POKVARENO MESO: Dvije decenije mutnog poslovanja Lijanovića

Dug je i neizvjestan put do kažnjavanja “loših momaka” u ovoj državi. A država BiH godinama je štitila i podržavala užu i širu obitelj Lijanović unatoč neplaćanju obaveza prema toj državi te nizu drugih prevara.

Tako je počeo stari Lijan..

Relativno davne 1983. godine Lijanovići su otvorili mesnicu u Širokom Brijegu, potom još jednu u Mostaru.  Početkom rata, uz blagoslov HDZ-a postaju  eksluzivni snadbjevač mesom HVO-a. Logistički centar HVO-a vodio je tada Anto Jelavić. Može se samo pretpostaviti koliko su ratnog profita tim angažmanom ostvarili. Kraj rata ne ostavlja ih nespremne. Lijanovići uviđaju potencijal dobrih odnosa sa Jadrankom Prlićem. On je izdejstvovao usvajanje "Odluke o uslovima za uvoz robe radi izvoza".

To Lijanovićima obezbjeđuje doslovan monopol u trgovini mesom i mesnim prerađevinama u Federaciji BiH. Tako se meso i mesni proizvodi, primjera radi, prerađivača iz Hrvatske uvozilo u BiH sa samo 1%  carine. Lijanovići tu robu potom prepakiraju u ambalažu svoje firme. I ne samo što su je u BiH mogli prodavati jeftinije od drugih, nego su tu istu robu izvozili u Hrvatsku, gdje su njihovi „prozvodi“ sa novim imenom i pakovanjem bili daleko jeftiniji. Bilo je to vrijeme enormne ekspanzije Lijanovića. No i tada su radili ono što i godina prije ili kasnije – izbjegavali plaćanje poreza.

Prvi skandal evidentiran je 1998. godine kada je tadašnji federalni ministar finansija Drago Bilandžija potpisao oproštaj 17 miliona KM poreznog duga Lijanovića!! Sporna uredba ukinuta je tek 1999. godine. I tada i kasnije Lijanovići su koristili to što su odluke, rješenja ili uredbe kojima su bili (ne)zakonito oslobođeni plaćanja dažbina potpisuju ministri, direktori ureda ili ovlaštene osobe Lijanovićevih firmi, nikada oni. Lijanovići ostvaruju enormni profit, a krivica pripada onima koji su dokumenta potpisivali. Spoznaće to uskoro Dragan Čović.

Slobodni nakon prve optužnice

Sud BiH je 2006. godine provostepeno osudio Dragana Čovića na 5 godina zatvora, a oslobodio je krivice Jozu, Slavu, Mladena i Jerka Ivankovića Lijanovića. Čović je osuđen zbog zloupotrebe položaja, odnosno što je omogućio Lijanovićima oslobađanje plaćanja prevelmana za uvoz u iznosu 1,8 miliona KM. U drugostepenom postupku Čović će biti oslobođen, ali ostaje činjenica da unatoč dokazima o krivotvorenim carinskim deklaracijama Lijanovići iz procesa izlaze bez bilo kakve kazne, makar novčane.

Proces karakterišu čudna dešavanja. Dva ključna svjedoka, bivši šef federalne Carinske uprave Želimir Rebac i šef Odjela za uvoz Carinske uprave Mostar Gojko Mandić izvršavaju samoubistvo tokom procesa, prije nego što uspjeli doći u sudnicu Suda BiH i reći sve što znaju, a to sigurno nije bilo u prilog Lijanovićima i Čoviću. Svjedok preko kojeg su Lijanovići prema nalazima tužilaštva nudili mito raznim osobama, pa i iz pravosuđa, naglo odlazi u inostranstvo. U konačnici, nestaje i originalna dokumentacija i cijeli proces krahira.

Lijanovići, zna se...

Kada se navodi slučaj Hercegovačke banke sve asocijacije na njeno osnivanje i poslovanje svodi se na HDZ I firme koje je ova stranka formirala radi stvaranja mreže transkacija pomoću kojih se prije svega za “crne fondove” stranke i pojedinaca izvlačio novac koji je Republika Hrvatska uplaćivala za pomoć Hrvatima u BiH. No, zaboravlja se da su među osnivačima Hercegovačke banke bili i Lijanovići.

Svojstvo osnivača Lijanovići su stekli 1999. godine kada su preuzeli dionice HDZ-ove firme “Mondo”. No, nakon upada SFOR-a u Hercegovačku banku, i brojnih optužbi o finansijskim malverzacijama HDZ-ovih dužnosnika, Lijanovići prave izlaznu strategiju. Bilo je to vrijeme kada se činilo da se HDZ neće skoro oporaviti. Na vlast 2002. godine dolazi Alijansa za promjene. Lijanovići osnivaju svoju stranku, “Radom za boljitak” i pokušavaju u zaborav staviti sve prethodne godine uspješnog poslovanja pod okriljem HDZ-a.  Uz pomoć SDP-a i SDA, stranka Lijanovića će postepeno ulaziti u institucije vlasti na raznim nivoima uz direktan pristup budžetskom novcu. Vrijeme je za novi sistem utaje poreza i drugih obaveza prema državi.

