RATNI ZLOČINI U SJEVERNOJ HERCEGOVINI (2): Preživjeli iz Grabovice već 30 godina traže tijela ubijenih roditelja i rođaka

„Tužno je da nas se svi sjete samo na godišnjicu 8. i 9. septembra. I kada neko dođe, stane kod ove prve srušene kuće i svi misle da je samo to Grabovica“, kaže nam s gorčinom u glasu Ante Marić koji već 30 godina traga za tijelima svoje majke Ilinke i sestre Ruže.

U Grabovici su 8. i 9. septembra 1993. godine pripadnici 9. brdske brigade Armije RBiH ubili 33 civila. Imena ubijenih ovjekovječena su na spomeniku koji se nalazi na početku ovog mjesta smještenog uz obalu Neretve, u blizini Jablanice.

Ante Marić za Žurnal kaže da je izgubio svaku nadu da će pronaći tijela majke i sestre, otkriti direktne počinitelje ubistva, ali i da će sudski odgovarati onaj ko je izdao naredbu da se ubiju 33 civila.

„Danas je toliko mogućnosti, pa da barem neko anonimno javi gdje su tijela. Kako ti ljudi, ti zločinci mogu s tim živjeti“, pita Marić.

On je imao 32 godine kada su u maju 1993. pripadnici Armije RBiH vojnički zauzeli Grabovicu. Sa još pet vojno sposobnih muškaraca, preko obližnjih brda, otišao je za Mostar. Njegova majka i sestra ostale su u porodičnoj kući, vjerujući kao i ostali mještani, da im se ništa loše neće desiti.

„Ostali su civili. Četiri mjeseca su bili sa vojskom, hranili ih, pomagali se međusobno… Dobijao sam poruke od pokojne sestre preko Crvenog križa. Zadnja poruka je stigla 2. septembra 1993., a sedam dana nakon toga sam dobio vijest da su svi pobijeni. Došla je ekipa iz Sarajeva, po nečijem nalogu, po nečijoj zapovijedi da ovdje počine etničko čišćenje. Dosta puta kažu desio se incident, ali ne može biti incident kada ubijete 33 civila. I to redom, iz svih kuća“, navodi Marić.

Pred bh. sudovima za zločin u Grabovici odgovaralo je pet bivših pripadnika Armije BiH, koji su osuđeni samo za ubistvo dvije porodice.

„Žalosti me da su od te Ćeline jedinice (Ramiza Delalića, op.a.) koji su došli iz Sarajeva osudili samo petoricu, za dvije obitelji. Šta je sa ostalima, kao da su se sami poubijali. U Savjetodavnom sam odboru za nestale osobe pri Institutu za nestale BiH, imali smo sastanke… Dolazili su iz tužilaštva i kažu nam da je predmet otvoren, ali da nemaju dokaza. Pa, zar ti treba 30 godina da nešto dokažeš. To je sramota“, zaključuje Ante Marić.

On se u Grabovicu vratio nakon penzionisanja prije dvije godine, a do tada je dolazio povremeno. Kaže nam da se vratilo još 15-ak porodica, ali da su tu uglavnom ljeti, dok ih većina u zimskom periodu ode.

Iako je većina kuća obnovljena, neke i dalje podsjećaju na ratne godine.

PERO I DRAGICA MARIĆ PRVE ŽRTVE U GRABOVICI

Prve žrtve u Grabovici bili su Pero Marić i njegova supruga Dragica. Ubijeni su 8. septembra 1993. usvojoj porodičnoj kući, a za ubistvo je 2003. osuđen Mustafa Hota, pripadnik 9. brdske brigade Armije RBiH na devet godina zatvora. 

Naredno jutro, nekoliko pripadnika iste brigade krenuli su od kuće do kuće. Ubili su i ostale mještane.Njih 31, na njihovim ognjištima. 

Najmlađa žrtva je imala tri, a najstarija 87 godina. 

