Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek
Priča mi drug kako se žalio rođaku da se ne osjeća dobro u posljednje vrijeme. Depresije, kostobolje, plitak dah, probadanje po lijevoj strani, nemoć... Ovaj ga je odmah upitao kada je posljednji put zapjevao. Drug se zamislio i odgovorio: Ne pamtim. Nekad, prije rata... Meni se i pravdao. Šapće, ko krivac: Znaš kakva je situacija, nije mi do pjesme. Nema nikakvog razloga za nelagodu, sasvim ga razumijem, čestit je čovjek pa ne može pjevat po ovakvom vremenu.
Beogradski mali pijac
Uočio sam da je danas do pjesme samo neradnicima, probisvjetima i još gorim od takvih. Sjetite se Ratka Mladića kako mumla na kvaziruske romanse i stihovane prizore iz ratarske svakodnevnice. Teško je zaboraviti Dodika kako ispod šatre zabavlja glasače coverom hita Ne (x 5) dooolaazi ili onaj pornografski klip snimljen u njegovoj laktaškoj Rupi u zidu u kojem cijepa košulju uz lascivan turbo folk. Pamtimo i neuspješan nastup Dragana Davidovića na četničkom oproštaju. Njegovo atonalno brundanje mrzovoljno je prekinuo čak i tamošnji vojvoda. Slavko Jovičić Slavuj također ne može da se suzdrži od pjesme. Toliko mu je lijepo da na svoj blog smješta fotografije sa brojnih nastupa. Roditeljska pažnja za djecu, ali i sve osobe nervoznog želudca preporučuje se zbog fotografije na kojoj, blizu orgazmičkog vrhunca derta, spušta balav poljubac na obraz usplahirene Nede Ukraden. Inače, ako to nekog zaista može zanimati, Slavujeva omiljena pjesma je (na blogu je sam priznao, bez ikakve prisile, nije bio prisluškivan, niti ucjenjivan) : Beogradski mali pijac potopila Sava, mog dragana, eto tako, zabolela glava.
Federalni vlastodržci svoje pjevačke sposobnosti zasad uspješno skrivaju pred kamerama. Ne znam o čemu se radi, jer stage fright ne pokazuju čak ni tokom govora nad masovnim grobnicama. Nisam imao tu nesreću da prisustvujem njihovim dernecima, pa ne mogu da znam kakvi su im pjevački kvaliteti, ali imam dovoljno razloga za opravdanu sumnju da intimno uživaju u pjesmi. Recimo, niko me ne može ubijediti da reis ne zapjevuši na brojnim ummetima i mosušima kojim prisustvuje ili da ga u srce nije dirnula bar jedna pjesma na stadionskoj svadbi čiji je glamour dodatno pojačao svojim raskošnim džubetom. Zar je moguće da Nedžad Branković nema pjevačkih ispada? Njegov nasljednik ima DJ sklonosti pa tragom one narodne poslovice o jabuci i njenom stablu, nećemo mnogo pogriješiti ako pomislimo da oca i sina ne povezuju samo geni i sklonost ka traćenju tuđeg novca. Sumnjam i da je Tihić uspio potpuno odbacio svoje rockerske talente koje je gajio po lokalnim bendovima u Šamcu ili da Silajdžić može odoljeti vrelim ritmovima na romskim balovima koje inkognito posjećuje. Siguran sam da zapjevaju, teško mi je povjerovati da u grobnoj tišini mljackaju jagnjetinu i igraju skrivanja prstena u jet set kulama na Ciglanama i Ustikolini.
Iz grla nam slaba pjesma
Nekada nije bilo tako. Nekada je i pošten svijet znao zapjevati. Eto, recimo, sjećam se kako su moji roditelji sa svojim društvom obavezno pjevali za stolom, dok sam ja drijemao ispod njega. Nije to bio pojedinačan incident, neki posvećeni ritual tajnog pjevačkog društva, svi su pjevali, rodbina, kumovi, komšiluk... Čim nabodu prvu sudžuku na čačkalicu odmah neko počne prigodne stihove. Svako od njih imao je svoju omiljenu pjesmu, koja im je slikovito opisivala dotadašnji život, pa je pjesmom pogođeni predvodio dok su ga ostali podržavali s punim razumijevanjem. Pjevali su svuda i u svakoj prilici, često su im se pridruživali i slučajni gosti, prolaznici, pa i milicijske patrole. Pjevali su ko sretni.
