Novinari u odbrani ljudskih prava:PANJETA: Ne pravimo se blesavi, nije normalno vrijeđati nekoga zbog odijevanja
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Interview

PANJETA: Ne pravimo se blesavi, nije normalno vrijeđati nekoga zbog odijevanja

Nakon što je pisao o slučaju verbalnog napada na, po nečijem mišljenju, neprikladno odjevene djevojke u Sarajevu, novinar Slobodne Bosne Almir Panjeta primio je niz uvreda ali i prijetnji, ne samo zbog ovog teksta. Dan nakon našeg razgovora na društvenim mrežama osnovane su i grupe u kojima se poziva da se "izvini ili odustane od pisanja". Njegove tekstove hrabro i agresivno komentarišu anonimni čitaoci, a za Žurnal Panjeta govori o građanskim slobodama i pravu na iznošenje vlastitog mišljenja: "Lično se ne osjećam ugodno nakon brojnih komentara o sebi koje sam pročitao nakon što sam pisao o posljednjem slučaju, ali nije me strah i mislim da je strah nešto čega se svi trebaju osloboditi kako bi se mogli usprotiviti lošim pojavama kojih je sve više"

PANJETA: Ne pravimo se blesavi, nije normalno vrijeđati nekoga zbog odijevanja

ŽURNAL: Kako bi opisao svoj društveni aktivizam?
PANJETA: U stanju apatije u kakvom je građanstvo u BiH, zaista čovjek ne treba uraditi puno da bi ga se smatralo aktivistom. Dovoljno je tu i tamo javno prokomentirati neke anomalije u društvu, jasno i glasno izreći kritiku određenih ponašanja ili nametnutih društvenih normi. Zbog toga sam imao problema i s nacionalistima, i sa socijaldemokratima, ministrima, radikalnim grupama ali i "običnim građanima". Prije svega sam novinar, smatram se odgovornim novinarom, i osim prenošenja vijesti smatram da je naš zadatak da u određenim momentima neke stvari pokušamo ljudima razjasniti, približiti, protumačiti, ali i javno osuditi određene pojave, tako da su u stvari svi moji kolege koji se na taj način bave svojim poslom u ovoj zemlji u neku ruku i aktivisti. Protesti su mi profesionalno zanimljivi i za njih sam se nekako specijalizirao, pratim manje-više sve proteste u Sarajevu u proteklih sedam-osam godina, fotografišem, izvještavam s protesta, i nekako je ljudima već neobično ako je negdje protest a mene tu nema.

ŽURNAL: Bilo je dosta negativnih komentara, da ih tako akademski nazovemo, na tvoje tekstove u Slobodnoj Bosni, u kojima si pisao o verbalnim napadima na djevojke u Sarajevu. Kako ih doživljavas? Da li te iznenađuju?
PANJETA: Napadi me ne iznenađuju, u našem poslu su očekivani. Više me iznenadila činjenica da su me mnogi ubjeđivali kako to što se desilo dvjema djevojkama na Breki u 19:30, dakle kada je ljeti još dan, nije toliko strašno.Govorili su mi kako se to dešava, kako je čovjek samo zagalamio na njih, na jednoj od rasprava djevojka je rekla: “Pa šta, zagalamio malo na njih, meni su neki dan kad sam naručila pivo rekli 'KUJO!'” Činjenica da je ljudima postalo normalno da neko sebi da za pravo vrijeđati djevojke koje su ljeti obučene u šorc u državi koja se smatra sekularnom je ono što me prilično obeshrabrilo.

ŽURNAL: Šta je po tebi glavni problem u "normama" koje se pokusavaju nametnuti - u smislu preporuka o točenju alkohola, ponašanja u kafićima, posljednjeg slučaja sa verbalnim napadom na djevojke u Sarajevu?
PANJETA: Glavni je problem u nametanju, a još "glavniji" u tome da se sredina sve manje opire i, kao što sam u prethodnom odgovoru kazao, počinje te stvari smatrati normalnim ili idu linijom manjeg otpora pa se 'ne
zamjeraju'. Imam slučajeve da me prošle i ove godine mnogi upozoravaju da nije pametno da, naprimjer, u vrijeme ramazana na svoj Facebook profil stavim fotografije na kojima držim pivo, kao da nekog ne provociram. Sad, ako mi svi moramo držati Takvim u kući da bismo znali u koje doba godine smijemo staviti fotografiju s pivom na svoj profil na FB, onda ja ne mogu reći da sam u ovom gradu u potpunosti slobodan i da moja osnovna i, ako hoćete banalna ljudska prava, nisu ugrožena.
Odrastao sam u mahali uz nanu i dedu koji su postili cijeli život, poštujem svačiju vjeru i ne bi mi palo na pamet da ja nekome govorim kako da se ponaša i šta da stavlja na svoj FB profil, za razliku od mnogih koji meni, često i u najboljoj namjeri, govore kako da se ponašam. Da ne govorimo o drugim stvarima.