Josip Drežnjak je iz Grabovice izašao u grupi sa Antom Marićem. U to vrijeme je, kaže, bio maloljetan. Roditelji Ljubica i Živko, te stric Ivan su ostali u svojim kućama. Bio je to posljednji put da ih je vidio žive.

„Mislili su da ih niko neće dirati, jer su civili, nemoćni. Govorili su mi da će ostati jer nisu ništa nikome uradili, niti su došli u nečije. Niko nije pomišljao da se takvo nešto može desiti nakon što su s tim vojnicima četiri mjeseca živjeli i sve dijelili. Ovdje su bile i izbjeglice iz Stoca i Čapljine, svi su skupa pili kavu, dijelili hranu…“, priča Drežnjak.

Ono što ga dodatno boli, kaže nam, jeste to što je kobni dan, kada su vojnici došli iz pravca Perine kuće da ubiju i njegove roditelje, u posjeti kod njegove majke je bila i jedna Bošnjakinja. Došla je da popiju kafu, ali kasnije nije željela svjedočiti o onome šta je vidjela.

„Po imenima na spomeniku možete vidjeti koliko je u Grabovici žena ubijeno. I mala Mladenka Zadro, od tri i po godine ubijena u naručju svoje majke. Ovaj što je ubio odslužio je kaznu, sad je slobodan čovjek, a tijela nikada nisu pronađena. Obitelji s tim ne mogu da se pomire“, kaže Drežnjak koji je predsjednik Udruge "Grabovica 93". On podsjeća da je „neko došao, ubio civile u njihovim kućama i otišao, a drugi opet došao i sklonio tijela“.

Na pitanje koliko se još tijela traži odgovara nije znao tačno odgovoriti:„Teško je to pitanje. Mogu vam reći da su bile 33 žrtve i da su dva tijela kompletna. Ali, ako je neko sahranio jednu koščicu kako mu možemo reći da je to tijelo?“

DREŽNJAK: ŠTA JE SA DOKUMENTIMA KOJE SAM PREDAO TUŽILAŠTVU

Žurnal je već ranije pisao da je za zločine u Grabovici pred bh. sudovima do sada osuđeno pet neposrednih počinitelja, pripadnika 9. brigade. Enes Šakrak osuđen je na 10 godina zatvora zbog ubistva Ljubice Zadro i njene kćerke Mladenke, Mustafa Hota je osuđen na devet godina zatvora zbog ubistva Pere i Dragice Marić, a Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić na po 13 godina zbog ubistva Ivana, Matije i Mladena Zadre.

Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju sudilo se generalu Seferu Haliloviću, po komandnoj odgovornosti. Optužnica se ticala ubistava u selima Grabovica i Uzdol na području Jablanice i Prozora u septembru 1993. tokom vojne operacije „Neretva 93.“.

Halilović je pravomoćno oslobođen optužbi, a pretresno vijeće je u presudi konstatovalo da je „9. brigada bila pod komandom Zulfikara Ališpage u vrijeme kada su počinjeni zločini i da je Ališpago kao komandant te linije izdao naređenje za početak borbenih operacija na tom području.“

Tužilaštvo BiH je pokrenulo, ali i obustavilo istragu protiv Ališpage u odnosu na zločine u Grabovici. Istovremeno, u radu imaju predmet protiv nepoznatih počinitelja za ratne zločine u Grabovici i na tom predmetu se, kažu, intenzivno radi.

Josip Drežnjak je za Žurnal kazao da je on Tužilaštvu BiH u tri navrata proslijedio nove dokaze, koji nisu korišteni tokom sudskog procesa u Haagu. Prema njegovim riječima, radi se o direktivama vezanim za operaciju Neretva 93 i na njima se nalazi potpis Halilovića.

„Oni moraju provjeriti te direktive, pa i ako se utvrdi da se radi o falsifikatu, neka onda to i kažu“, navodi Drežnjak.

Iz Tužilaštva su potvrdili da su zaprimili ovu dokumentaciju i da se ona nalazi u okviru „predmeta za ratne zločine u Grabovici“.