Firme za utaju PDV-a

Sistem je bio jednostavan. Lijanovići osnivaju firmu koja ne plaća bilo kakve obaveze državi. Pri tome se firma i kreditno zadužuje. Onog trenutka kada prijeti prinudna naplata i zapljena imovine firme, registruje se nova, i to u istom prostoru, sa istim strojevima i zaposlenicima koji dobijaju ugovore za novu firmu. Stara firma postoji samo na papiru i od nje nije bilo moguće naplatiti dugove.  

Lijanovići su tako 2002. godine registrovali firmu MI-MO. Nakon što je napravila dug od 2 miliona maraka, prestaje sa radom, a poslove preuzima firma Farmer. Ponovo milion duga, gašenje pa potom nova firma, Farmko. Farmko potom osniva Optimum. Firma Laktat osniva firmu ZDI produkt koja ostavlja više od osam stotina hiljada poreskog duga, a sama Mesna industrija Lijanovići ima još miliona duga za porez.

Paradoksalno, ali ne i neobično za BiH, te iste firme, dok su bile vođene kao poreski dužnici dobijale su podsticaje za proizvodnju !? Tako je samo Vlada Zapadnohercegovačkog kantona 2009. i 2010. godine za navodne podsticaje Farmku, Farmeru i firmi Lijanović isplatila oko 5 i pol miliona KM !  Istovremeno, na djelu je bio stari sistem prevare, poput uvoza mesa iz Brazila, navodno namijenjeno za izvoz, no otkriveno je da je ono završavalo u ovdašnjim pogonima za preradu, kako bi se izbjeglo plaćanje carina. Varali su besćutno Lijanovići i radnike, bez razlike radili u njihovim firmama u Laktašima, Bihaću ili Širokom Brijegu. Pri tome su ih radnici doslovno molili da im plate zarađeno, noćima su znali boraviti gladni i promrzli ispred upravne zgrade.

Žrtve, a ne krivci

No, trebale su godine i bezbrojni medijski napisi o ovakvom poslovanju firme Lijanovića, da se u istražnom postupku nešto i uradi. Činjenica je da su prijave za utaju PDV-a stizale u tužilaštvo, ali pojedinačno su bile na stolovima nekoliko tužilaca. Tek kada se igrom slučaja, sve objedinilo u jedan spis, postalo je jasno da je riječ o pravoj finansijskoj kriminalnoj hobotnici. Na sve upite prethodnih godina, Lijanovići su odgovarali da su navodi o poreskoj utaji plod izmišljotina i političke kampanje koje se vodi protiv njih. Za sve su okrivili državu  (!?)  i banke koje ih žele uništiti, a kojima uzgred rečeno, duguju oko 60 miliona KM ! No, znajući kako su svih prethodnih godina Lijanovići itekako znali izbjeći odgovornost, optužnicu ne treba shvatiti i kao presudu.

Proces tek počinje, a prema svemu do sada poznatom, oni znaju i neutralisati, čitaj kupiti svjedoke te čudnim putem eliminisati dokaze.

Spisak optuženih pojedinaca i pravnih subjekata :

1. Ivanković- Lijanović Jerko, rođen 15.11.1969. godine u Širokom Brijegu

2. Ivanković-Lijanović Slavo, rođen 30.11.1957. godine u Širokom Brijegu

3. Ivanković-Lijanović Jozo, rođen 29.11.1962. godine u Širokom Brijegu

4. Bahilj Milorad zv. „Baja“, rođen 23.02.1953. godine u Mostaru

5. Slišković Jozo zv.“Šušić“, rođen 11.12.1956. godine u Širokom Brijegu

6. Mikulić Željko, rođen 18.01.1959. godine u Širokom Brijegu

7. Kvesić Draženko zv. „Dražen“, rođen 04.05.1968. godine u Širokom Brijegu

8. Šakota Mirjana, rođena 13.10.1958. godine u Mostaru

9. Galić Mirko, rođen 28.07.1954. u Grudama

10. Čolak Miroslav zv. „Miro“, rođen 16.02.1941. u Grudama

11. Ivanković Stipe zv. „Lijan“, rođen 01.08.1933. godine u Grudama

12. „Lijanovići“ d.o.o. Široki Brijeg

13. „Mi-Mo“ d.o.o. Mostar

14. „Farmer“ d.o.o. Široki Brijeg

15. „Farmko“ d.o.o Široki Brijeg

16. „Optimum“ d.o.o. Široki Brijeg

 (zurnal.info)