Rasvjetljavanje mutnog energetskog tržišta

Balkan je tegla meda za trgovce strujom, sa složenim propisima, obiljem birokratije i rastućom potražnjim za energijom.

Tokom ovog istraživanja, otkrio sam da je u ovom raju za trgovce, Bosna i Hercegovina najveća nagrada: nudi izobilje energije za izvoz - rijetkost u regiji - i politički nered koji se može iskoristiti.

Oko 25 posto struje koja se proizvede šalje se van BiH, praveći sočan profit trgovcima kao što su EFT i Rudnap, jake regionalne kompanije koje se suočavaju sa brojnim, nedokazanim, optužbama za malverzacije.

Bosna i Hercegovina također ima najmanje transparentne energetske kompanije u regiji. Kažem kompanije jer dok ostale države imaju po jednu državnu kompaniju za struju, BiH ima tri. Tako sam, dok su moje kolege na istoj priči bile duboko u prikupljanju podataka od nacionalnih kompanija, ja ganjao brojke u Sarajevu, Trebinju i Mostaru.

Ali najšokantnija činjenica koja se pojavila u našem mukotrpnom istraživanju je ta da ne samo da su javne bosanskohercegovačke kompanije koristile posrednike za izvoz i uvoz struje – po visokoj cijeni za građane – oni su također koristili te posrednike za međusobnu trgovinu.

U slučaju kompanije kojom upravljaju većinom Bošnjaci, Elektroprivreda BiH, i one kojom upravljaju Hrvati, Elektroprivreda HZHB, trgovci strujom su zarađivali milione od transakcija iako dvije kompanije pripadaju istom vlasniku. Da to nije koštalo one koji plaćaju poreze u BiH desetine miliona eura od završetka rata, bilo bi smiješno.

Treća kompanija je ona u Republici Srpskoj, Elektroprivreda RS, koja je imala posebno bliske odnose sa EFT-om.

Sve tri kompanije su uradile sve što mogu da mi ne daju nikakve podatke o trgovini strujom.

Elektroprivreda BiH u Sarajevu je bila daleko najbrža da odgovori na moj zahtjev o slobodi pristupa informacijama, ali nažalost najbrža da me odbije. Podaci o cijenama i količinama struje prodane trgovcima smatraju se strogo povjerljivim u kompaniji i javnost nema pravo da zna kako i gdje se njihov novac troši.

Sa druge dvije kompanije je bila druga priča, ali sa istim rezultatima.

Iako zakon kaže da se na zahtjev o slobodi pristupa informacijama mora odgovoriti za 15 dana, čekao sam više od pet mjeseci za bilo kakav odgovor iz Elektroprivrede Republike Srpske. Na kraju sam odbijen jer je kompanija rekla da treba imati dozvolu od trgovaca za davanje ikakvih podataka.

Najveća elektrana koja se gradi u državi, Stanari, pravi se u blizini srednjebosanskog grada Doboja. U Ministarstvu energije Republike Srpske prvo su mi rekli da nemaju koncesijski ugovor, a kasnije da trebaju dozvolu od EFT-a, kompanije koja gradi elektranu, da mi dadnu informacije.

Elektroprivreda HZHB nikad nije dala ovakav izgovor. Umjesto toga kažu da jednostavno nisu mogli skupiti sve podatke jer još uvijek nisu digitalizovani i da bi im trebalo mjesece da nađu sve informacije sadržane u ugovoru iz 2000. godine. Nakon sužavanja mog zahtjeva, rečeno je da može biti urađeno ali sam i dalje čekao na odgovor tokom pisanja ovog članka.

Dakle, da li bosanskohercegovačke energetske kompanije rade u interesu javnosti ili u interesu trgovaca?

U jednom zvaničnom izvještaju iz 2010. godine do kojeg je BIRN došao, vlada se hvalila da su u godini rekordne proizvodnje električne energije, državne kompanije izvozile manje struje ali da su “rezultati privatnih kompanija kao što su EFT i Rudnap poboljšali ukupnu sliku izvoza iz BiH u ovom sektoru”. Dakle, to je u redu – sve dok neko ostvaruje profit.

Čini mi se da je BiH postala raj za trgovce strujom kao što je Švicarska godinama bila za privatne bankovne račune. Trgovci mogu biti potpuno sigurni da će državne kompanije štititi sve njihove podatke iako su stari deset godina i ne mogu imati nikakvog utjecaja na trenutne ili buduće ugovore.

Dok firme kao što su EFT i Rudnap nastavljaju da se bogate 'pomažući' državi da drže upaljena svjetla po velikim cijenama, javnost je u mraku o tome kako se njihov novac troši.


Tekst je objavila Balkanska istraživačka mreža BIRN kao deo projekta „Tragom dokumenata do boljeg upravljanja“ (A Paper Trail to Better Governance) koji finansira Austrijska agencija za razvoj i saradnju (ADC). Tekst ne predstvalja stavove i mišljenja ADC.

(zurnal.info)