Podsjetimo i na to da je Halilović svojevremeno Drežnjaka tužio za klevetu zbog navoda da je on komandovao operacijom Neretva 93, tvrdeći da je pravomoćno oslobođen u Haagu. Prema pisanju medija, sud je tada prihvatio dokumente, odnosno direktive koje im je Drežnjak predočio i donio je tužbu u njegovu korist.

PIJANI I DROGIRANI VOJNICI

Osim nekoliko preživjelih, na suđenju Seferu Haliloviću u Haagu, svjedočili su i neki od bivših pripadnika Armije RBiH koji su bili prisutni u Grabovici kada je masakr počinjen.

Niko nikad od njih nije otkrio ko je izdao naredbu za pokolj 33 civila.

Podsjetimo na neka svjedočenja. Zaštićeni svjedok pod pseudonimom E ispričao da su vojnicima srpske i hrvatske nacionalnosti u Drugom samostalnom bataljonu, kojim je komandovao Adnan Solaković, njihovi saborci Bošnjaci davali nadimke ili mijenjali imena u muslimanska jer su se bojali da ih ne zadesi sudbima mještana Grabovice. Ovaj svjedok je kazao i da su zločine nad civilima počinili pripadnici jedinice kojom je komandovao Ćelo i da su te noći bili pod utjecajem droge i alkohola. Ovaj svjedok je, izvještavala je 2005. agencija Sense, izjavio da su nakon ubistva u Grabovicu stigli ljudi iz komande i da je u džipu koji je prošao pored kuće u kojoj se on nalazio vidio Halilovića i Vehbiju Karića, a u selu je tog dana vidio još Ćelu i Ališpagu.

Zakir Oković, operativni oficir Drugog bataljona Prvog korpusa Armije BiH, svjedočio je da su se u septembru 1993. u Grabovici događale „čudne stvari“ i da je pronađeno tijelo jednog od Zukinih vojnika koji je bio Hrvat, a kasnije je čuo za još ubistava u selu. Oković je, prenosi agencija Sense, kazao da je sa još oko 100 vojnika Drugog bataljona stigao 8. septembra u Grabovicu, a da je bio raspoređen po naređenju komandanta operacije Neretva 93 Sefera Halilovića u okviru priprema za operaciju deblokade Mostara. Neposredni pretpostavljeni mu je bio komandant bataljona Solaković, ali je planom operacije njegova jedinica trebalo da bude pretpočinjena Ališpagi.

Namik Džanković, bivši operativac Uprave vojne bezbjednosti Armije BiH, svjedočio je o tome kako je septembra 1993. u dopisu svom načelniku zatražio je da se osnuje mješovita komisija MUP i SVB i pošalje u Grabovicu kako bi se sprovela istraga o zločina nad civilima ovom hrvatskom selu. Iz Uprave mu, kazao je, nikada nije stigao odgovor.

RATNI ZLOČINI U SJEVERNOJ HERCEGOVINI (1)Zašto se 30 godina krije ko je naredio ubistva žena, djece i staraca u Grabovici?

Zaštićeni svjedok, bivši pripadnik jurišnog odreda 9. motorizovane brigade, svjedočio je da je „bila naredba da ne smiju nikome govoriti ništa o onome što se dogodilo u Grabovici“. Bio je svjedok ubistva Pere Marića, ali i kada su 9. septembra tijela svih ubijenih utovarena na kamion i odvezena u nepoznatom pravcu. Ovaj svjedok je krajem oktobra 1993., po povratku iz operacije “Neretva ‘93”, zajedno sa drugim pripadnicima 9. motorizovane brigade, na čelu sa zamjenikom komandanta Ramizom Delalićem Ćelom - uhapšen u operaciji “Trebević”, koju su sprovele vlasti u Sarajevu kako bi obuzdali jedinice Armije BiH koje su se “otrgle od kontrole.” 

Žurnal je i ranije pisao o zločinima u Grabovici.

(zurnal.info)