ŽURNAL: U tekstu si napisao kako se ovi potezi ohrabruju od strane "trenutnog establishmenta". Možeš li pojasniti kako?
PANJETA: Mislio sam na establishment u najširem mogućem smislu. Evo, nakon slučaja djevojčica s Breke imamo situaciju da se Rijaset možda i prvi put oglasio povodom takvog napada i osudio ga, iako o sličnim situacijama slušamo godinama. Samim neosuđivanjem ranijih napada, javnost, političari, pa i vjerski lideri koje naravno ne možemo smatrati odgovornima za ispade pojedinaca, u neku ruku su doprinijeli atmosferi u kojoj neko sebi da za pravo da maltretira djevojke na ulici jer su prema njegovom mišljenju neprikladno odjevene. Tu imamo još zvaničnu odluku Općine Stari Grad kojom se zabranjuje točenje alkohola u kafanama na udaljenosti do pet metara od vjerskog objekta tokom ramazana, a drugima se to isto sugeriše. Mnogi braneći takve odluke navode primjer Beograda koji je zabranio prodaju alkohola iza 22 sata i sličnih odredbi u drugim državama, ali treba razdvojiti praktične od vjerski motiviranih odluka koje u tom slučaju znače miješanje vjere u državu. I Kanton Sarajevo, naprimjer, ima zabranu konzumiranja alkohola na javnim mjestima tokom cijele godine, protiv koje se niko nije bunio jer je donesena iz praktičnih razloga i bez nametanja bilo čijih vjerskih principa.

ŽURNAL: Na osnovu tvog dosadašnjeg angažmana i iskustva: ima li u BiH uopće mjesta i šanse za kvalitetan društveni aktivizam?
PANJETA: U BiH ima mjesta, potrebe i šanse za društveni aktivizam, ali nekako ne vidim volje. Godinama nam se isti ljudi bave aktivizmom, i to govorim ne u smislu da kritiziram njih, već je to ogledala stanja gdje se pojavljuje malo onih koji će ih zamijeniti ili uraditi nešto bolje od njih.

ŽURNAL: Misliš li da su ovakvi slučajevi, kao i oni o kojima se pisalo prije par godina - o tzv. šerijatskoj policiji koja proganja parove na parkinzima - stav pojedinca ili organizovanog djelovanja?
PANJETA: Kroz mnoge primjere smo vidjeli da radikalne skupine djeluju organizirano po mnogim pitanjima i da su uigrane. Prema dostupnim saznanjima, ne mislim da im je za sada na listi prioriteta organizirano proganjanje djevojaka u šorcevima ili proganjanje parova već sam bliže tome da se češće radi o djelima pojedinaca, ali prema opisima nekih napada na različitim lokacijama može se vidjeti da svi imaju sličan "potpis", i kao što sam rekao, jednostavno se kreira atmosfera u kojoj su ti pojedinci ohrabreni da djeluju na taj način.

ŽURNAL: Misliš li da onoga ko se odluči javno govoriti o ovakvim i sličnim pojavama, u bilo kom dijelu BiH, treba biti strah?
PANJETA: Lično se ne osjećam ugodno nakon brojnih komentara o sebi koje sam pročitao nakon što sam pisao o posljednjem slučaju, ali nije me strah i mislim da je strah nešto čega se svi trebaju osloboditi kako bi se mogli usprotiviti lošim pojavama kojih je sve više. Ono što mene zabrinjava jeste činjenica da sam doživio uvrede samo jer sam se usudio braniti nečije pravo da se odijeva onako kako on želi, a ne da mu se nameću neke uvezene norme. U nekim komentarima se išlo dotle da me se napada zbog slanja loše slike Sarajeva, isto kao da sam ja napao te djevojke, a ne samo bio jedan od novinara koji je o tom slučaju izvijestio. Napad na djevojke šalje lošu sliku, a ne pisanje o tome,
treba da se pravimo blesavi i glumimo da se takve stvari ne dešavaju?!

ŽURNAL: U kom trenutku smo, po tebi, postali društvo u kojem je sasvim legitimno maltretirati druge zbog njihove seksualne orijentacije, načina odijevanja ili govora ili drugačijeg imena? Ili smo uvijek bili takvi?
PANJETA: Svako društvo ima određene pojave, pozitivne ili negativne, u manjem ili većem intenzitetu, i u zavisnosti od toga koliko su im liberalni zakoni i vlast. Naprimjer, broj gay osoba procentualno je isti u BiH, Hrvatskoj ili Holandiji, samo se čini da ih u zemljama gdje se gay osobe smiju tako i izjasniti ima više. Kod nas se oni koji se javno deklariraju mogu izbrojati na prste, a prije ih nije bilo ni toliko, s obzirom da je u BiH homoseksualizam dekriminaliziran tek 1998., za razliku od, naprimjer Slovenije, koja je to uradila 1974. ili Hrvatske 1977. Pokušaj Queer festivala brutalno je ugušen pred očima policije 2008. godine. Kad govorimo o stvarima iz "domena šerijata" kao što su propisivanje kako će se ko oblačiti i gdje se smije ljubiti, tu se možemo vratiti na priču o establishmentu i atmosferi u kojoj takve pojave postaju sve normalnije. Radikalni pokreti će uvijek pokušavati nametnuti svoje ideje kao dominantne, a kad imamo društvo koje je u apatiji uz vlast koja takvim ljudima "gleda kroz prste" ili ih zvaničnim odlukama podržava, onda nije teško zaključiti gdje to može otići, posebno uzmemo li, naprimjer, u obzir činjenicu da javnost nije dovoljno oštro i masovno osudila gušenje queer festivala, ali ni odluku Općine Stari Grad o pokušaju nametanja vjerskih normi  ugostiteljskim objektima...

(zurnal.info)