Trenutak u kojem sam potpuno shvatio kakav je čovjek Predrag Lucić dogodio se sasvim slučajno.

Mislim da je to bilo 2008. godine. Tad sam još uvijek živio u Splitu. Predrag i ja smo se vraćali s Goranovog proljeća, koje se te godine održalo u Varaždinu. Po nas je na splitski autobusni kolodvor došao vozač iz Ferala i sa sobom donio svježe tiskani novi broj legendarne novine. Bio je to, kako se kasnije ispostavilo, jedan od posljednjih brojeva. Vozač je vozio prema Splitu 3 gdje sam tada stanovao. Predrag se odmah uhvatio listanja. Gledajući ga kako pomno zagleda Feral primijetio sam kako mu oči nekako posebno sjaje. Bio je to onaj iskreni dječaki sjaj, čista nepatvorena strast i ljubav prema objektu u koji se gleda. Isti takav pogled sam i sam imao dok sam listao prvo izdanje Kolapsa.

Dobro sam znao taj pogled. Imali su ga i Nedim i Mehmed. Ali to da ti oči sjaje istim tim sjajem i nakon dvadesetak godina izdavanja i pravljenja lista je ipak posebna fora. Strast Predraga Lucića prema novinama i poslu kojim se bavi kuriozitet je na ovim prostorima. Kad sam kod odraslog čovjeka vidio taj dječački pogled, tu iskrenu ljubav, shvatio sam koliki je rokenrol bila cijela priča o Feral Tribuneu. Feral je, zapravo, jedan od najbitnijih rokenrol projekata svih vremena na ovim prostorima. Pobuna u čistom obliku, žestoko rokanje i rolanje pokrenuto od strane nekoliko klinaca sa splitskih ulica. Naprosto, to je opasno dobra priča.

KAD JE ROBI K. BIO U DRUGOM RAZREDU

ŽURNAL: Počnimo od početka. Red je. Gdje je bio sami nukleus Ferala. Koliko znam to je zanimljiv period o kojem ljudi i ne znaju puno.

Uh, treba se vratit' skoro trideset godina unazad, među prahistorijske pojmove kao što je omladinska štampa. Znaš, nekad si stranim novinarima, kad ih je pucala priča o medijima i slobodama, morao nadugo i naširoko objašnjavat šta je to zapravo bila omladinska štampa. I nisam siguran da su baš skontali. Mislim da to danas i ovoj postjugoslavenskoj djeci, kojoj je ta naša prošlost strana i nerazumljiva, treba objašnjavat nadugo i naširoko, ako ih uopće zanima... To je bilo neko doba kad su mimo ovih službenih medija, državnih, pod izravnom ili neizravnom kontrolom Partije, Socijalističkog saveza i tako toga, postojale i omladinske novine, koje je, grubo kazano, pokrenuo režim. A to danas ljudima koji razmišljaju u čistim kapitalističkim terminima nikako neće bit jasno, kako je to moglo funkcionirat.

Elem, bila je gomila listova Saveza socijalističke omladine, poput u Zagrebu Poleta, Omladinske iskre u Splitu, u Beogradu NON-a, Mladosti, u Sarajevu Naših Dana, u Ljubljani Mladine, koja je u cijelom tom nizu ostavila neki najdublji trag i koja je u novinarstvu najviše pomakla stvari, pa je stvarno pošteno što i dan-danas postoji...

ŽURNAL: Stani, ti si prvo radio u Omladinskoj iskri?

Ne, nisam. Pusti sad mene... Ovo ti pričam nadugo i naširoko zato što je osim tih omladinskih listova u Splitu postojao i jedan fakultetski list koji se zvao FESB, na Fakultetu strojarstva, elektrotehnike i brodogradnje. Taj list su, kad sam ga ja prvi put uzeo u ruke i oduševio se, uređivali Viktor Ivančić i Velimir Marinković. I taj njihov FESB je zapravo bio nukleus Ferala. Viktor i Vele su radili fakultetski list koji je bio bolji, prčevitiji, novinarsko-zanatski jači od puno izvikanijih omladinskih listova na republičkom ili saveznom nivou.

Srećom je u to vrijeme, koje svi smatraju monolitno sivim i misle da nije bilo moguće ništa drugačije, a pobuna je uvijek moguća ako je želiš, srećom je bilo moguće da postoji i takav list, koji je bio kontraški i kritičan i prema moćnim ljudima na faksu i čija se kritika se prebacivala i izvan fakulteta i na stanje u državi. I bilo je moguće da takav list dobije nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Zvuči strašno, a? Danas bi morao objašnjavat djeci šta je to…

ŽURNAL: To je bila najbitnija nagrada za omladinsko djelovanje…

Ne, nego za stvaralaštvo mladih. Tih Sedam sekretara ti je, recimo, dobio Marko Brecelj za svoj prvi album „Cocktail“. Dobili su je i Pankrti, koliko se sjećam, Leb i sol... Znači, to nije bila nagrada za omladince koji su iskazivali privrženost sistemu nego baš kontra. Bila je to zapravo nagrada u čijem su žiriju bili ljudi koji su priznavali neke drugačije oblike sviranja, pisanja, glume i svega. I oni su prepoznali to što su Viktor i Vele u to vrijeme radili.

A ja sam na FESB naletio prije nagrade, kad sam se vratio iz vojske i pokušavao pokrenuti časopis Albatros. To je trebao biti časopis, kako se u to vrijeme zvalo, za društvene i kulturne teme. Ali taj pilot broj, koji je bio spreman za prelom, nije nikada izašao. Kao nije bilo novaca, a Logos je trebao biti izdavač...

Iz perioda Albatrosa datiraju neka poznanstva i prijateljstva koja su se pokazala trajnim i ključnim u mom životu. Tad sam upoznao Viktora i Velu. Isto tako i Voju Šindolića, preko poziva na suradnju u časopisu koji nikad nije izašao. Tad sam prvi put kontaktirao i Arsena Dedića koji je, bez obzira što smo mi oko časopisa bili nonejmovi u javnom smislu, poslao prilog koji sam mu tražio za Albatros. Bili su to prijevodi Okudžavinih pjesama.

Elem, jedna od tema koja se meni učinila zgodnom za prvi broj Albatrosa bio je fenomen lista FESB. Tad još nije dobio nagradu ali bio je fenomen. Izlazio je pod egidom „Imate li roditelje? Zašto ih ne napustite?“. I među likovima se pojavljivao i izvjesni Robi K., koji je tada još bio u IIa, da bi ga nakon par godina pustilo u IIIa, u kojem je i danas. Albatros, znači, nije nikada izašao, pa tako ni ta priča o FESB-u. Ali je srećom izlazio FESB i Viktor je mene nakon nekog vremena pozvao da napišem neki tekst, jer je list bio otvoren i za autore koji nisu studirali na FESB-u. Dakle, i za mene koji sam bio na nautici.

