PORUKE IZ DUŽNIČKIH KOLONIJA: Zauzeli smo Atinu, idemo na Berlin!

U aprilu 1941. godine, nakon gotovo godinu dana grčkog otpora italijanskim snagama, armije Trećeg rajha tenkovima su ušle u Atinu. Evzonu koji je branio Partenon naređeno je da zamijeni državnu zastavu sa fašističkim simbolima. Nakon što ju je skinuo, omotao se njom i skočio u smrt.

Jedne večeri, gotovo dva mjeseca poslije, nacističke trupe su nazdravljale Hitlerovoj invaziji Krete. Dva dječaka – uključujući tada 18 godina starog Manolisa Glezosa – naoružani noževima i fenjerima, ušunjali su se pored vojnika u Akropolis i ukrali izvješenu svastiku. Te noći su je pocijepali i zakopali. Nekoliko komada platna sačuvali su kao suvenire. Akcija je postala poziv na naoružavanje pokreta otpora u Grčkoj i šire.


Zašto grubi tretman?

Tokom svog života Glezos je bio tri puta osuđivan na smrt; zatvaran je; ovjekovječen je na sovjetskog poštanskoj markici; napisao je šest knjiga; unaprijedio novi sistem zaštite od poplava navodnjavanjem; nagrađen počasnom titulom profesora u geologiji, građevinarstvu i filozofiji. Danas ima 92 godine i jedan je od najistaknutijih članova Sirize – koalicije radikalnih lijevih stranaka koja je od tri posto glasova 2004. godine došla do današnjih 36 posto.

Glezos je bio na ulicama 2010. godine tokom atinskih uličnih protesta. Jedan policajac ga je udario u lice a drugi poprskao sprejem. U 2012. godini je postao član Parlamenta a od 2014. godine predstavlja stranku u Evropskom parlamentu. Noseći “antivladinu, antisistemsku i antitrojsku”, poruku u Brisel, zalaže se i za odštetu od Njemačke. Evo dijela njegovog otvorenog pisma koje je poslao prošle godine:

Zbog bombardovanja, ubistava, gladi, bolesti i smanjene plodnosti naša zemlja je izgubila 13,4 posto svog stanovništva, SSSR 10 posto, Poljska osam posto, Jugoslavija 6 posto. U isto vrijeme je trpila nevjerovatnu ekonomsku katastrofu: naša infrastruktura je bila uništena, naši resursi opljačkani, naša kulturna blaga su ukradena i odnijeta u Njemačku.

A ipak, 70 godina nakon kraja okupacije naša zemlja nije od Njemačke dobila nikakvu naknadu, nikakvu kompenzaciju! Sve druge zemlje okupirane od Njemačke dobile su odštetu od Njemačke. Sve one osim Grčke! Zašto? Nadalje: zajam koji je Grčka bila prisiljena uzeti nije otplaćen našoj državi dok je Njemačka otplatila jednake obavezne zajmove koje su uzele Poljska i Jugoslavija. Na koncu, arheološka blaga i neprocjenjiva umjetnička djela ukradena iz Grčke nisu vraćena. Zašto? Koji je razlog ovog posebno grubog tretmana prema nama?

Evropska dužnička kolonija

'Grubi tretman”, uistinu. U protekle četiri godine grčka ekonomija se smanjila za četvrtinu. Četvrtina miliona ljudi bez struje. Nezaposlenost je na 26 posto a većina ovih ljudi ne prima pomoć. Onima koji rade, sigurnost posla i plate su smanjeni a 33 posto stanovništva nema zdravstveno osiguranje. Lista se nastavlja.

Priča je poznata. Grčkoj su posuđeni veliki iznosi od MMF-a i zemalja eurozone – dug iznosi 175 posto društvenog proizvoda – u zamjenu za nametanje brutalnih mjera štednje. Siriza želi da to zaustavi. Novi ministar finansija opisuje mjere spasa kao “fiskalna politika vodenim topom koja je Grčku pretvorila u dužničku koloniju”. On sada želi pregovarati o otpisu 50 posto duga (takve stvari su se dešavale mnogo puta u prošlosti, uključujući Njemačku 1953. godine).

Siriza predvodi jedinu vladu u Evropi koja je protiv mjera štednje, sa 40 godina starim bivšim komunističkim vođom studenata Aleksisom Ciprasom na čelu. Njihova nastojanja da pregovaraju sa svojim kreditorima je privlačila kritike od ljevice a mnogi su ih optuživali da smekšavaju svoje poglede ili da nikada zaista nisu ni bili toliko radikalni.

Čini se da Siriza razumije fundamentalni antagonizam svog odnosa sa trojkom (Evropska komisija, Međunarodni monetarni fond i Evropska centralna banka op.p.): dužnik ne želi da plati, zajmodavac želi svoj novac natrag. Zajedno sa Španijom, Italijom i Irskom će možda imati određenu sposobnost da se kolektivno cjenkaju.

“Sve strane žele da budemo u eurozoni. Ali ne želimo platiti. Istjerat će nas? Onda ćemo svi otići i vaša EU je gotova”,

Korijeni u godinama borbe

Ono što se desilo u Grčkoj je duboko je povezano sa društvenim pokretima širom svijeta. Siriza ne bi značila ništa bez, naprimjer, španskog Podemosa – godinu dana stare radikalne ljevičarske partije napravljene da pobijedi na izborima 2015. godine. Njihova pobjeda bi značila kraj za dvostranački sistem koji postoji od Franka.

Podemosov vođa, Pablo Iglesias, bio je na bini sa Ciprasom nekoliko dana prije izbora. Jedan do drugog, podignutih pesnica u zrak, izgledali su poput dvojice pijanih informatičara dok su pjevali klasik Leonarda Cohena:

    They sentenced me to twenty years of boredom
    For trying to change the system from within
    I’m coming now, I’m coming to reward them
    First we take Manhattan, then we take Berlin.

'Zarazni efekat”, ove pobjede krajnjih ljevičara odjeknut će širom Evrope, jačajući podršku za lepezu ljevičarskih partija: Sinn Féin u Irskoj, Zeleni u Velikoj Britaniji, Die Linke u Njemačkoj,  Parti de Gauche u Francuskoj ali i u grčkom starom neprijatelju Turskoj gdje su marginalizovane ljevičarske i kurdske grupe poput HDP našle saveznika u Sirizi.


(Preneseno iz magazina ROAR; priredio: S.M.)

(zurnal.info)