Neuporedivo sa mojom situacijom. Ne pamtim kad sam posljednji put zapjevao. Najgore je to što i kada bi me uhvatila neobuzdana želja za pjesmom, živ ne znam šta bih zapjevao. Šta da pjevam? Možda neki refren iz kataloga prezimenjaka Damira Diplomtza, recimo: Nemoj brinut, samo šalji, u tri pičke materine, da naričemu uz Više se ne bojim na death disco Goribora, pjevam vesele terce na Frenkijevu pjesmu Ej, hodža džennet il džehennem, na kojem sam spisku da polako krenem, ili uvježbavam višeglasje sa Dubiozom uz Šuti i trpi. Kao što se možete i sami uvjeriti trenutni soundtrack mi je sve sam jad i čemer. Kriska i vriska. Ko u pjesmi Skroza: Kuća tijesna, čeljad bijesna, iz grla nam slaba pjesma.Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek?
Najgore je što mi se čini da stvari u skorije vrijeme neće na bolje, što ne mogu utješiti prijatelja. Sve mi govori da će se melodija u moj život vratiti kada i harmonija u društvo.
Dakle, u ponedeljak.
(Prigodne ilustracije uz ovaj tekst omogućio nam je Slavko Jovičić Slavuj, pa mu se ovom prilikom i zahvaljujemo.)
">Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek
Priča mi drug kako se žalio rođaku da se ne osjeća dobro u posljednje vrijeme. Depresije, kostobolje, plitak dah, probadanje po lijevoj strani, nemoć... Ovaj ga je odmah upitao kada je posljednji put zapjevao. Drug se zamislio i odgovorio: Ne pamtim. Nekad, prije rata... Meni se i pravdao. Šapće, ko krivac: Znaš kakva je situacija, nije mi do pjesme. Nema nikakvog razloga za nelagodu, sasvim ga razumijem, čestit je čovjek pa ne može pjevat po ovakvom vremenu.
Beogradski mali pijac
Uočio sam da je danas do pjesme samo neradnicima, probisvjetima i još gorim od takvih. Sjetite se Ratka Mladića kako mumla na kvaziruske romanse i stihovane prizore iz ratarske svakodnevnice. Teško je zaboraviti Dodika kako ispod šatre zabavlja glasače coverom hita Ne (x 5) dooolaazi ili onaj pornografski klip snimljen u njegovoj laktaškoj Rupi u zidu u kojem cijepa košulju uz lascivan turbo folk. Pamtimo i neuspješan nastup Dragana Davidovića na četničkom oproštaju. Njegovo atonalno brundanje mrzovoljno je prekinuo čak i tamošnji vojvoda. Slavko Jovičić Slavuj također ne može da se suzdrži od pjesme. Toliko mu je lijepo da na svoj blog smješta fotografije sa brojnih nastupa. Roditeljska pažnja za djecu, ali i sve osobe nervoznog želudca preporučuje se zbog fotografije na kojoj, blizu orgazmičkog vrhunca derta, spušta balav poljubac na obraz usplahirene Nede Ukraden. Inače, ako to nekog zaista može zanimati, Slavujeva omiljena pjesma je (na blogu je sam priznao, bez ikakve prisile, nije bio prisluškivan, niti ucjenjivan) : Beogradski mali pijac potopila Sava, mog dragana, eto tako, zabolela glava.