Poslije sam otišao na režiju u Beograd, to je bilo '84. godine, i saznao da je FESB dobio nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Tada nije bilo interneta, mobitela, i vijesti su malo sporije putovale, ali su se bolje pamtile. Tako ti je do mene doputovalo jedno pozamašno Viktorovo pismo, gdje mi je između ostalog javio i za nagradu i da je Nedjeljna Dalmacija njega i Velu, kao udarni tandem FESB-a, pozvala da gostuju na predzadnjoj stranici, koja se već tada zvala Feral i koju je u početku uređivao Ćićo Senjanović. Ali on se jako brzo razišao s tadašnjiim uredništvom, pa je ta rubrika išla od ruke do ruke i zapravo su u Nedjeljnoj razmišljali da li da je ukinu, jer niko nije baš nešto grizo oko toga.

BEZGREŠNO ZAČEĆE FERALA

ŽURNAL: To je bila satirična rubrika?

Da. E, onda je zapravo Zoran Erceg, tadašnji pomoćnik urednika Nedjeljne Dalmacije, skužio šta je to FESB i nagrada je bila povod da ih pozove da u Feralu naprave svoj The best of FESB. Tu su već, uz lik Robija K., bili i oni Osvaldi i još neke forme koje su se zadržale i u kasnijim fazama Ferala. To je kod čitalaca Nedjeljne upalilo sjajno i redakcija je Viktoru i Veli ponudila stalnu suradnju, da iz tjedna u tjedan rade Feral.

Oni su, naravno, bili u panici kako će ispisat toliko toga, kao što smo kasnije bili u panici kad smo prešli na dvije strane, pa na četiri, pa onda kako ćemo napravit dvotjednik, pa tjednik... Ali, eto, uvijek nam je uspijevalo. Viktor me, dakle, u tom pismu pozvao da, ako mi padne na pamet nešto za Feral, aforiod aforizama pa nadalje, da mu slobodno pošaljem. Tako sam ja počeo povremeno slat priloge i guštat u Feralu i kao čitalac i kao autor…

ŽURNAL: Koji su to prilozi bili, jel bila već tad neka od tvojih poznatih formi poput prepjeva popularnih melodija?

Kasnije, to je došlo kasnije. Prve je parodijske pjesme u Feralu radio Viktor. Ma tu ti je bilo bezbroj formi. I iz toga je poslije i nastao onaj štos da je Feral forma svih formi.

Bilo je tu parodiranja raznoraznih novinskih rubrika, s vremenom su ušle i „Vijesti iz budućnosti“, pa smo radili one neukusne spajalice, spajanjem „nespojivih“ naslova i nadnaslova, bilo je zajebancije sa stripovima: isprva s Alanom Fordom, pa kasnije i s Taličnim Tomom, Asterixom, Umpah-Pahom, Conanom, gdje smo montirali svoje tekstove...

Naprosto, meni je taj Feral i tako na daljinu počeo sve više značit, bez obzira jesam li poslao prilog i, ako jesam, hoće li bit objavljen. Mene je on čitalački veselio. Znaš, ja bih u Beogradu jedva čekao dan kad dolazi Nedjeljna Dalmacija. A i inače sam bio novinski manijak od malih nogu. Ali ta Nedjeljna s Feralom, to mi je bilo neko posebno veselje.

ŽURNAL: To što si novinski manijak kasnije se pokazalo korisnim obzirom na neke rubrike koje su izašle iz tog frikovskog pristupa čitanju novina poput Greatest Shitsa isl.

Pa je, to je sve posljedica. Ja sam naprosto navučen na novine i to je neizlječivo. Jest da bi se nakon ovoliko godina čovjek trebao osjećati zatrovanim... Vjerovatno i jesam, ali nije na meni da sam sebi pišem dijagnozu.

SJETIMO SE BORE

ŽURNAL: Hajde mi nabroj likove koji su se vrzmali oko Ferala u tom periodu?

Zapravo, tu su ti bili Viktor i Vele. Bilo je povremenih suradnika, ali njih dvojica su bili glavni kreatori i vukli su najveći teret, sve negdje dok Vele nije odlučio završit faks i bavit se strukom, a ne novinarstvom. Mene je pisanje za Feral počelo sve više privlačit, pa sam postao najstalniji suradnik. Znaš, ta priča oko Ferala postala je onako baš opasno dobra. Vrlo brzo su reagirale strukture: od onih partijskih komesara po novinama koji to čereče sa ideološkog motrišta pa do javnih tužilaca, organa represije koji pokreće gomilu postupaka protiv Viktora i Vele. Bilo je saslušavanja, istraga, vođenja postupaka zbog izvrgavanja ruglu svih tekovina samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva, tekovina revolucije, uvreda državnih dužnosnika poput predsjednika Predsjedništva SFRJ itd.

Međutim, ako listaš novine iz tog perioda o tome nećeš naći ništa. O tome se nije pisalo. Bilo je normalno da se to događa i bilo je normalno da se o tome ne piše. A ti procesi su bili zajebani, zagorčavali su im život. Viktor nije mogao otići u vojsku, odgulit vojni rok u mlađim godinama., jer je bilo pravilo da dok god traje kazneni postupak ne možeš otić' u vojsku. I onda kad je konačno otišao bio je poslije potpukovnika najstariji u svojoj vojnoj pošti. U to vrijeme ja sam studirao kazališnu režiju, ali s vremenom me Feral sve više pucao.

Guštao sam na akademiji radeći s glumcima male predstave, kazališne vježbe, družeći se sa sjajnim ljudima, ali mi je poseban gušt bio doć' doma da utroje radimo Feral. Kad je došlo vrijeme da Viktora napokon puste u vojsku postavilo se pitanje šta sa Feralom? Bio sam pri kraju faksa, nisam morao bit po predavanjima, bio sam u nekakvom čekanju oko diplomske predstave itd. Znači, imao sam vremena da se bavim Feralom, ali činilo mi se da neću moć' sam preuzet to na sebe kad Viktor ode u vojsku. Na kraju krajeva to ne bi imalo nikakvog smisla, jer Feral je uvijek bio sinteza energija, nije bio monomanski. Naprosto, trebao sam još nekog.

