70 godina nakon Titovog Ne: Ruski kapital je najjači politički faktor na Balkanu

Spoznaće kasno sada već bivši austrijski vicekancelar i čelnik tamošnje krajnje desnice Heinz-Christian Strache da mu bješe „baksuzan“ susret 13. maja sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom. Samo nekoliko dana kasnije „Der Spiegel“ i „Sueddeutsche Zeitung Strache“ objaviće snimke  na kojima Strache „pijan kao Rus“ navodnoj nećaki ruskog oligarha, obećava unosnE poslova putem tendera i kupovinu firmi zarad „političke potpore“ njegovoj Slobodarskoj partiji Austrije (FPO).

Uzaludno je bilo naknadno pojašnjenje da je previdio rečenicu o 250 miliona eura „prljavog“ novca. Otrežnjen je podnio ostavku, ali austrijski kancelar Sebastian Kurz nije mogao drugo no raspustiti vladu i najaviti vanredne izbore.

Austrijska afera je tako još jednom potvrdila kako ruski kapital ne miruje i na sve načine pokušava, nakon proboja na „balkanskom frontu“ krenuti ka sjeveru, preko Austrije. Nije slučajno ruski predsjednik Vladimir Putin prošle godine bio gost na vjenčanju austrijske ministrice vanjskih poslova Karin Kneissl, koju je na ovu funkciju predložio upravo FPO.

Nema više „odlučnog NE!“

Ne treba mnogo geopolitičke pronicljivosti kako bi se uočila stremljenja Rusije da putem upliva (i) u ekonomiju, konačno postane najvažniji politički faktor na Balkanu, sedamdeset godina nakon Titovog odlučnog NE! Ovo je područje, nažalost, ponovo poligon odmjeravanja „ političkih mišića“ velikih sila.

Tu je naravno Srbija najvažnija, ali je i „posao“ najlakši. Dobar dio uticaja se tu realizuje putem Turske, čije je savezništvo sa Rusijom sve čvršće. Samo još valjda lider SDA Bakir Izetbegović vjeruje da ga Recep Tayyip Erdogan cijeni više nego Putina.

Kada je Hrvatska u pitanju, nema boljeg primjera od dešavanja sa Agrokorom, moćne firme koju je ruska Sberbank putem smišljeno datih kredita u potpunosti preuzela. Slijedio je i pokušaj preuzimanja i naftne industrije koji nije okončan, ali je jasno da je Hrvatska gotovo „šaptom pala“.

Predsjednica Hrvatske, predsjednik Rusije i Dodikov izaslanik

Rusija u regiji ima dva interesa, onaj ekonomski te zaustavljanje daljnjeg širenja NATO-a. Žurnalov novinar Avdo Avdić je u posljednjih godinu dana umnogome pisao i objašnjavao metode kojima Rusija za BiH ima uporedne metode upliva, i ekonomski i politički. Za obje je imao svesrdnu podršku Milorada Dodika, a potom i njemu odanog unutrašnjeg saveznika Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH.

Juna prošle godine putem berze u Beču Ministarstvo finansija RS prodalo je obveznice putem kojih se ovaj entitet zadužio za (dodatnih) 300 miliona maraka. 

Iako su pokušali prikriti kupca, Žurnal je doznao da je to ruski oligarh sa američke i evropske crne liste – Konstantin Malofeev. Ruski oligarsi, koliko se god putem svojih moćnih firmi doimali neovisni, tek su produžena ruka politike Kremlja, čitaj Putina. Milijarder Malofeev tako godinama finansira separatističke režime koji provode (pro)rusku politiku. Njemu je maja prošle godine zabranjen ulazak u BiH, kao i Aleksandru Zaldostanovu, vođi organizacije „Noćni vukovi“. Zaldostanov, koji se  nalazi na crnoj listi SAD-a zbog svojih veza sa separatistima u Ukrajini, uzgred i Putinov prijatelj, trebao je predvoditi devetodnevnu bajkersku turu po Balkanu nazvan – „Ruski Balkan“, u sklopu koje je planiran i dolazak u Banja Luku kako bi mu Dodik uručio specijalno priznanje.

Niz „slučajnosti“

Žurnal je na nekoliko primjera ukazivao na sve prisutniji uticaj Rusije na ovdašnja politička i ekonomska dešavanja, koja teško mogu da se podvedu kao slučajnost. 

Može li navedeno bolje ilustrovati od tajnog susreta Nikolaja Patruševa, bivšeg šefa ruske obavještajne službe FSB, lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića te Milijana Vase Brkića dopredsjednika HDZ-a Hrvatske.  

„Tema sastanka bili su predstojeći izbori u BiH, te ponovni izbor Dragana Čovića za člana Predsjedništva BiH. Pored zadržavanja Dragana Čovića, cilj je i zadržavanje ruskog političkog, poslovno-gospodarskog i strateško-obavještajnog interesa na području BiH i Hrvatske“, navedeno je u dokumentima čiji smo sadržaj objavili jula prošle  godine.

Nedugo potom, Čović je na sastanku u Mostaru referisao šefu Dodiku zaključke dogovorenog. Uporedo je predsjednica Centralne izborne komisije Irena Hadžiavdić dogovarala dolazak ruskih IT i drugih stručnjaka da „pomognu“ izborima u BiH. Vlasnik stana u Beču i Dodikov sudrug sa crne liste SAD-a Nikola Špirić u to je vrijeme spriječio bosanskohercegovačke sigurnosne službe da uhapse srbijanske i proruske obavještajce koji su 2016. godine vrbovali dvojicu bh. državljana za potrebe Vojno-bezbjednosne agencije Srbije.

Nikola Špirić "na kafi"

Nije zaobiđen ni mladi naraštaj. Tako je udruženje veterana iz Moskve poznato pod imenom „Nasledniki pobede, kojim rukovodi general Valerij Vječeslavovič Kaljakin organizovao boravak i vojnu obuku dječaka iz Srbije te RS u ruskim vojnim kampovima. Kaljakina je naravno Dodik srdačno dočekao u Banja Luci. O preuzimanju naftne industrije u RS te istovjetnoj namjeri spram mostarskogAluminija opširno je pisano.  

Javnost u Austriji je reagovala nakon skandala kojeg je izazvao tamošnji vicekancelar i vjerovati je da nakon izbora stvari više neće biti iste ili će rusko „rovarenje“ po ovoj zemlji biti unekoliko, ako ništa drugo odgođeno.

Apatičnu je pak bh. javnost teško pokrenuti i kada je sve „crno na bijelo“. Partijske budžetske kaste pomno čuvaju svoja radna mjesta, dok oni drugi više razmišljaju kako napustiti ovdašnju žabokrečinu i domoći se te iste Austrije ili drugih evropskih zemalja.

Uostalom, Bosni i Hercegovini pored aktuelnih politika i političara na vlasti, „vanjski neprijatelji“ ne trebaju.

(zurnal.info)