PIKETTY O SMANJENJU NEJEDNAKOSTI: Preispitati privatizaciju i uvesti porez za milionere!

Francuski ekonomist Thomas Piketty, autor bestselera "Kapital u 21. stoljeću", bio je gost Filozofskog teatra u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Thomas Piketty nije prvi puta bio na Balkanu. Bio je ovdje nekoliko puta, a jednom i za vrijeme rata kada je putovao preko Hrvatske. Međutim, prvi puta nakon objavljivanja "Kapitala u 21. stoljeću", Piketty se našao u službenom posjetu nekoj od zemalja bivše Jugoslavije. Umalo nije došao jer je tih dana baš krenuo štrajk kontrolora leta na pariškim aerodromima. Njegov let bio je jedan od rijetkih koji je tog dana poletio.

Slučajno ili ne, tridesetak godina ranije, odnosno 1981, upravo je slamanjem štrajka američkih kontrolora leta de facto počela Reaganova era. Kontrolori leta tada su tražili veće plaće, kraći radni tjedan i bolje uvjete rada, slično kao i kontrolori leta u Parizu prošli tjedan. Dva dana nakon što je PATCO objavio štrajk, Reagan – koji je tek nekoliko mjeseci ranije došao na vlast – otpustio je više od 11.000 kontrolora leta. I time je počeo historijski napad na rad, kao i proces smanjivanja plaća. Slijedi li nešto slično u Europi ili se već jednom nogom duboko nalazimo u Reaganovoj eri?

RAZMNOŽAVANJE MULTIMILIJUNAŠA

Jedna od teza "Kapitala u 21. Stoljeću", koju je Piketty ponovio i u Zagrebu upravo u odnosu na štrajk pariških kontrolora leta, jest da je rast nejednakosti u SAD-u u posljednjim desetljećima u velikoj mjeri rezultat nejednakosti u plaćama. A taj rast nejednakosti u plaćama možemo zahvaliti upravo Reaganu, koji ovdje prije svega treba biti shvaćen kao simbol, a ne samo kao osoba ili pojedinačni političar. Simbol onoga što ne valja ni u današnjoj Europi.

Kako se u tu sliku uklapa Balkan, odnosno Hrvatska koju je Piketty posjetio? Prema godišnjem izvješću međunarodne agencije Knight Frank, Hrvatska je prošle godine imala 221 multimilijunaša od kojih svaki ima neto bogatstvo veće od 30 milijuna dolara. Broj multimilijunaša u Hrvatskoj od početka prošlog desetljeća se udvostručio. Godine 2004. u zemlji je bilo 130 građana s imovinom većom od 30 milijuna dolara.

Prema procjeni međunarodne kuće Wealth-X, vrijednost osobnog bogatstva oko 260 najbogatijih Hrvata iznosi najmanje 30 milijardi dolara. Za usporedbu, BDP Hrvatske težak je oko 46 milijardi dolara, a izdaci državnog proračuna godišnje se kreću oko 15 milijardi dolara. Hrvatska, dakako, nije nikakav izuzetak. Broj multimilijunaša u svijetu tijekom 2014. povećao se za 3% i dosegnuo 172,9 tisuća, dok njihova osobna imovina vrijedi 20,800 milijardi dolara.

Međutim, Hrvatska po nečemu ipak jest izuzetak koji potvrđuje pravilo. A odgovor se, premda Hrvatska u Pikettyjevu analizu nejednakosti dosad nije bila uvrštena, krije upravo kod Pikettyja. U jednom od grafova koje je Piketty prikazao u Zagrebu vidimo kako se kroz godine rapidno mijenjao odnos između javnog i privatnog kapitala, odnosno kako je privatni kapital pretekao javni kapital.

U toj statistici možemo vidjeti i kako je privatni kapital u Italiji od 1970. do 2010. Godine narastao od 240% na 680% nacionalnog dohotka, dok se javni kapital spustio sa 20% na -70%. U Pikettyjevu “Kapitalu” naći ćemo i podatak da tržišna vrijednost privatnog kapitala u Francuskoj danas doseže oko šest godišnjih BDP-a, a 1950. iznosila je samo dva BDP-a. Piketty upozorava da to ima dalekosežne posljedice: ukoliko bi Italija, primjerice, pokušala prodati apsolutno svu javnu imovinu, čak ni to ne bi bilo dosta da otplati svoj vanjski dug:

“Italija ima negativan javni kapital, a da su prodali i svoje škole, bolnice i autoceste i dalje ne bi imali dovoljno da namire sav državni dug.”