Viktor se sjetio Bore Dežulovića koji je tad radio u Omladinskoj iskri također ne misleći da će ikad završit u novinama. Radio je jednu zajebantsku stranicu, zvala se Le Spizd - Specijalni Prilog Iskre Za Dokolicu. To su radili on i Renato Stefanović. Postojale su dodirne točke s Feralom, vidilo se da tu neko jako dobro piše. Onda je Viktoru palo na pamet da ode popričat s Borom pa da sjednemo i vidimo bi li nas dvojica odgovarali jedan drugome i hoćemo li se moć' toga uhvatit. I hajde, našli smo se na piću. Ni Boro o meni ni ja o njemu nismo tad imali neko naročito mišljenje, ali hajde probat ćemo, takav je bio dogovor. Krenuli smo zajednički raditi, ali se dogodilo jako brzo, mislim da se radi već o trećem ili četvrtom broju koji smo zajedno radili, da smo javnog tužioca inspirirali da zabrani Nedjeljnu zbog Ferala.

Mi smo radili neku zajebanciju na temu odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji, s akcentom na Srbiju. Tad se već Milošević dočepao moći. Mi smo tu temu obradili kroz priču o odnosima u Gradskoj zajednici općina Split, koja je bila sastavljena od Splita kao Uže Srbije, Solina i Kaštela kao Vojvodine i Kosova. Ovi bi nešto kao da centraliziraju, a ovi bi pak više autonomije. Takvi su odnosi bili u toj gradskoj zajednici. Izađe broj i javni tužilac isto popodne zabrani Nedjeljnu i naredi povlačenje novine sa kioska. I mislim, šta da ti pričam, to ti je ko da si narodni heroj…

ŽURNAL: Šta, znači, svidi se to čovjeku?

Ma da, znaš, izađeš u grad i ljudima drago, jebote. Naravno išao je i sudski proces. Branio nas je sjajan advokat. Nažalost danas pokojni Mirko Franceschi. Taj njegov završni govor, to je bilo ko u američkim filmovima. Znaš ono kad advokat pred kraj održi govor i sudnica umukne i suci donesu presudu kakvu trebaju donijeti. E, tako ti je tadašnji sudac Branko Šerić, kasnije poznati advokat, donio oslobađajuću presudu. Nakon toga više nije bilo nazad ni da smo pomišljali. Preživjeli smo taj prvi udar.

U Nedjeljnoj su odlučili nastaviti suradnju s nama unatoč kritikama SUBNOR-a i svih tadašnjih struktura. Održao se i komičan partijski sastanak u Slobodnoj Dalmaciji na koji su i nas pozvali. Vodile su se diskusije i na kraju, je li, moraju donijet nekakav zaključak. Zaključak je bio da se nama dvojici izrekne partijska mjera opomene pred isključenje iz članstva. Hajde, ok, mi smo se složili s tim, ali imali smo jedan amandman, taj da je disciplinska mjera neprovediva, jer nismo ni bili u članstvu Saveza komunista. Tako da je to izazvalo opći upiš. Postojala je fama da su svi novinari morali bit u Partiji, što nije istina, ko što ne moraju ni danas bit u partijama, ali šta možeš kad neke to veseli…

ŽURNAL: Kome se sviđalo tada, on je i sada u partiji, a?

Ma jašta…

O Izvorinki M., Vuku D., Tripalu bauku, sirovini Tuđmanu i bitkama sa sumnjivim ishodima

ŽURNAL: Tu ste dakle već potpuno ušli u formu političke satire. Tu sad već dolazi do perioda koji je ljudima malo bolje poznat makar ste tek '93. osnovali nezavisni Feral. Nego, kako je moguće da vi budete antidržavni elementi u dvije različite države? Mislim, tada niste valjali jugoslavenskim strukturama, a kasnije ni hrvatskim…

Znaš šta, Jugoslavija je već bila stara i umorna i ona nije znala šta bi s nama. A ova druga je bila mlada i priglupa pa ni ona isto nije znala šta bi s nama. Jebiga, mlada, neiskusna i zelena. Znaš, čudo je bila ta recepcija Ferala.

To su godine, govorimo o ovim od '88. pa nadalje, kad dominantno divlja srpski nacionalizam i kroz strukture i na ulici. U Hrvatskoj vlada famozna hrvatska šutnja, mislili smo da bog zna šta stoji iza toga, a onda kad su progovorili shvatili smo da se i nije imalo nešto naročito za reći, jer su uglavnom uslijedili urlici i pokliči. Mi smo tada uglavnom zajebavali Savez komunista, jebiga, takvi smo. Nisu nam mirisali tadašnji autoriteti, kao što nam nisu mirisali ni nacionalisti, ni kasnije ove nove partije ni bilo koja vrsta institucionaliziranih ideologija.

Hrvatska je šutjela, ljudi su čekali legendarne partijske sjednice, ne znam koliko se ti toga uopće sjećaš. Znaš ono: hoće li drug Ivo Družić danas reći ono što bi trebalo ili neko drugi od ovih hrvatskih komunista? Mi smo se zajebavali tako da to bude žestoko i da bude dobro i da ljudima bude smiješno, ali i jasno šta mi mislimo o tome. Međutim, znaš, imao si tu iskrivljenu percepciju ne samo ovdje nego i u Srbiji da smo mi kontra Srba zato što zajebavamo Miloševića. Ono kao: mi smo neki pritajeni hrvatski nacionalisti. Čak je, nije sad bitno koji, srpski pjesnik napisao da smo sljedbenici ideologije Mile Budaka...

IZVORINKA, IZVORE

ŽURNAL: Ipak mi reci koji je to srpski pjesnik?

Zdravko Krstanović. Tamo negdje '88. on u NIN-u napiše da smo sljedbenici Mile Budaka zato što smo napravili zajebanciju sa „jednačenjem po prezimenima“ sa Slobodanom i pjevačicom Izvorinkom Milošević. Napisali mi u Feralu izvještaj s nekog masovnog skupa na kojem su okupljeni ko fol skandirali „Izvorinka, izvore!“. To je bila vrlo jasna aluzija na tada uobičajeno skandiranje „Slobo, slobodo!“ i ništa više. E, jebiga, ovaj ti je u tome našao da smo mi sljedbenici ideologije Mile Budaka, koji je pisao da su Srbi najnemuzikalniji narod na svijetu. A ovdje je na Feral, kao što sam ti rek'o, bilo reakcija od strane tih starih partijskih struktura, ali si imao i drugu vrstu promašenog ideološkog čitanja, u smislu: ovo su pravi naši dečki!

