Kako je govorila Mira Furlan: Pozicija nepripadanja je moj prostor slobode

O sebi

Ne znam kakvo to “lice” ima ta “Mira Furlan” koja je navodno poznata široj publici. Je li to lice sa stranica prijeratnog i poslijeratnog Globusa, Jutarnjeg lista i ostalih hrvatskih novina? Je li to lice koje već godinama crta hrvatski tisak? Je li to neka nejasna, mutna jugonostalgičarska vizija tog lica iz jugoslavenskih filmova? Ne znam, pa ne mogu odgovoriti na to pitanje. Pitate me baš kao da imam “multiple personality disorder”. A ipak mislim da barem taj “disorder” nemam. Barem nije dijagnosticiran.

(Večernji list)

O slavi

Ne znam, često su u meni vidjeli oštrinu, a samu sam sebe doživljavala kao mekanu. Često su vidjeli snagu, a ja sam osjećala slabost. Često su vidjeli Ženu, a ja sam se naprosto osjećala kao ljudsko biće. Povremeno možda i samo kao “biće”, bez onog “ljudsko”. Takozvana slava je dvosjekli mač: da, lijepo je kad ti se ljudi na ulici ljubazno obrate i kažu ti da im je drago da te vide u svom gradu. Ali nije lijepo kad ti se neprestano sudi i kad te se prosuđuje, ocjenjuje i procjenjuje bez kraja i konca. 

(Peščanik)

O devedesetim

Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje.

(Mladina)

O progonima

Postojalo je uvjerenje da je ta stalna paranoja oko pronalaženja neprijatelja, kako vanjskih tako unutrašnjih (evo jednoga!), dio bivšeg komunističkog “totalitarizma” koji će nestati s dolaskom “demokracije”, ali se čini da smo se prevarili. Ono što je bilo u staroj državi najbolje, a to je, po mom skromnom mišljenju, diversity, tj. različitost, to smo uništili. Ali najgore strane sistema, kao što je zabrana drukčijeg mišljenja i, s njim povezani, upravo strastveni, kontinuirani progon izmišljenih neprijatelja u svrhu homogenizacije narodnih masa, to smo zadržali. Dosta porazno.

 (Večernji list)

O nacionalizmu

Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sustava gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti. Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: „Jesmo li mi Talijani?“, on mi je mudro odgovorio: „Ovisi iz kojeg ugla gledamo“. A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: „Furlani nisu Talijani. Oni su Furlani“. Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis „Slovenac“, a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskim jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više manje, proizvoljne. 

(Mladina)

O nostalgiji

Mislim da nisam nostalgična. Čak ni za mladošću. Sad se zapravo osjećam bolje, sigurnije i ‘sretnije’, ma što to značilo, nego u mladosti, koja mi je bila vrlo teška i vrlo dramatična. Ali da, naravno, sjećam se lijepih momenata: primjerice, Dubrovačkih ljetnih igara, kakav divan dar nama, studentima zagrebačke Akademije! Provoditi ljeta u tom, najljepšem gradu, pritom nešto raditi na otvorenom prostoru, što je najuzbudljivije u kazalištu, dok oko tebe lete galebovi i čiope. Kakva divota! Pritom taj osjećaj da je život pred tobom, da za sve još ima vremena i da je sve moguće! Što se tiče novog vala, imala sam drage prijatelje u Beogradu; nekih od njih, kao što je naš dragi, divni Vlada Divljan, više nema i to me svaki dan ponovno rastuži. Veze Beograd – Zagreb bile su dobre i zdrave, rock’n’roll je još bio živ dok ga rat nije konačno dokrajčio. Da, bilo je to dobro razdoblje, iako nam se tad nije tako činilo. Htjeli smo više, drukčije, šarenije. A dobili smo rat.

