TRANSFORMACIJE PJ HARVEY: Moja zima usred ljeta!

CRNE KOSE LJUBAVI

Polly Jean Harvey je moj blues, moja zima usred ljeta, i proljeće u tom istom ljetu. Polly Jane se transformiše kako poželi, uvijek pod kožom, na usni, pod jezikom. Najradije bih samo nabrojao njene pjesme i njihove verzije, pa nestao nijem u mraku. Šta god da kažem znam da neće biti dovoljno.

Ne žalim što su neka sjećanja mutna. Od nekih sjećanja ostane samo pjesma. Izazovne haljine i pokreti tijela. Iznad grada u kojem živim često prolijeću helikopteri u niskom letu. Ponekad mi se čini da ih mogu kamenom pogoditi. Ali prsti samo dotaknu zemlju i pomiluju je. I sjetim se pjesme. PJ Harvey i Thom Yorke.

Šta je veća stvar, napisati 'The Mess We're In' ili inspirisati Cavea za 'Boatman's Call'? Kao i uvijek, zavisi Iz kojeg se ugla odlučimo gledati stvari, jer mnogo boli je u igri. Znam! Najveća stvar je 'Oh My Lover' i fatalno predavanje onome što mislimo da je ljubav. Na kraju, ljubav i jeste baš onakva kakvom je smislimo.

MARY MAGDALENA    

Polly Jean Harvey vrlo lako spaja rokenrol i tjelesnost u nešto sasvim nerazdvojivo, nešto što svoje korijene ima u bluesu koji je ona kao klinka voljela, a on je zauzvrat nikad nije napustio. I to se vidi, čuje, osjeti. U njenim pokretima sve se isprepliće u kombinaciju koja zaslužuje oreol.

Davno je to bilo kada mi je jedna Francuskinja otkrila filmove koje je režirao Hal Hartley. Prvi koji sam gledao bio je 'Simple Men'. Šest godina i četiri filma poslije, Hal je snimio 'The Book of Life'. Bio je to kraj devedesetih, sasvim zgodno vrijeme za film o kraju svijeta. U njemu je PJ Harvey Maria Magdalena, dok Isusa glumi Hartleyev omiljeni glumac, Martin Donovan. Njega sam zavolio još u 'Simple Men'. Inače, Martin je imao odlčan režiserski debi prije nekoliko godina sa filmom 'Collaborator'. Nažalost, bez Polly Jean.

'The Book of Life' je snimljen kao jedan od filmova za ciklus kojim se slavi ulazak u novi milenijum. Isus i Marija Magdalena stižu u moderni New York da sa Zemljom svedu račune i još jednom riješe pitanje apokalipse. U samom finalu se pojavljuje i 'Yo La Tengo' kao Salvation Army Orkestar, a poneko će primijetiti i doprinos Williama S. Burroughsa. PJ filmu osim odlične glume poklanja i dvije pjesme. 

   



ZADOVOLJŠTINA

Bitna stvar se desila za vrijeme Brit Awards ceremonije, 1994. godine. Jedna od onih što su u trenutku dešavanja postajale praznikom. Polly Jane Harvey je podijelila binu sa Björk. Izvele su ogoljenu verziju himne Rolling Stonesa, unoseći u nju seksualnost na jednom posve novom nivou. Bila je to 'Satisfaction' kakva se ranije nije mogla čuti.

I tu se prestajem pitati o besmislu svog postojanja, nastojanjima i težnjama. Predajem se Polly i Björk. Slušajući ih u devedeset i četvrtoj godini, ostvaren sam. Nema ratova, okrnjenih noći odrastanja, nema ni potrebe za nemogućim.

Biram takvu devedeset i četvrtu. A ona za koju mislim da sam preživio, nije se desila. Bila je to samo poprilično stvarna noćna mora. Björk i PJ, vama se predajem. Biram da mi vi kreirate stvarnost. Hajde da zajedno slušamo emisije o jazzu, na radiju BBC4. Moje sve i vas dvije!

TAMNO KAO NAJDUBLJE MORE

Prva grupa u kojoj je Polly Jean svirala zvala se Automatic Dlamini. Pridružila im se 1988. godine, sa nepunih dvadeset godina. Automatic Dlamini je osnovao John Parish pet godina ranije, i dok je kroz bend prošlo mnogo sjajnih muzičara, zanimljivo je da su u njemu bila i dva čovjeka s kojima je nakon Automatic Dlamini avanture osnovala trio PJ Harvey.

Rob Ellis i Ian Oliver su bubnjar i basista s kojima je snimila albume 'Dry' i 'Rid of Me'. Sa Ellisom i John Parishom radi i stvara i dan danas. Na njenoj sceni čest gost je i jedan od dva najbitnija badseedsa – Mick Harvey.

Ambicije znaju zasjeniti ono bitno, i što smo stariji ne postaje jednostavnije. Tu su i pohlepa i zavist i gadosti koje slijede; okruže nas da i ne stignemo shvatiti šta se desilo i gdje su nestali svi ti nekada divni ljudi, bez kojih su naši dani bili nezamislivi.

Kada uz sebe imaš one na koje možeš računati, pomračeni dani ne mogu ti nanijeti trajniju štetu. Započeti svoj rokenrol put u bendu John Parisha, svirati saksofon, gitaru i pjevati na njihovim prvim albumima, i tridesetak godina poslije i dalje stvarati sa tim istim ljudima, to je ono što se računa. Da ne okončamo zapitani kad smo se to oprostili od sopstvenih verzija koje su imale svoj tako jasno zacrtan ritam. Ali i blues.

(zurnal.info)