ŽURNAL: E, to sam te upravo htio pitat, da li su vas tad 

hrvatski nacionalisti prisvojili i vidjeli kao moguće saveznike?

Pokazalo se kasnije da jesu. Naravno, oni se tih godina nikad ništa nisu usudili otvoreno reć' ni na piću, a, šta ja znam, možda bi bolje bilo da jesu da ne žive u zabludi. Pazi taj dojam je pojačan i zato što smo mi u Omladinskoj iskri, Zvone Krstulović je tada bio glavni urednik, a tamo smo radili i Boro i ja, mi smo otvorili priču o tom hrvatskom pitanju, o hrvatskoj šutnji, o '71. godini, zato što smo mislili, a ja isto mislim i danas, da je bilo krajnje vrijeme, već i poslije krajnjeg vremena da se sruše ti tabui, da se vidi šta je zapravo to bilo, a ne da te neko plaši baukom Mike Tripala, a da zapravo ne znaš ništa o tome, jer si '71. bio klinac od 7 godina.

Zašto i kako je Tripalo uopće postao bauk čije se ime nije smjelo spominjati u javnosti? I zašto se o toj '71. govori samo kao o nekakvom bauku? Bauci su u to doba bili ili anarholiberalizam ili nacionalizam. Meni je bilo najnormalnije da se ta priča otvori, da se vidi što su ti ljudi zapravo htjeli i što se tad događalo.

Represija je bila ogromna i ako mi je nešto išlo na živce u Jugoslaviji bila je to represija, zatvaranje ljudi za svaki kurac, strah od slobodnog razgovora, represija ne samo politička nego i ona tzv. kulturna. Išlo mi je na živce bunkeriranje filmova ili lijepljenje šund markice na ploču Pankrta pa je bila toliko skupa da je klinci nisu mogli kupit'. I onda skidanje predstava s repertoara pa zabranjene knjige, zabranjeni ljudi, jebote, sve neke zabrane. A preko rocka, knjiga, filmova, teatra izgrađivan si kao čovjek kojem sloboda znači puno. S druge strane živiš u sistemu, koji u isto vrijeme sebe smatra najslobodnijim na svijetu, a događaju se sve te svinjarije sa zabranama.

Super je meni bila priča o Titovom historijskom „ne“ Staljinu, ali bilo je uvijek tu i historijsko „ali“, bilo je pitanje je li Goli otok bio nužan, je li se moralo na taj način? Naravno da nije. Tako da smo otvarali i te teme u Omladinskoj iskri dok je službena štampa pa i Nedjeljna, u kojoj smo mi pisali, bila daleko od toga.

Kažem ti, to je možda potpomoglo da steknemo imidž „naših momaka“. A mi smo uvijek htjeli biti samo svoji ljudi. Pazi, to ti se pokazalo javno, 06.01. ja mislim, devedesete, u hotelu Marjan na osnivanju splitskog ogranka HDZ – a. Boro je tad bio reporter Nedjeljne Dalmacije u hotelu Marjan, a ja sam taj dan bio reporter Nedjeljne u Staroj Pazovi na osnivanju Draškovićeve Srpske narodne obnove. Vratim se ja doma i Boro meni ispriča da je Franjo Tuđman službeni govor počeo s nama. Kao: čast mu je što je u Splitu, ali da mora pazit' kako govori, jer su tu i ovi naši dečki iz Ferala koji ja pratim i vidim da oni razumiju o čemu se radi na prostoru Jugoslavije, ali oni i dalje, eto, ismijavaju jezik kojim ja pišem kao nekakav, tobože, ustaški. E, sad, on je tumarajući bespućima povijesne zbiljnosti ubo u bit i ti repovi se vuku do dan danas.

ŠAH TORTA

Ja mislim da, osim nasilja nad živim ljudima koji su ubijani, maltretirani, ponižavani, raseljavani, ono što je na dugi rok napravilo najveću štetu svim ljudima koji žive ovdje to je to nasilje nad jezikom i mislim da su tu svi ljudi pušiona i luzeri. Ta „Bespuća povijesne zbiljnosti“ sam držao u ruci u knjižari, imao sam para da kupim tu knjigu, imao sam petlje i da je ukradem, a nisam napravio ni jedno ni drugo. Znaš, uzeo sam listat' knjigu i naletio na taj nevjerojatan drveni jezik kojim je ona pisana. Taj jezik je poslije postao, prema pisanju nekih hrvatskih jezikoslovaca, paradigma jednog pravog čistog hrvatskog jezika. Vratio sam knjigu na policu, znaš ono, stvarno neću s ovim budalaštinama da imam posla. Ali to je bila greška. To je trebalo pročitat odmah, a ne puno kasnije. Uglavnom, mi smo se u Feralu počeli zezat na račun tog tuđmanoidnog jezika, uveli smo Tuđmana kao lik u naše stenograme gdje su do tad dominirali Šuvar, Milošević, Kadijević, ona klika tadašnja. Prvo pojavljivanje Franje Tuđmana je, ja mislim, bilo ono sa šah-kolačom što je bila zajebancija na šah tortu. Naravno, on to nije mogao prešutjet'.

I, šta da ti pričam, kako je HDZ naglo jačao tih nekoliko mjeseci, kako je i u Hrvatskoj nakon hrvatske šutnje krenulo ono što se zapravo događalo i u Srbiji, odjednom je nacija postala svetinja, ušli smo u jedan društveni retro proces, ono, jahali smo prema sredini 19. vijeka. I, čuj, taj Tuđman se pokazao kao nevjerovatan materijal za Feral. Mislim, ono, kad pišeš satiru možeš samo poželjeti da ti se pojavi neko takav. Naravno, njegova pojava je u svim svojim segmentima čista katastrofa, a mi smo tu neki profiteri tuđmanizma. Odjednom nam se sam od sebe namjestio takav lik.

ŽURNAL: Pa dobro, mislim, on i Milošević su većini normalnog svijeta bile vrlo karikaturalne pojave

 s tim što su ih nekiljudi ozbiljno shvatili…

Ma da, ali oni nisu izolirani, nisu pali s neba, oni su izašli iz nekih frustracija koje su bile i stvarne, ali i zalijevane, odnjegovane. Ne govorim ti o teoriji zavjere nego o kulturnom modelu. Taj kulturni model nacionalnih bardova, spasitelja nacija, on je zapravo proizveo sve ovo, ne samo rat, koji je bio i spačka raznoraznih policija, javnih i tajnih, onda kasnije i više vojski. Snašli su se fino svi ovi iz raznoraznih struktura moći, a i ovi takozvani disidenti su super profunkcionirali, a oni koji su bili stvarni disidenti oni su to i ostali. Ti se nisu snašli ni sedamdesetih ni osamdesetih ni devedesetih. Ti su ostali svoji ljudi.