(Express)

O mržnji

Ono što je zapanjujuće je činjenica da su sada, nakon 25 godina od početka rata, stvari na neki način gore nego tada: tada je postojalo “opravdanje” ratom (u koje ja nikada nisam vjerovala, ni na trenutak – NEMA, naprosto nema opravdanja za ukidanje slobode, NIKADA), sada tog argumenta više nema. Svaka je nacija sama sa sobom, bez strašnog neprijatelja pred vratima. Sad se svi mogu mirno pogledati u ogledalo, tako sami i prepušteni sebi. Neprijatelj je ili mrtav ili otjeran ili ušutkan. I što sad??? Kud sa nagomilanom mržnjom? Pa se onda kamen baci na uspješnijeg, inteligentnijeg i hrabrijeg od sebe. Tri loša ubiše Miloša. Kakva dobra rečenica.

(Danas)

O rasizmu

Naša boja kože je rezultat prilagodbe na klimatske uvjete na koje su naši predci nailazili u svojim migracijama. To je sve. Apsolutno je nevjerojatno da je upravo takva trivijalna stvar kao što je boja kože upotrebljavana stoljećima za ugnjetavanje, porobljavanje i eliminiranje čitavih grupa populacije. To je apsolutno porazna činjenica za ljudski rod. Da citiram svog omiljenog američkog pisca i »javnog intelektualca« Ta Nehisi Coatesa, sam pojam »rase« (a, ja ću još dodati, i »etniciteta«) je proizvod rasizma.

(Novi list)

O naciji

Postojimo samo kao Hrvati, Srbi ili Albanci, pa smo shodno tome i upućeni – svatko ka svom pripadajućem habitatu. Nema više da se netko usudi petljati se nekamo gdje mu nije mjesto! Kakvo žalosno osiromašenje! Ali i ono je proizvod demokratskih htijenja građana, zar ne? Sad su konačno svi “svoji na svome” i, prema tome, sretni i zadovoljni. Blago njima!

(Danas)

O angažiranom umjetniku

Naše mladenačke ideje o angažiranom umjetniku su definitivno mrtve. Nema više alternative, nema bunta, rock’n’roll je davno umro. Sve je kooptirano od onoga što smo u mladosti zvali establishment. Danas se traže poslušni robovi, a ne ljudi koji misle. Ti su opasni i nepotrebni. Oni su tretirani kao luđaci, neprilagođeni, teški, „negativni“, oni zaustavljaju „napredak“. Ne bih voljela danas počinjati.

(Mladina)

O balkanskom seksizmu

Balkanski seksizam je bio očit u gotovo svakom filmu snimljenom na ovim prostorima. I ja sam tom seksizmu, samim svojim sudjelovanjem, dala svoj doprinos. Ali to je valjda ta profesija: čovjek kontrolu nad svojim životom predaje nekom drugom, obavljajući razne zadatke koji su mu povjereni, po mogućnosti najbolje što može. Drugo mu (joj) ionako ne preostaje.

(Večernji list)

O mačizmu i seksizmu

Mačizam i seksizam su uvijek i u svakom trenutku bili prisutni svuda oko nas, baš kao što su i sad. Mi smo se od malih nogu učili(e) previdjeti svaku seksističku primjedbu, da ne bismo slučajno doveli(e) u nepriliku onoga tko ju je izgovorio. Od djetinjstva smo vježbali(e) ponizne, učtive, pomirljive smiješkove kojima smo reagirali(e) na seksizam svuda oko nas. Što se profesije tiče, tu je vjerojatno bilo najgore: glumice su oduvijek bile ‘sumnjive’.

(Express)

O devedesetim (2)

Što mi pada na pamet kad mislim o 90-ima? Neopisiva količina agresivne mržnje koju su tzv. mediji sipali po svima nama. Vulgarna i prostačka, fantastično organizirana ratna propaganda koja je mljela sve pred sobom. Strah i šutnja ljudi. Pognute glave, stisnute usne i kosi pogledi prepuni mržnje i bijesa. Pritom, velika pljačka i zakulisne igre o kojima mi, obični ljudi, nismo mogli ništa znati. Velika krvava pošalica u kojoj smo svi prevedeni “žedni preko vode“. Osim nekih, naravno. 

