Pročitajte prve dijelove scenarija za film Monice Belucci i Emira Kusturice

Uloge tumače:

Monica Bellucci kao Dušanka M.

Emir Kusturica kao sveštenik Nemanja te

Slavko Štimac u ulozi Sabahudina

Nikola Pejaković u ulozi novinara

UVODNA SCENA

Dušanka (Monica) je prelijepa Srpkinja koja izgleda kao da je u tridesetim a ustvari ima pedeset godina. Živi u Banjoj Luci gdje je izbjegla iz Sarajeva 94. godine. Nikad se nije vratila niti je posjetila Sarajevo, iz straha. Dušanka živi sama u kući na Laušu koju joj je poklonila država budući da svoj stan u Sarajevu nije nikad mogla da povrati. Nerado priča o ratu a svoja iskustva iz ratnog Sarajeva ne voli da kazuje baš nikome, pogotovo ne novinarima. Dušanka zna kako su novinari spremni sve zloupotrijebiti i nema vjere ni u koga, osim što joj je mučno prisjećati se.

Donedavna je sa njom živio i njen sin koji je sad oženjen, ljekar je, ima suprugu programerku i petoro djece. Njegova supruga je iz Knina. Dušanki se nekad čini da je samo ona, snajka Brankica, razumije.

Dušanka mrzi novinare i stvarno im se rijetko povjerava. No, jednog dana njoj dolazi u posjetu jedan mladi novinar, lijep i stasit, podsjeća je na njenog muža, tako je jak i hrabar. Novinar radi za Glas Srpske i Dušanka odmah zna da su njegove namjere časne a on joj to i sam saopštava: Želim da svijet napokon sazna istinu! Vi ne smijete ćutati, za dobrobit ove zemlje! Svijet mora saznati istinu, Evropa mora saznati istinu! - govori joj dok gleda u nju kako gleda u prozor. Slike se polako vraćaju, Dušanka pokušava da se prisjeti i da suzdrži bol.

Reći ću vam dragi novinaru, kaže, reći ću vam nešto što nikad niste čuli i šta niste mogli pretpostaviti, vrijeme je da svijet sazna istinu - tiho izgovara dok kadrove polako zamjenjuju crno-bijele slike na kojima je Dušanka tek mlada djevojka.

OPIS

Ovo je samo uvodna scena, da ne dužim opisaću vam kako ide sve a onda ću izvaditi samo najbolje scene. Doduše svaka scena je odlična ali ipak ne mogu sve da otkrijem.

Dušanka je Srpkinja u Sarajevu 1992. godine, taman doktorirala u Zagrebu na Istoriji umjetnost i dobila posao u Nacionalnoj galeriji. Ima muža pilota i dva sina. Kako izbijaju nemiri Dušanka gubi posao zbog svoje nacionalnosti i ostaje sama u Sarajevu, bez novca i sa dva mlada djeteta. Muž pilot se ne javlja već mjesecima i Dušanka sluti na najgore. Njene komšije muslimani i Hrvati koje je ona cijeli život voljela odjednom se okreću protiv nje. Prave joj razne smicalice iz dana u dan ali ih ona nekako uspijeva preživjeti. Sve do jednog dana kad po nju dolaze neki jalijaši i odvode je u logor za Srbe. Njenog jednog sina ubijaju a drugog šalju u razmjenu ali će ona to sve saznati tek po oslobođenju. Dušanka je cijeli film svjedokinja mnogim lažima podmetnutim od strane muslimana a uperenim protiv Srba. Kako je izbio rat i muslimani opkolili Sarajevo a ona bila bez posla tako nije imala šta da jede, ni ona a ni njeni sinovi. Jedini koji joj je htio pomoći bio je lokalni sveštenik, jako duhovna osoba nesvjetovnog imena Nemanja (Emir). Kad je odvedena u jedan od sarajevskih logora za Srbe Dušanka je vidjela da je i Nemanja tamo. Bio je neobično smiren, podnosio sve uvrede i mučenja od strane muslimana stalno se noseći mišlju da je ta žrtva za gospodina na nebesima i nebeski narod. Kad bi mu bilo teško znao je govoriti: ko tebe kamenom ti njega kamengradom. Dušanka nije odmah shvatala dubinu tih riječi. Muslimani su ga u bjesomučnom orgijanju nabili na kolac, ispekli pa razapeli usred logora. Dušanka je znala da je taj čovjek svetac pa je sačuvala malo pepela u kutijicu od šibica i poslije njome liječila zubobolju.