Mislim da je na kraju krajeva kod nekih nacional idealista razočaranje bilo strašno. Kod onih koji su vjerovali da je ključ problema Jugoslavija, da onog trenutka kad se uspostave nacionalne države da će sve bit bitno drugačije, bitno bolje, ljepše, bitno slobodnije…

ŽURNAL: Koga vidiš kao takve osobe koje su se razočarale već u samom startu?

Čuj, Vlado Gotovac je bio silno razočaran čovjek onim što se ostvarilo pod firmom Hrvatske…

ŽURNAL: Boris Maruna?

Boris Maruna je isto tako bio silno razočaran pa i jako puno onog običnog svijeta koji je čitajući novine mislio da će sve biti bolje. Jebiga, Jugoslavija jeste dotrajala onakva kakva je bila tako da su zapravo najveći idealisti, utopisti zapravo, bili oni koji su pokušali napraviti da, hajde, bar sve to mirno prođe. Oni su naprosto bili marginalizirani na svim stranama, jer su se nacionalisti postavili kao neumitnost, kao sudbina…

ŽURNAL: Nego, samo malo da te vratim unatrag. Kako je tebi bilo na osnivačkoj skupštini 

SPO-a? Rekao si jednuanegdotu s Borisove posjete skupštini HDZ – a. Ima li kakva iz Stare Pazove?

To ti je bilo u kinu koje se zvalo Sutjeska. Bio je pravoslavni badnjak. Ono, bilo je sve prema običajima, sve ono po podu, svijeće i tako dalje. Ja i Slaviša Lekić smo sjedili u zadnjem redu. Ovi su nam pokušali dati svijeće kao neku štafetu i mi smo rekli da hvala imamo, jer smo već imali upaljene cigarete. A u Pazovu sam dospio slučajno. Taj dan mi je kasnio avion za Beograd, a trebao sam izvještavat sa skroz neke stote stvari, s nekih demonstracija pred Politikom protiv Žike Minovića i ovih Slobodanovih tipova tamo. Zakasnio je avion pa sam stigao nakon što su se demonstranti razišli. Onda sam sa Slavišom Lekićem otišao u Pazovu da vidim šta se tamo događa. Dva dana poslije napravio sam intervju sa Vukom Draškovićem za Nedjeljnu Dalmaciju…

ŠTA KAŽE VUK

ŽURNAL: I šta kaže Vuk u tom trenutku?

A, čuj, jebiga, nespojivo je bilo ono što je on propovijedao i ono što sam ja zagovarao. Pitao sam ga otkud mu te priče o kolektivnoj krivnji i tako dalje, otkud mu to, tada pomodno, inzistiranje srpskih nacionalnih intelektualaca na Jasenovcu i ustaškim zločinima? Meni stvarno nitko nije trebao prodavat priču o tome. Na kraju krajeva mi smo ovdje tu lekciju odradili i u školama i u životu.

Bio sam svjestan svega što je napravljeno i bilo mi je jasno da oni koji potežu to na takav način žele da se krvoproliće iz drugog svjetskog rata ponovi. Hajde, možda i ne žele, makar su neki sigurno željeli. Ne mislim zapravo, da je Vuk Drašković želio da se to ponovi. Ali već je sve vodilo ka tome. Mistifikacija zločina s jedne strane, a s druge strane mistifikacija mučeništva, stradalništva. Taj silni nacionalni mučenički patos, to uvijek izaziva novu krv, bar na ovim prostorima.

ŽURNAL: Pa dobro, rat koji se ovdje dogodio početkom devedesetih i jeste na neku foru bio završavanje drugogsvjetskog rata od nekih ljudi, koji se nisu smatrali pobjednicima. 

Jebiga, mi ga u BiH i danas danas završavamo…

Pa da, to je bio, između ostaloga, i pokušaj da se promjene rezultati drugog svjetskog rata. I, vidi, nije to gotovo ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Znaš, da digneš između tih zemalja zid do neba one same sa sobom to neće rješit'. Onda sve te ušminkane pomirbe. Kao svi smo Srbi ili svi smo Hrvati. Znaš onu luburićevska ideologija ovdje: neka unuci ustaša pruže ruke unucima partizana. U Srbiji imaš šuplju priču da su i četnici i partizani bili antifašisti. To je kvazihistoricizam i jedan teško bolesni retro.

Nevjerovatno je kako se dobro primio, koliko su klinci zatrovani što medijski, što kroz ono što im se prodaje u školi. Ja čekam da nastupi period zdrave sumnje. Čekam da se klincima otvore oči, nekima se, naravno, već otvaraju. Treba im valjda vremena da shvate i kažu: ovo čime nas pilaju ovi starci mora bit zadnja svinjarija. A ovi stvarno ne posustaju, ovi vatreni proizvođači povijesti….

ŽURNAL: Negdje se izgubio taj generacijski bunt k'o golfska struja što je nestala. 

Znaš, ta želja da klinci završe sanaslijeđem roditelja …

Ja ipak mislim da će se javit. Možda su previše turbulentna vremena. Svi zapravo živimo u nekom sumanutom neofeudalizmu, nametnuta ti je strka za šarenim stakalcima i klince se upreže otkad se rode, jebiga. Moraju što prije postat platežno sposobni. Moraju se smjestit u neku svoju nišu u sistemu, koji se samo pretvara da je čvrst i nepromjenjiv, a ljulja se iznutra, sve se trese. Tako da klinci možda imaju druge prioritete. Možda im nije primarno da raščiste tu priču sa starcima. Ali mislim da će doći i to vrijeme. Na kraju krajeva, negdje se taj stav i artikulirao i to nisu napravili ljudi moje generacije već puno mlađi, na primjer Edo Maajka.

On je u sjajnoj pjesmi „On je mlađi“ odgovorio na roditeljske podvale u ovom zadnjem ratu. Problem je što se klinci i dalje školuju i odgajaju u toj staroj, bolesnoj, potrošenoj kulturnoj matrici, nacionalnoj u kojoj se sve gleda kroz prizmu nacije i njene ugroženosti kroz vijekove. A šta imaš tu? Imaš povijest sazdanu od starih bitaka sa sumnjivim rezultatima. Ili vrištimo više nego što su nas poklali ili se kurčimo da smo pobjedili i kad nismo. Ne postoji jedan zdravi cjelovitiji pristup toj povijesnoj priči, a ona se ovdje nametnula kao određen diktat u razmišljanju.