Federalni vlastodržci svoje pjevačke sposobnosti zasad uspješno skrivaju pred kamerama. Ne znam o čemu se radi, jer stage fright ne pokazuju čak ni tokom govora nad masovnim grobnicama. Nisam imao tu nesreću da prisustvujem njihovim dernecima, pa ne mogu da znam kakvi su im pjevački kvaliteti, ali imam dovoljno razloga za opravdanu sumnju da intimno uživaju u pjesmi. Recimo, niko me ne može ubijediti da reis ne zapjevuši na brojnim ummetima i mosušima kojim prisustvuje ili da ga u srce nije dirnula bar jedna pjesma na stadionskoj svadbi čiji je glamour dodatno pojačao svojim raskošnim džubetom. Zar je moguće da Nedžad Branković nema pjevačkih ispada? Njegov nasljednik ima DJ sklonosti pa tragom one narodne poslovice o jabuci i njenom stablu, nećemo mnogo pogriješiti ako pomislimo da oca i sina ne povezuju samo geni i sklonost ka traćenju tuđeg novca. Sumnjam i da je Tihić uspio potpuno odbacio svoje rockerske talente koje je gajio po lokalnim bendovima u Šamcu ili da Silajdžić može odoljeti vrelim ritmovima na romskim balovima koje inkognito posjećuje. Siguran sam da zapjevaju, teško mi je povjerovati da u grobnoj tišini mljackaju jagnjetinu i igraju skrivanja prstena u jet set kulama na Ciglanama i Ustikolini.
Iz grla nam slaba pjesma
Nekada nije bilo tako. Nekada je i pošten svijet znao zapjevati. Eto, recimo, sjećam se kako su moji roditelji sa svojim društvom obavezno pjevali za stolom, dok sam ja drijemao ispod njega. Nije to bio pojedinačan incident, neki posvećeni ritual tajnog pjevačkog društva, svi su pjevali, rodbina, kumovi, komšiluk... Čim nabodu prvu sudžuku na čačkalicu odmah neko počne prigodne stihove. Svako od njih imao je svoju omiljenu pjesmu, koja im je slikovito opisivala dotadašnji život, pa je pjesmom pogođeni predvodio dok su ga ostali podržavali s punim razumijevanjem. Pjevali su svuda i u svakoj prilici, često su im se pridruživali i slučajni gosti, prolaznici, pa i milicijske patrole. Pjevali su ko sretni.
Neuporedivo sa mojom situacijom. Ne pamtim kad sam posljednji put zapjevao. Najgore je to što i kada bi me uhvatila neobuzdana želja za pjesmom, živ ne znam šta bih zapjevao. Šta da pjevam? Možda neki refren iz kataloga prezimenjaka Damira Diplomtza, recimo: Nemoj brinut, samo šalji, u tri pičke materine, da naričemu uz Više se ne bojim na death disco Goribora, pjevam vesele terce na Frenkijevu pjesmu Ej, hodža džennet il džehennem, na kojem sam spisku da polako krenem, ili uvježbavam višeglasje sa Dubiozom uz Šuti i trpi. Kao što se možete i sami uvjeriti trenutni soundtrack mi je sve sam jad i čemer. Kriska i vriska. Ko u pjesmi Skroza: Kuća tijesna, čeljad bijesna, iz grla nam slaba pjesma.Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek?
Najgore je što mi se čini da stvari u skorije vrijeme neće na bolje, što ne mogu utješiti prijatelja. Sve mi govori da će se melodija u moj život vratiti kada i harmonija u društvo.
Dakle, u ponedeljak.
(Prigodne ilustracije uz ovaj tekst omogućio nam je Slavko Jovičić Slavuj, pa mu se ovom prilikom i zahvaljujemo.)
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Pošta sa okupirane strane
Selvedin Avdić: Kako je Grinch ukrao dernek
Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek
Priča mi drug kako se žalio rođaku da se ne osjeća dobro u posljednje vrijeme. Depresije, kostobolje, plitak dah, probadanje po lijevoj strani, nemoć... Ovaj ga je odmah upitao kada je posljednji put zapjevao. Drug se zamislio i odgovorio: Ne pamtim. Nekad, prije rata... Meni se i pravdao. Šapće, ko krivac: Znaš kakva je situacija, nije mi do pjesme. Nema nikakvog razloga za nelagodu, sasvim ga razumijem, čestit je čovjek pa ne može pjevat po ovakvom vremenu.
