovnik: tri marke za obično domaćinstvo, pet za one koji imaju automobile, a deset za firme. Iz monetarne institucije, koja punim intenzitetom rabi taj zajednički prostor, već su ga odbili, što ne umanjuje njegovu bezbrižnost. Nekako mu sve potaman.

Dvorište najednom bljesnu punom ružnoćom. Posljednjih godina ono je sraslo s tim smećem. Tačnije, smeće je uraslo u naše dvorište. Ovo je sasvim nova, neobična dimenzija prostora. Ispunjenost je nestala, sada na njenom mjestu caruje praznina; neobična, goluždrava, uvreda za oči. Godinama ne znajući za bolje i drukčije, navikli smo se na smeće. Gdje su oni odbačeni ulošci, s prljavim smeđe-crvenim mrljama, gdje razbijene klipače Sarajevske pive? Izopačeni um više se ne pita koji je idiot, ili koja idiotkinja bio/bila u stanju baciti trule paprike preko balkona, nego ko nam je sklonio tu trulež. A zašto nam ukradoše one tone isprintanog pa kasnije u ko zna kojoj akciji bačenog materijala? Nedostaje sve to nesviklom oku.

Srećom, praznina ne traje dugo, sedam-osam dana, jer nasilno odvedene hrke smeća vrijedni građani Sarajeva iz dana u dan nadomješćuju novim, svježim otpadom.

Sve je dobro. I bit će još bolje.

(zurnal.info)