Dušanka se u logoru malo zbližila sa jednim od vojnika koji nije bio poput ostalih, bilo je nešto u njemu. Kad joj je objasnio da su se njegovi preci ustvari poturčili skoro, nema ni pola vijeka, bilo joj je jasno otkud ta dobrota. Sabahudin, tako mu je bilo ime, ju je međutim jednog dana silovao zajedno sa grupom vojnika pa se Dušanka razočarala ali je i dalje bila zbunjenih osjećanja.

Jednoga dana muslimani su odlučili spaliti sve knjige i vjećnicu pa su pogorjeli listovi letjeli cijelim Sarajevom. Do Dušanke je doletjelo nekoliko stranica knjige „Na Drini ćuprija“ koje je pročitala ali nije odmah razumjela poruku. Kasnije je usnila sveštenika Nemanju koji joj je rekao: Dušanka, poturica je gori od Turčina! Od toga dana shvatila je da su Sabahudin i njemu slični čisto zlo. Poslije kad je jednom gorko plakala poslije batinjanja budna je usnila lik Nemanjin koji joj je rekao: ne tuguj Dušanka, završiće tvoje patnje i oslobođena ćeš biti, rodio se onaj koji će sve sarajevske Srbe izbaviti od patnje njihove i dati im poštenu nadoknadu. Ne tuguj ni za Sarajevom, rodiće se u toj ljepotici državi neimari kakve svijet vidio nije, gradiće renesansne i neoklasične gradove kakve svijet vidio nije - zatim iščeznu osmjehujući joj se i pokazujući ko na neku 3d mapu a na njoj zvijezdu Sjevernjaču koja je u tom trenutku stojala baš iznad Laktaša.

Nakon neviđenih patnji Dušanka u razmjeni zarobljenika dolazi u Banju Luku gdje ponovo pronalazi jednog sina i saznaje za sudbinu drugog.

ZAVRŠNA SCENA

Zadnja scena iz „sjećanja“ završava tako što Dušanka ugleda tablu „Dobrodošli u Republiku Srpsku“ i dobija srčani napad od pretjerane sreće, obliva je neviđena svjetlost i budi se u savremeno opremljenoj bolnici u Banjoj Luci gdje u posjetu njoj i drugim zarobljenicima dolaze Biljana Plavšić i neki veliki šarmantni čovjek misterioznog pogleda koji će je pozdravit, blago dodirnuti po licu i reći:

Sad ste bezbjedni, ovo je respektabilna i ekonomski stabilna zemlja.

Na kraju intervjua i ona i novinar su u suzama a vani je počela da pada kiša. Novinar umjesto kući ide odmah na posao da pripremi svoju emisiju posvećenu onom što je nekad bilo i da svijetu napokon otvori oči. Film završava tako što se novinar nakratko zamisli da li će ustvari svijet ikad shvatiti pravu istinu i da li će Srpska opstati uprkos napadima iz cijelog svijeta. Dok tako razmišlja prekine ga i pažnju mu privuče televizor. Krupni kadar na TV koji prenosi izjavu predsjednika republike koji kaže, gotovo galami:

„ Republika Srpska je stalna kategorija! Republika Srpska je izraz volje naroda koji u njoj živi! Na kraju krajeva, nije Republika Srpska plata prosvjetnog radnika pa da je neko ukida ili smanjuje!“

U tom trenutku kamera se brzo vraća na lice novinara koji se zadovoljno nasmije i okreće svom timu te nastavlja s poslom. Kamera se udaljava, zumira vani, prikazuje njih s leđa, pa zgradu televizije, pa zgradu vlade i zgradu televizije odmah jednu pored druge, pa Banju Luku, pa regiju, pa cijelu Srpsku koja onako oivičena zasjaji dok je ostatak Bosne i regije u mraku. U pozadini se čuje neka pjesma Viteškog plesa.

KRAJ

U nastavku čitajte:

Scene dokazivanja muslimanske opsade Sarajeva

Scene dokazivanja prisustva čistog zla kod muslimana

Scena mučeništva Nemanjina