Beogradski mali pijac
Uočio sam da je danas do pjesme samo neradnicima, probisvjetima i još gorim od takvih. Sjetite se Ratka Mladića kako mumla na kvaziruske romanse i stihovane prizore iz ratarske svakodnevnice. Teško je zaboraviti Dodika kako ispod šatre zabavlja glasače coverom hita Ne (x 5) dooolaazi ili onaj pornografski klip snimljen u njegovoj laktaškoj Rupi u zidu u kojem cijepa košulju uz lascivan turbo folk. Pamtimo i neuspješan nastup Dragana Davidovića na četničkom oproštaju. Njegovo atonalno brundanje mrzovoljno je prekinuo čak i tamošnji vojvoda. Slavko Jovičić Slavuj također ne može da se suzdrži od pjesme. Toliko mu je lijepo da na svoj blog smješta fotografije sa brojnih nastupa. Roditeljska pažnja za djecu, ali i sve osobe nervoznog želudca preporučuje se zbog fotografije na kojoj, blizu orgazmičkog vrhunca derta, spušta balav poljubac na obraz usplahirene Nede Ukraden. Inače, ako to nekog zaista može zanimati, Slavujeva omiljena pjesma je (na blogu je sam priznao, bez ikakve prisile, nije bio prisluškivan, niti ucjenjivan) : Beogradski mali pijac potopila Sava, mog dragana, eto tako, zabolela glava.
Federalni vlastodržci svoje pjevačke sposobnosti zasad uspješno skrivaju pred kamerama. Ne znam o čemu se radi, jer stage fright ne pokazuju čak ni tokom govora nad masovnim grobnicama. Nisam imao tu nesreću da prisustvujem njihovim dernecima, pa ne mogu da znam kakvi su im pjevački kvaliteti, ali imam dovoljno razloga za opravdanu sumnju da intimno uživaju u pjesmi. Recimo, niko me ne može ubijediti da reis ne zapjevuši na brojnim ummetima i mosušima kojim prisustvuje ili da ga u srce nije dirnula bar jedna pjesma na stadionskoj svadbi čiji je glamour dodatno pojačao svojim raskošnim džubetom. Zar je moguće da Nedžad Branković nema pjevačkih ispada? Njegov nasljednik ima DJ sklonosti pa tragom one narodne poslovice o jabuci i njenom stablu, nećemo mnogo pogriješiti ako pomislimo da oca i sina ne povezuju samo geni i sklonost ka traćenju tuđeg novca. Sumnjam i da je Tihić uspio potpuno odbacio svoje rockerske talente koje je gajio po lokalnim bendovima u Šamcu ili da Silajdžić može odoljeti vrelim ritmovima na romskim balovima koje inkognito posjećuje. Siguran sam da zapjevaju, teško mi je povjerovati da u grobnoj tišini mljackaju jagnjetinu i igraju skrivanja prstena u jet set kulama na Ciglanama i Ustikolini.
Iz grla nam slaba pjesma
Nekada nije bilo tako. Nekada je i pošten svijet znao zapjevati. Eto, recimo, sjećam se kako su moji roditelji sa svojim društvom obavezno pjevali za stolom, dok sam ja drijemao ispod njega. Nije to bio pojedinačan incident, neki posvećeni ritual tajnog pjevačkog društva, svi su pjevali, rodbina, kumovi, komšiluk... Čim nabodu prvu sudžuku na čačkalicu odmah neko počne prigodne stihove. Svako od njih imao je svoju omiljenu pjesmu, koja im je slikovito opisivala dotadašnji život, pa je pjesmom pogođeni predvodio dok su ga ostali podržavali s punim razumijevanjem. Pjevali su svuda i u svakoj prilici, često su im se pridruživali i slučajni gosti, prolaznici, pa i milicijske patrole. Pjevali su ko sretni.