Ti nemaš u našoj povijesti priču kako su ljudi zapravo živjeli i je li bilo ljudi osim kraljeva, knezova i junaka, koji su pali mučeničkom smrću nakon što su pobili sto hiljada Turaka ili koga god. Zapravo, klince nam odgajaju za neku novu slavnu pogibiju, a ona će bit u Afganistanu ili u Siriji ili već negdje gdje nas pošalju novi gospodari naše slobode ili će to opet biti ovdje u komšijskim ratovima. Zapravo, cijeli taj kulturni model je prezir prema životu, samo grobove stvara, jebote. Sve te kamene biste jal pisaca jal junaka jal careva, 'ej! Sve mora pod kamen i u kamen. 

O Blagoju Adžiću, Miljenku Smoji, državama, genitalijama, frontu i birou

Kakav je bio tretman Ferala u periodu buđenja hrvatskog nacionalizma, u okviru novinske kuće u kojoj je funkcionirao i sve do osamostaljenja vašeg lista, 

kako uopće dolazi do toga?

Mi smo iz Nedjeljne Dalmacije otišli devedesete. Kad se Viktor vratio iz vojske počeli smo funkcionirat kao trio. Imali smo svoje poglede na to što se događalo po Hrvatskoj i Jugoslaviji. Nismo htjeli pričat ničiju priču osim svoje. Nismo htjeli bit ničiji dečki. Nervira te nakon nekoliko godina što to radiš da ti se križaju neke stvari u tekstovima. Nervira te da ne znaš šta će se pojaviti u novini pod tvojim imenom i tu smo se razišli sa tadašnjim urednikom Nedjeljne.

Viktor je nastavio raditi posao u Slobodnoj kao novinar. Boris i ja smo isto bili zaposleni u Nedjeljnoj kao novinari, radili smo osim Ferala i druge stvari, takozvano ozbiljno novinarstvo. Jebiga, otišli smo ne misleći da ćemo se vratit. Negdje nam je bilo dosta. Ako smo protiv cenzure u vrijeme sistema koji je tad pao, ako smo se borili protiv nje tada nismo htjeli prihvatit ni ovu u ime nacije i nekih novih nazovi viših interesa. Nismo popili tu priču da su odjednom samo Hrvati u pravu na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Mi smo nastavili zajebavat i Miloševića i Blagoja Adžića i Kadijevića i Antu Markovića i koga god. Jer da ih nismo zajebavali baš sve to bi zapravo bilo zajebavanje naših čitalaca.

Kako si ti u svemu tome intimno doživio raspad Jugoslavije, bez obzira kako se taj raspad manifestirao, svakako spadaš među Kerumove urbane Jugoslavene pa…

Da, to mi ne gine. Čuj, meni je u to vrijeme jedino važno bilo da se ovdje ne dogodi ono što sam putujući svuda okolo kao reporter, čitajući, slušajući, naslućivao da će se dogodit. A nije bilo teško naslutiti što će se dogodit. Jedino, nisam slutio ovolike razmjere. Niko to onda nije mogao sa svojih dvadeset i šest bez obzira šta si čitao i šta si gledao prije toga. Bile nove okolnosti i ti tu ne možeš procjeniti šta će se točno dogoditi. Bilo mi je jasno da će bit krvi i bilo mi je jako stalo da je ne bude. Jugoslavija mi, pri tom, nije bila primarna isto ko ni Hrvatska. Bilo mi je savršeno svejedno kako će se to zvat.

DRŽAVE NISU MOJ POSAO

Znaš, države nisu moj posao. Nije ni forsiranje bilo kakvog sistema moći. To je nešto za šta ja nemam ni volje ni talenta i što me nikad u životu nije pucalo. Prema tome, Jugoslavija, Hrvatska, Republika Dalmacija, šta bilo, to nije bila moja priča. Ono što mi se tad činilo i što se negdje i ostvarilo je bilo da ta Jugoslavija može slobodno puknut. Mislim da sam to negdje i napisao, naslov kolumne je bio „Jugoslaviju boli kurac“ pa mi je Krste Bijelić na dnevniku televizije Beograd držao lekciju. Moja teza je bila neka se Jugoslavija slobodno raspadne samo neka ne prave šest novih malih Jugoslavija i pri tom sam mislio na ono najgore što je bilo u njoj, na represiju, cenzuru, partijske diktate, militarni duh. Mislim, danas se uopće ne želim branit kad mi neko kaže da sam urbani Jugoslaven ili jugonostalgičar, meni je to samo priznanje da se ne uklapam u ove nove okove slobode. Možda će neko od mojih čitalaca bit razočaran ako ne zna te starije tekstove, ako me ne poznaje iz tog vremena. Meni stvarno nije bilo stalo do Jugoslavije koja bi se čuvala vojnim udarom. Moja Jugoslavija i Jugoslavija Blagoja Adžića nisu jedno te isto. Kao što Hrvatska, moja i Franje Tuđmana nisu jedno te isto.

Jebiga, Tuđman i Milošević su devedesetih napravili upravo ono što si

ti najmanje želio, stvorili su države sa jednakimsistemom represije…

Ma i gorim čak. Oni su tad imali novi polet. Nacionalistički duh je imo taj novi polet, a Jugoslavija je već bila na izdisaju, sistem je bio na izdisaju, nije se mogao više branit osim stvarno smiješnim potezima kao što je zabranjivanje Nedjeljne zbog Ferala i drugih novina. Vidjelo se da su to potezi očajnika. Ili, jebote, da vojska, koja nije u stanju sačuvat kokošinjac, prijeti vojnim udarom.

Misliš na treću europsku vojnu silu?

Ma, da, to je bio kurac od ovce, da se ne zajebavamo. To sam vidio i kad sam bio u vojsci '82. i '83. Na kraju krajeva, ta priča je ostala negdje po strani, jer su se ovi nacionalistički junaci uselili u većinu naših priča. Na stranu pošteni ljudi, kojih je bilo i koji su glavom platili ili sudbinom života u ponižavajućoj bijedi zbog toga što su vjerovali u Jugoslaviju, što su ozbiljno shvatili tu svoju zakletvu i posao koji su trebali raditi i koji nisu bili spremni na to ni da ta vojska postane dominantno srpska i da u bilo kojem dijelu zemlje bude doživljavana kao agresorska ili što nisu bili spremni na svoje mjesto u novonastalim vojskama. Znaš, ta priča o neodgovornosti ljudi, jebote, koji su vrlo dobro živjeli, je li, drugovi generali i tako dalje, prema ljudima, koji su ih plaćali na kraju krajeva, to je strašno i kad čitaš te memoare koje danas objavljuju od Rusije pa nadalje ti vidiš da oni s tim nemaju nikakvog problema.

