O predstavi, hrabrosti i šutnji: Pokaži svoju ranu, gdje je trauma, tu je umjetnost

U Beogradu, u produkciji Helsinškog odbora za ljudska prava, 24. septembra premijerno je izvedena pozorišna predstava reditelja Zlatka Pakovića „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo“. Gledao sam je tri dana poslije, u live prijenosu na youtube kanalu Helsinškog odbora.

Na početku, gledaocima je predočen tekst:

“Izvršioci genocida u Srebrenici uglavnom su osuđeni. Osuđeni su uglavnom i organizatori tog zločina. Čak su i nalogodavci osuđeni. Ali, akademici, pesnici, duhovnici genocida u Srebrenici, i danas su najugledniji ljudi u ovom društvu. Oni bi morali biti prozvani, prokazani i kažnjeni, kako bi pravedni ljudi mogli da žive ponosno. Počnimo s tim u pozorištu, počnimo, naime, od pozorišta!”

Paković čvrsto vjeruje da umjetnost ima toliku moć. U jednom intervjuu kaže da je obrt moguć i da pozorište može mnogo učiniti na konstituisanju javnosti, baš kako je mnogo učinilo devedesetih na pripremama ratova i reviziji istorije. 

Zbog svojih dosljednih stavova on plaća skupu cijenu. Niti jedno pozorište u Srbiji ne želi da ugosti njegove predstave, pa ni ovu posljednju koja je odigrana u sali beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju. Tokom predstave autor se obraća gledaocima i kaže nam da predstava kojoj prisustvujemo ne postoji, iza nje neće ostati pisani trag zato što pozorišni kritičari u Srbiji ne žele da pominju genocid. 

Bez obzira na teškoće, Zlatko Paković dosljedno čini sve što je u njegovoj moći da progovori o istini, ma koliko ona bila bolna za sredinu u kojoj se izgovara.

Šta umjetnost može učiniti da promijeni stvarnost je njegova opsesivna tema. Njome se bavio i u predstavi “Bojte se Allaha: Smisao života i smrti Ćamila Sijarića”. Nakon te predstave zapisao sam u bilježnicu:

Kako nadmašiti svakodnevne igrokaze ili kvarnjačke, podmukle monologe, kako privući pažnju nakon ritualnih samoubistava, povorki, pomena, kako zaustaviti trku koja sve više podsjeća na malajski amok, kako spriječiti nove zločine, nadglasati najave, kako pokazati da u pokolju nema ničeg epskog, u ubistvu nimalo herojskog, da je nacionalizam suprotnost životu? Kako skinuti masku zlu? 

Po mome, da naglasim laičkom sudu, to su bile osnovne poruke te predstave.

U predstavi “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo” prisustvujemo suočavanju autora i moćne porodice Bećković. Čine je sin i kćerka, snobovski umjetnici (igraju ih Ivan Jevtović i Andreja Karčagin), dominantna majka (Katarina Jovanović), otac, advokat i pisac sa dobrim političkim vezama (Boris Milivojević), i na kraju - sveštenik, neprestano u postu, konstantno zabrinut za duhovno stanje nacije (Vahid Džanković). Jedno probrano društvo salonskih fašista, “besednika zločina čiji su jezici krvaviji od izvršitelja zločina.” Izvanredan glumački ansambl maestralno prenosi sve njihove mračne nijanse.  

Ti likovi se u jednom momentu, nezadovoljni pozorišnom stvarnosti u koju su uvučeni i koju ne mogu da kontrolišu kako su navikli, okreću protiv svog autora. Upozoravaju ga da je “pozorište nemoćno”, da u umjetnosti “nadareni pojedinci djeluju samo na nadarene pojedince”, da se oni zajedno “dovikuju u svjetskoj tami”.    

Paković im smireno odgovara, istim tonom kojim je odgovarao i fašistima koji su prije nekoliko mjeseci prekinuli čitanje teksta ove predstave: 

- Samo u pozorištu vidi se vaš život u istini, na drugim mjestima vi samo postojite, kao kamen, a kada se odronite, sve uništite pred sobom. (Nadam se da sam vjerno zapisao).

Oni prelaze na uvrede – “vi ste neutemeljeni, neuravnoteženi, depresivni, ubijte se”, a “Bećković duhovnik” optužuje – “oduzimaš ljudima duhovnu hranu, ti si ubica”!

Paković ne odustaje, otvoreno imenuje inspiratore zločina, prst upire u najmoćnije ljude Srbije, od kojih su neki ustoličeni u duhovne simbole i skoro mitološka bića i mirno ponavlja “samo fini ljudi mogu da čine velike gadosti”. 

Dok izgovaraju poznate krvave riječi, urezane u kolektivnu svijest ovih prostora, glumci nose odurne maske, monstruozne taman koliko i “besednici zločina”. Na taj način, pozorište pokazuje njihov lik “u istini”.   

NAŠE ŠUTNJE

Predstava „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo“, više od bilo čega, glasno govori o našim šutnjama. Kada jednog dana, na kraju svih naših krajeva bude pisana istorija ovih prostora, ona će biti sačinjena isključivo od poglavlja koja smo prešutjeli, svako svoja, odvojeno ali složno. Jednoga dana, ako i tad, i ako još uvijek bude nekoga kome to neće biti mučno čitat. Paković nema strpljenja čekati. 

U predstavi “Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo” korišteni su dijelovi teksta o srebreničkom cvijetu, koji je prije dvije godine za Žurnal napisao Avdo Avdić. Podsjetimo, u tom tekstu se govori da je taj simbol potpuno preuzela porodica bivšeg reisa Mustafe Cerića, koja jedina ima materijalnu korist od prodaje. Izdvojeni su i dijelovi teksta u kojima se pominje pljačka novca namijenjenog za srebreničke povratnike i uloga Nasera Orića u tome. Glumci u predstavi kažu da su to teme o kojima bi trebalo da “progovore” MESS i Narodno pozorište u Sarajevu. 

Jer, pojašnjavaju: 

“Pokaži svoju ranu, gdje je trauma, tu je umjetnost. Nisi ovdje da bi ukrašavao kvarne sisteme, pokaži svoje rane.” 

Dok aplaudiramo Pakoviću i glumačkom ansamblu ne možemo se praviti da taj dio nismo čuli. Izuzev ako smatramo da je umjetnost nemoćna, ako nemamo trauma i ukoliko zaista vjerujemo da u Sarajevu nema “porodice Bećković”.

Na žalost, čini mi se da sve više ljudi u BiH uzmiče, bježi i bira šutnju. Optužbe za autošovinizam češće su nego u najteža ratna vremena, a koncipiraju ih i usmjeravaju mladi "intelektualci" iz stranačkih kabineta. "Kvarni sistem" bogato nagrađuje sve koji pomažu njegovo funkcioniranje, a ostale gura u blato ili u najboljem slučaju mrak margine. 

Mi u Bosni i Hercegovini o tome trebamo razmišljati. A Zlatku čestitati. On je svoje uradio i ceh velikodušno platio.

(zurnal.info)