Pod zastavom McDonald'sa

Prije 235. godina, predstavnici trinaest britanskih kolonija Novog svijeta sjeli su u Filadelfiji, dogovorili se i potpisali Deklaraciju o nezavisnosti. Kongres je 4. jula 1776. godine to i potvrdio, a Deklaracija postaje prvi ustavni akt budućih Sjedinjenih američkih država.

Te 1776. godine, na dan Gospojine prirediše pekari na Jaliji blizu Pjenkovca teferič – kušanme. Pri polasku na teferič kršćani su išli na čelu alaja, a majstori na konjima. To se nije sviđalo nekim ludama, pa jedan između njih, po imenu Smajil Škono, potuži se ćehaji, na što kršćani bijahu smijenjeni sa čela.

Na ovo nemuslimani zamjeriše i prigovoriše zašto im se to nije ranije saopćilo i da nije nikako pametno što su ih na ovaj način osramotili.

Ali, stvar se tako dogodila, a poznato je da neki pojedinci sebe smatraju vrlo pametnim. Međutim, ti isti nemaju baš nikakvog razbora ni pameti i od pilava uvijek prave hlapu, napisao je i, neuobičajeno, prokomentirao Bašeskija u svom Ljetopisu.

Gradom je te godine harala francuska bolest, poznatija kao sifilis. Zapisano je kako je u Sarajevo 1776. godine stigao jedan ćosavi, mršavi pobožan Srbin, koji je u jednoj zatvorenoj sobi počeo liječiti luđake, nekakvom vodom i lakom hranom. Navodno bijaše vrlo vješt u tom poslu.

* * *

U Sarajevu, 235 godina poslije. Ambasada SAD-a u Bosni i Hercegovini organizirala je prijem za politički vrh države, i pseudo država, predstavnike medija, NVO-a... Bio je to prvi takav prijem u novoj zgradi, kako kažu, jednoj od najvećih diplomatskih predstavništava SAD-a u Evropi. Zaista su se domaćini potrudili da taj prijem bude na nivou, u skladu sa značajem kakav Dan nezavisnosti ima za svakog Amerikanca. Njima je Dan nezavisnosti, kao što je nama, dok smo živjeli u diktaturi i tiraniji, bio, naprimjer, 29. novembar. Praznik, sa velikim P.

Zašo i ne bi?! Povijesno, toga četvrtog jula su, prije 235 godina, Sjedinjene Američke Države prestale biti kolonija Kraljevine Engleske. Suštinski, od toga dana Sjedinjene Američke Države postaju Amerika, država kao simbol obećane zemlje, El Dorado za svakog doseljenika koji vjeruje da svojim radom može sebi i svojim potomcima obezbjediti pristojan život.

Isto toliko vremena poslije, 29. novembar je samo datum u kalendaru. Bosna i Hercegovina i dalje postoji, formalno. Suštinski, što bi rekao Dino Zolj: svakog dana u svakom pogledu sve je manje Bosne i Hercegovine. Iz dana u dan ona je sve manje država, a sve više simbol. Za neke, BiH je još uvijek nisrpskanihrvatskanimuslimanska, za druge je tamnica naroda, za treće, četvrte, pete... Svako u svojoj glavi ima neku svoju Bosnu i Hercegovinu, samo je na papiru ona mrtvo slovo.

Ima i onih kojima je Bosna i Hercegovina obećana zemlja. Takvih je na prijemu u Ambasadi bilo najviše. Naravno, nisu domaćini krivi što je društvena elita u Bosni i Hercegovini na slobodi. Krivac je isključivo domicilno pravosuđe jer ne rade dobro svoj posao. Političari jer zapošljavaju takve tužioce i sudije, i narod jer tvrdoglavo ustrajava u namjeri da preživi.

Neumoljiva je kiša dan poslije tog 235. Četvrtog jula natjerala posvađane bh.zvaničnike da se skupe ispod tendi u dvorištu. U neutemeljenom strahu od kišnih kapi, zbili su se jedni pored drugih. Isti oni što nikada jedni s drugima ne bi pravili državu. Negatori zločina i njihove žrtve. Stajali su, razmjenjivali dosjetke, uživali u zabavi oni što uče djecu da ne mogu ići u istu školu sa vršnjacima ako nisu nihove vjere, nacije... Bili su zajedno i oni koji ne razumiju bosansko selo, kao i oni koji ni ne znaju nizašta drugo.

Znaju to sve domaćini Amerikanci, al' jednostavno nemaju izbora. To je najviše što Bosna i Hercegovina može ponuditi u ovom trenutku.

Bila je dirljivo koliko su Amerikanci željeli da se dokažu kao pristojni domaćini. Civilizirano, po protokolu, ženski hor je otpjevao The Star Spangled Banner. Kako i dolikuje, red je da hor otpjeva himnu države u kojoj se sve to dešava. I otpjevali su. I tek tada čovjek shvati suštinu izreke kako Bosna i Hercegovina ostavi čovjeka bez riječi. Kakva država, takva i himna. I, bez obzira na patriotska osjećanja, čovjeka mora biti stid što živi u zemlji čija je himna nijema. Kakvi ljudi, takva im i himna.

Došao je, onda, red i da se nešto kaže. Red kurtoazije, red optimizma... Koliko je kurtoazija bila uljudna, toliko je optimizam bio depresivniji.

Vrhunac je trebao biti dokaz kako konačno postajemo normalno društvo. Najavljeno je otvaranje McDonald's restorana u Sarajevu. Konačno, nakon decenija čekanja dolazi informacija da u glavni grad BiH dolazi možda i najveći globalni brend. Nakon Coca-cole, u BiH dolazi još jedan prepoznatljivi američki simbol kao dokaz da na ove prostore stižu bolja vremena. Možda u nekom boljem svijetu, ali ne u BiH. Jer ovdje McDonald's dovodi Haris Ihtijarević, čovjek za čije se poslovne transakcije vežu mnoge nelegalne radnje. Prostor u kojem će se Sarajlije daviti bigmekovima i natapati milkšejkovima, gazda Ihtijarević je obezbijedio pod, najblaže rečeno, sumnjivim okolnostima. Konkretno, plaćen je parama poreskih obveznika. Al', kome je to sada važno. McDonald's je u Sarajevu, vlasnik franšize je ugledni građanin, i ko smo mi da sada pitamo za prvi milion. Naše je da se davimo američkim burgerima sa gorkim okusom bosanske realnosti.

* * *

Bilježi Bašeskija kako je te 1776. godine, kao jelo na glasu bilo Sarajevsko pače, glavnog aščijskog majstora Jusufbaše. Zapisano je u bašeskijinom Ljetopisu i kako su se te godine pojavili čudnovati crvi koji pojedoše sve lišće na zerdelijama, i da se nakon jednog mjeseca crvi pretvoriše u leptirove.

(zurnal.info)