SLAVENSKI KOD

Ne misliš li da se priča o neodgovornosti na našim prostorima prenosi 

kroz svaki segment društva. Pomenuo si i Rusiju,jebiga, ja katkad razmišljam o nekakvom, hajmo ga uvjetno nazvati slavenski kod, koji je takav da je u svojoj suštinineodgovoran bez obzira na kojoj poziciji je čovjek…

Ma ne mora značit. Zapravo uopće ne vjerujem u takvu vrstu kodova…

Ali je istina kako su se vojnici tada neodgovorno ponijeli tako se danas 

neodgovorno ponašaju i političari i sportskifunkcioneri i svi živi…

Znaš šta, na ovim prostorima to nije stvar samo koda, to je i splet povijesnih okolnosti i neizgrađenosti društva. Ovdje su naprosto neke faze preskočene, ovdje se građanske revolucije nikad nisu dogodile. Kangrga je to uvijek potencirao kao jedan od glavnih problema, to preskakanje povijesti. Stvari se nisu događale onim tokom kao u nekim zemljama koje su danas uređenije. Ovdje je uvijek bio nekakav provizorij pa isto tako i danas.

Bez obzira ušla Hrvatska u europsku uniju, a i sve zemlje bivše Juge, to još uvijek izgleda kao nekakav provizorij. Opet je ovo neka periferija velikog carstva. To je problem koji je danas u Bosni i Hercegovini zapravo najvidljiviji. Ta stvar da ljudi koji tu žive, ne mislim na obične ljude, jebiga, njima kako zapadne, ali te političke i kulturne elite, nacionalne, njima je do života svugdje osim tamo gdje žive. Ovi jedni gledaju prema Zagrebu, Vatikanu, Brislu, Vašingtonu, drugi prema Beogradu, Moskvi, Pekingu, onda ovi treći prema Istanbulu, Teheranu. Naprosto ne vide da je to samo nastavak istog starog puta zbog kojeg i jesmo ovakvi usputni kakvi jesmo.

Jebiga, kad si usputan samom sebi onda što ne bi bio i onome iz Vatikana, Teherana i Moskve.

Kad si pomenuo ljude koji su izopćeni i razočarani, negdje mi pao 

na pamet Miljenko Smoje. Što se u tom perioduključnih lomova 

događalo sa Smojom? On je bio vaš suradnik, kakva je bila njegova

 pozicija? Čini mi se da upravonjegova sudbina preslikava masu 

negativnih procesa koji su se tada događali.

Vidi, Smoje je tad, znači krajem osamdesetih, početkom devedesetih, u jednoj čudnoj situaciji. Znaš, nit je on bio fanatični Jugoslaven k'o što neki misle, nit je bio antihrvat k'o što neki misle, ili Dalmatinac, a ne Hrvat k'o što neki misle.

Smoje je bio odličan zajebant i odlično je skenirao stvari koje su se događale, uz poneku grešku. Jedna od njih, koja mu je bila strašno zamjerena, ona na temelju koje ga neki i mrtvoga proganjaju, to je tekst gdje on, mislim '88. godine, piše da bi, kao što su inače išli, predstavnici Splita trebali otić' u Kragujevac na dan kad se obilježava pokolj u Šumaricama. Ali, jebiga, tad je i taj spomendan u Kragujevcu iskorišten u Miloševićeve propagande svrhe. Pri tom, Smoje nije napisao da treba ići na poklonjenje Miloševiću, da treba ići tamo aplaudirat srpskim partijskim nacionalistima, jer Smoje nije bio nacionalist ni jugoslavenski ni hrvatski pa tako nije mogao bit ni srpski. Sve to je negdje izvan njegovog koda razmišljanja. Smoje tad dospijeva na loš glas. Osjećao se loše u svemu tome što se događa. Tim prije što su se svi ovi koji su do tada hrabro šutjeli okuražili pa ga nazivali telefonom i prijetili mu po gradu.

Mislim, velika je hrabrost čovjeku od sedamdeset godina psovat mater na ulici i prijetit da ćeš ga udarit. To im je baš na ponos. I, zapravo, Smoje je izgubljen. On to nije krio. Novine ga ne žele, tu i tamo se pojavi, ponegdje, od Slobodnog tjednika povremeno u Slobodnoj Dalmaciji, ali nigdje kontinuirano. Njemu Feral dolazi, prvi put u njegovom životu, on je to sam govorio, kao prostor slobode. Pazi, oni koji pričaju o Smoji kao režimliji, velikom Jugoslavenu, pasji lažu. Smoje je imao silnih problema zbog svojih tekstova. Na kraju krajeva, kad su emitirane i Malo i Velo MIsto, nema etikete kojom nije bio počašćen. I uvijek su dolazile iz rova ovih dominantnih kulturnih matrica, koje takve ljude, ljude koji nisu upregnuti ni u šta ne mogu svariti.

NEDODIRLJIVI ZAREZI

Slično se dogodilo vama, samo obrnuto, od hrvatskih nacionalista

 postali ste jugoslaveni, orjunaši, šta li…

E, tu smo negdje bili maloprije došli. Znaš, nakon odlaska iz Nedjeljne Dalmacije zvao nas je Joško Kulušić na sastanak. Preko Viktora je rekao meni i Bori da bi volio da sjednemo da mu kažemo šta je bilo i zašto smo otišli iz Nedjeljne. Zanimalo ga je da se Feral nastavi u Slobodnoj, ponudio nam je da idemo na četiri strane, duplo više nego do tada. Ponudio je da radimo i kao novinari. Mi smo tražili samo jedno: da se nikad ne makne ni zarez nakon što je urednik primio tekst. Znači, ništa da nam se ne radi iza leđa k'o što ni mi nikome ne radimo iza leđa, a o svemu možemo pričat. Ako je uredniku nešto sporno, znaš, nismo mi, jebote, sam svoj svijet, radimo u novini koju potpisuju neki ljudi i, na kraju krajeva, smo i autori i suradnici, u izvornom značenju te riječi, u toj novini, nije to naš ego trip. Jebiga, o svemu možemo razgovarat. Naša pozicija je bila da nam se može reći šta god da mislite da smeta u bilo kojem tekstu, možemo razgovarat o tome. Bogami se Kulušić toga uvijek držao.