Neuporedivo sa mojom situacijom. Ne pamtim kad sam posljednji put zapjevao. Najgore je to što i kada bi me uhvatila neobuzdana želja za pjesmom, živ ne znam šta bih zapjevao. Šta da pjevam? Možda neki refren iz kataloga prezimenjaka Damira Diplomtza, recimo: Nemoj brinut, samo šalji, u tri pičke materine, da naričemu uz Više se ne bojim na death disco Goribora, pjevam vesele terce na Frenkijevu pjesmu Ej, hodža džennet il džehennem, na kojem sam spisku da polako krenem, ili uvježbavam višeglasje sa Dubiozom uz Šuti i trpi. Kao što se možete i sami uvjeriti trenutni soundtrack mi je sve sam jad i čemer. Kriska i vriska. Ko u pjesmi Skroza: Kuća tijesna, čeljad bijesna, iz grla nam slaba pjesma.Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek?
Najgore je što mi se čini da stvari u skorije vrijeme neće na bolje, što ne mogu utješiti prijatelja. Sve mi govori da će se melodija u moj život vratiti kada i harmonija u društvo.
Dakle, u ponedeljak.
(Prigodne ilustracije uz ovaj tekst omogućio nam je Slavko Jovičić Slavuj, pa mu se ovom prilikom i zahvaljujemo.)
selvedin avdić
Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek
Priča mi drug kako se žalio rođaku da se ne osjeća dobro u posljednje vrijeme. Depresije, kostobolje, plitak dah, probadanje po lijevoj strani, nemoć... Ovaj ga je odmah upitao kada je posljednji put zapjevao. Drug se zamislio i odgovorio: Ne pamtim. Nekad, prije rata... Meni se i pravdao. Šapće, ko krivac: Znaš kakva je situacija, nije mi do pjesme. Nema nikakvog razloga za nelagodu, sasvim ga razumijem, čestit je čovjek pa ne može pjevat po ovakvom vremenu. 
Federalni vlastodržci svoje pjevačke sposobnosti zasad uspješno skrivaju pred kamerama. Ne znam o čemu se radi, jer stage fright ne pokazuju čak ni tokom govora nad masovnim grobnicama. Nisam imao tu nesreću da prisustvujem njihovim dernecima, pa ne mogu da znam kakvi su im pjevački kvaliteti, ali imam dovoljno razloga za opravdanu sumnju da intimno uživaju u pjesmi. Recimo, niko me ne može ubijediti da reis ne zapjevuši na brojnim ummetima i mosušima kojim prisustvuje ili da ga u srce nije dirnula bar jedna pjesma na stadionskoj svadbi čiji je glamour dodatno pojačao svojim raskošnim džubetom. Zar je moguće da Nedžad Branković nema pjevačkih ispada? Njegov nasljednik ima DJ sklonosti pa tragom one narodne poslovice o jabuci i njenom stablu, nećemo mnogo pogriješiti ako pomislimo da oca i sina ne povezuju samo geni i sklonost ka traćenju tuđeg novca. Sumnjam i da je Tihić uspio potpuno odbacio svoje rockerske talente koje je gajio po lokalnim bendovima u Šamcu ili da Silajdžić može odoljeti vrelim ritmovima na romskim balovima koje inkognito posjećuje. Siguran sam da zapjevaju, teško mi je povjerovati da u grobnoj tišini mljackaju jagnjetinu i igraju skrivanja prstena u jet set kulama na Ciglanama i Ustikolini. 
Neuporedivo sa mojom situacijom. Ne pamtim kad sam posljednji put zapjevao. Najgore je to što i kada bi me uhvatila neobuzdana želja za pjesmom, živ ne znam šta bih zapjevao. Šta da pjevam? Možda neki refren iz kataloga prezimenjaka Damira Diplomtza, recimo: Nemoj brinut, samo šalji, u tri pičke materine, da naričemu uz Više se ne bojim na death disco Goribora, pjevam vesele terce na Frenkijevu pjesmu Ej, hodža džennet il džehennem, na kojem sam spisku da polako krenem, ili uvježbavam višeglasje sa Dubiozom uz Šuti i trpi. Kao što se možete i sami uvjeriti trenutni soundtrack mi je sve sam jad i čemer. Kriska i vriska. Ko u pjesmi Skroza: Kuća tijesna, čeljad bijesna, iz grla nam slaba pjesma.Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek? 