 (Slobodna Dalmacija)

O slobodi

A Los Angeles je grad u kojem je svaki stanovnik (Camusov) stranac, nepovezan s bilo čime, pa ni sa samim sobom. U toj egzistencijalnoj praznini žive plastični ljudi, kojoti i zmije zvečarke. Nitko ne pripada ničemu, osim možda svojoj lovi, ako je ima. U tom nepripadanju i u toj nepovezanosti se negdje krije prostor individualne slobode. Treba ga samo otkriti i osvojiti. I, iako (po egzistencijalistima) nema ničega težeg i strašnijeg od slobode, ona je jedino za što vrijedi živjeti. Možda i umrijeti.

(Peščanik)

O kapitalizmu

Nije lako podnijeti taj stalni žestoki pritisak na čovjeka da zarađuje, po mogućnosti što više i još više, niti je lako živjeti u sistemu u kojem se ljudska vrijednost mjeri isključivo novcem. Nikad me taj aspekt života nije previše uzbuđivao. Često mislim kako se, da sam kojim slučajem odrastala u Americi, najvjerojatnije nikada ne bih poželjela baviti ovom profesijom u kojoj je sve bespoštedna utakmica i gdje su ljudi spremni na apsolutno sve da dođu do cilja. Kako starim, tako sve više prema cijelom tom cirkusu osjećam blago gađenje.

 (Mladina)

O regresiji

U užasnom svijetu živimo. Sve ide nazad. Čisti regres. Religija, nacija, žene kao drugorazredna bića. Bilo bi divno da se radi samo o Hrvatskoj. Ali radi se o cijelom svijetu. Kako to objašnjavam? Voljela bih da znam. 

(Mladina)

O vremenu bez empatije

Vreme koje ne priznaje empatiju, koje smatra da je empatija slabost. Zapravo gotovo cela naša civilizacija a pogotovo zemlja u kojoj živim, Amerika - mada, sada je u tom smislu Amerika svugde, jer je uspela da izveze svoj način života - obeležena je strašnim odsustvom empatije. Prezir prema emociji, prezir prema mekoći, prezir prema slabosti koja, hteli ne hteli, jeste deo našeg života. 

 (Blic)

O pisanju

Pisanje je najdemokratičnija aktivnost: svatko, ali baš svatko ima pravo u nju se upustiti i nitko mu to ne može zabraniti. S druge strane, tu je i strašna strana pisanja: sam si, osamljen, sebi samom prepušten, nema ti pomoći niotkuda. Teška disciplina.

 (Express)

O emigrantskom iskustvu

Citirat ću samu sebe iz nekog davnog intervjua gdje sam citirala Maaloufa, libanonskog pisca, eto, ponavljam se, vrijeme je da stanem s intervjuima!: ‘živjeti između dva svijeta od kojih svaki podjednako obećava i razočarava’. To je točna rečenica o emigrantskom iskustvu. Koliko je god ta pozicija nepripadanja teška, toliko je to i prostor slobode. Uvijek sam imala problema s osjećajem ‘pripadanja’, tako da je na neki način ovo za mene prirodno stanje: živjeti u vakuumu, izvan i između.

(Express)

O tranziciji

Živjeti na ovim prostorima u ovo post-ratno doba tranzicije je vrlo teško. Razni čudni likovi su se tu uzdigli i, da se tako izrazim, pokupili kajmak, a da to nisu ničim zaslužili osim svojim bezobrazlukom i drskošću. To je teško i bolno gledati. Rasprodaja je totalna i gubitak osnovnih ljudskih vrijednosti apsolutan. Ali, to nije pojava tipična samo za ove prostore. 

(Slobodna Dalmacja)

O domu

Netko je rekao: “Dom je tamo gdje su knjige“. Možda je dom tamo gdje je moja obitelj. Ili gdje su moje dvije mačkice. Ne znam više. Sve je dom. I ništa nije dom. Tako nekako. Dom nosim sa sobom, kamo god idem. Taj se pojam premjestio iz kategorije fizičkog u kategoriju mentalnog.

 (Slobodna Dalmacija)