Dobro, on je jedan od velikih urednika Slobodne. 

Za one koji ne znaju, Slobodna je u to vrijeme bila relevantan list 

u Jugoslaviji…

E, tih par godina u Slobodnoj Dalmaciji, do ulaska HDZ-a u kuću, u ovom nacionalno razbuđenom dijelu javnosti se na nas gleda kao na Jugoslavene, boljševike isl. Cijelo vrijeme mi zajebavamo i tzv. Jugoslavensku narodnu armiju, ali dominanti su ovdje tada Tuđmani, Vrdoljaci i te face, a to je, naravno, bilo neoprostivo. Postavljali su nam umobolna pitanja kao: zašto mi ne možemo suspregnut tu našu kritičnost barem dok Hrvatska ratuje? Pri tom, jebote, nije meni Hrvatska bila Novi Zeland, da je rat bio na Novom Zelandu pa sad ja zajebavam neke strane u ratu osamsto bilijuna kilometara daleko od mene. Mi živimo tu, mi živimo taj rat, mi smo ratni reporteri, a ne nacionalni mislioci, koji sjede u redakciji.

Kako bi ti rek'o, svako je, i Boro i Viktor i ja i drugi reporteri, mi smo bili, tamo gdje smo išli, u poziciji da izgubimo glavu. Jedini put u Slobodnoj kad nije izašao Feral bilo je zato što smo bili na tri različita fronta. Boro je tad bio izvještač Slobodne iz Beograda i tad je ušao u Vukovar nakon pada i napravio onu čuvenu reportažu, jednu valjda od najpoznatijih reportaža ikad napisanu na ovim jezicima. Viktor je ostao odsječen na Mljetu zbog pomorske blokade, a ja sam bio u Dubrovniku uoči i na sam dan Svetog Nikole, onda kad je bilo najžešće granatiranje grada. Tad se jedino dogodilo da Feral ne izađe.

Gdje se događa konačni razlaz sa Slobodnom

Čuj, cijelo vrijeme HDZ želi pokoriti Slobodnu Dalmaciju, koja tad nije ono što su oni govorili, bastion Jugoslavenstva, ovoga onoga. Slobodna je tad, zapravo, bila zamjena za parlament u Hrvatskoj. Tu si imao spektar nepomirljivih mišljenja koje je Kulušić objavljivao. Znaš, od ovih koji su nekad imali rubrike „Na kavicu u komitet“ pa su odjednom postali najžešći HDZ – ovci. Onda su tu i omladinski rukovodioci koji su postali uzadnice HDZ – a. Jebiga, objavljivao je i Čička i Aralicu.

U njegovoj Slobodnoj je bilo mjesta za sve i on je prilično vješto vodio cijelu tu priču. I, naravno, kroz fintu ekonomsku, pretvorbenu, HDZ je ušao unutra. Nisu dopustili da se Slobodna privatizira po Markovićevom zakonu pa da vlasništvo kuće ostane radnicima već su izvršili udar i doveli Kutlu.

ŠTRAJK I OTKAZI

Zadnje što smo mogli je bio štrajk, ali bez izgleda na uspjeh. I, nakon što su ovi štrajkbreheri i zdrave snage preuzele kuću i objavile prvi štrajkbreherski broj, nakon što četiri dana Slobodna nije izlazila, nas trojica smo se pokupili i dali otkaze. Nismo htjeli tu raditi iako su nas kao zvali da ostanemo i pokažemo svoju lojalnost što nama, naravno, nije padalo na pamet. Na kraju krajeva, to je bila novina za koju je svako od nas bio spreman i poginut. I sad treba da se poklonim guzičarima, a nisam se klanjao ni onima što su pucali po meni od Slavonije, Dubrovnika, Mostara i onda treba sad da se poklonim kancelarijskim militaristima koji su cijelo vrijeme stajali u toplom i huškali na rat, koji nisu ni vidjeli, znaš, zašto bi to radio? I tako, otišli smo kao što smo otišli i iz Nedjeljne Dalmacije.

Jeste li tad mislili da ćete se opet vratiti u novinarstvo?

Nismo imali pojma šta ćemo radit. Uzeo si knjižicu i odnio je na biro. Postojala je neka ideja, nismo se raspršili. Jako brzo smo se okupili oko ideje da pokrenemo Feral. Jer, jebiga, znali smo i htjeli smo radit novine, ali tada, u trećem mjesecu '93., nisi mogao znati hoće li ti to poći za rukom. Sve je moglo propasti još u startu i pojma nemam šta bih onda radio, kao što nije znao niko od nas. Jedino što mi nije padalo na pamet je bila emigracija. Bilo je to iz nekakvog inata. Jer, gdje je ta crta do koje bih se ja trebao povući? I pred kim da se povlačim? I u što? U neprimjetnost? O takvoj crti uzmicanja pred drugima, a što bi značilo i bijeg od sebe, o tome stvarno nisam razmišljao.

Jeste li tada osjećali neku vrstu odgovornosti? S jedne strane je izbor 

bit' neprimijetan, a s druge postoji i odgovornost dase progovori 

o tome kakve se svinjarije događaju u ime Hrvatske nacije i države? 

Da li je odgovornost bila unutarnjimotiv?

Vidi, mi smo i do tad već rekli i ispisali dosta toga. Ali nije nam se odlazilo iz te priče. Ne bih ja to baš gledao kao odgovornost za opću situaciju koja je tad vladala. Mislim, mogao si bit ne znam koliko odgovoran, ali ako nisi imao prostor u kom ćeš to pokazat za vraga ti je. Ostaješ samo dobronamjeran čovjek koji nešto nije napravio. Svakako imaš osjećanje poraza. Kad su prevladali ovi, tog trenutka si ti debelo poražen za čitav život. Tad se moglo dogodit da cijela stvar ne profunkcionira. Moglo se dogodit da izađu dva broja i da priča pukne.

Mi smo, kad smo otišli na ulicu, tražili šta bismo zapravo mogli raditi. Nikom se nije išlo u neke druge medije nit bi nas tamo čekali. Jedino što je preostalo je napravit nešto svoje onako kako misliš da treba. Novinar bez teksta nije novinar. Tebe ako nema pet dana nema te. Ima te samo u arhivi. U tih par mjeseci koliko nas nije bilo događaju se neke stvari o kojima niko ne piše i već imaš osjećaj da si arhiviran, i ti i tvoje novinarstvo. Imaš osjećaj da više nisi novinar.

(Nastaviće se...)

(zurnal.info)