PRIVATIZACIJA UZROKUJE NEJEDNAKOSTI

A zar isto ne važi i za zemlje bivše Jugoslavije? Na pitanje ne važi li isto i za Hrvatsku, Piketty odgovara da upravo ovdje leži najveći problem – u enormnom rastu privatnog kapitala na uštrb javnog kapitala. Na pitanje je li progresivno oporezivanje bogatstva kakvo predlaže u "Kapitalu u 21. stoljeću" doista dovoljno, Piketty jednoznačno odgovara da nije.

Za Hrvatsku predlaže ne samo porez na nasljedstvo, već i propitivanje procesa privatizacije. I to je vjerojatno bila jedna od njegovih najradikalnijih poruka u Zagrebu:

“Privatizacija uzrokuje ogromne nejednakosti, a vjerujem da je tako i u Hrvatskoj, kao i u drugim postsocijalističkim zemljama, što je dobro prikazao mladi hrvatski ekonomist Filip Novković u svojem radu.”

U tom kontekstu, na moje pitanje što misli o novim lijevim strankama, poput Syrize i Podemosa, Piketty odgovara: 

“Nekad trebamo nove političke stranke koje će nadomjestiti stare. Nije bitno hoće li primjerice Podemos doći na vlast, nego je nužna promjena makroekonomske politike na razini Europske Unije. Dolazim iz zemlje u kojoj politička inovacija dolazi s krajnje desnice te Njemačka i Francuska moraju shvatiti da Syriza i Podemos kao stranke krajnje ljevice nisu opasne kao stranke krajnje desnice”.

Iz svega možemo izvući barem dvije pouke.

Prvo, Piketty je u Zagrebu, osim nužnosti progresivnog oporezivanja bogatstva kao i uvođenja poreza na nasljedstvo, naglasio da rast privatnog kapitala na uštrb javnog kapitala povećava ekonomsku i društvenu nejednakost.

I drugo, upravo Piketty, ma koliko bio kritiziran od marksista i neomarksista, može biti saveznik u borbi koju su na europskoj razini započeli Syriza i Podemos. Nije slučajno da je Piketty posjetio Pabla Iglesiasa i da mu navodno služi kao neformalni savjetnik. Štoviše, i u Hrvatskoj, upravo bi zahvaljujući Pikettyju dosad tajni podaci o odnosu privatnog i javnog kapitala uskoro mogli postati javni. Hrvatski premijer Zoran Milanović to je osobno obećao Pikettyju prilikom njihova službenog susreta u vladi.

Čekajući da hrvatski premijer ispuni svoje obećanje, ono što zasad možemo reći jest da je Piketty uvjerljivo pokazao da rješenje za izlazak iz krize nije u novim mjerama štednje i novim privatizacijama, ma što sve vlade zemalja bivše Jugoslavije tvrdile i činile.

Hrvatska je, primjerice, odavno prodala svoj Telekom, a sada su na redu luke, zračne luke, željeznica, elektroprivreda i tko zna što još. U Sloveniji je ovih dana propala prodaja Telekoma, jer su Nijemci odustali, a Englezi ponudili puno manje.  A i u Bosni i Hercegovini najavljuje se ne samo privatizacija BH Telekoma, već i Elektroprivrede BIH, dvije navrijednije firme u BIH koje još nisu privatizirane, premda podaci jasno pokazuju tko je najviše profitirao u svim prijašnjim privatizacijama.  

Ukratko, sve ove naše “tranzicijske” zemlje kao jedino rješenje izlaska iz krize i dalje vide rasprodaju državne imovine i premda se ne jednom pokazalo da takva ekonomska politika samo još više produbljuje krizu i kreira još više milijunaša, svakodnevno smo bombardirani da nema alternative. Thomas Piketty je, ako ništa drugo, pokazao da alternative ima, da se ona ne sastoji samo u progresivnom oporezivanju bogatstva ili nasljedstva, već i u dovođenju u pitanju svete krave “tranzicije” – privatizacije kao takve.

(zurnal.info)