Škola za Rome: Vreću mrava možeš čuvat', jednu žensku ne možeš

Sanita Smajić, u vrijeme naše posjete Bijeljini, bila je jedino romsko dijete koje pohađa srednju školu u ovom gradu – treći je razred Poljoprivredne škole.

Nikada nije osjetila diskriminaciju niti primila uvrede zbog svog porijekla:

- Nikada nisam imala loše iskustvo. Školujem se 13 godina i niko mi nije rekao pogrešnu riječ ili me vrijeđao. Nikada nisam osjetila nikakvu diskriminaciju, sa svima se družim i svi me vole – optimistično će.

Rodila se u Njemačkoj a u BiH se njena porodica vratila kada je Sanita imala četiri godine.

Iako su susjedi upozoravali oca kako ne treba upisivati kćer u školu, njeni roditelji smatrali su da je obrazovanje itekako važno:
- A i moja želja je da budem što obrazovanija. I u Bijeljini se može živjeti ako voliš svoj grad i planiraš budućnost. Naravno da je vani bolje – bolji su uslovi života i školovanja ali je ipak Bosna – Bosna. Iako nam drugi ljudi često znaju reći da bi nam bilo bolje da se vratimo nazad u Njemačku, mi to ne želimo – objašnjava.

Ona kaže kako je neku djecu u Bijeljini sramota da se izjašnjavaju kao Romi, ali ona nikada nije imala probleme sa samopouzdanjem:

- Nije me sramota što sam Romkinja. U školi mi, zbog svijetle puti, nekada nisu vjerovali, čak su govorili kako romska djeca ne idu u srednju školu. Iznenadili su se kad sam rekla šta sam, ali to je tako i ja se ponosim time.

Živi sa roditeljima, bratom i dvjema sestrama. Mlađa sestra Melita ide u osnovnu školu a starija Samanta ne ide zbog zdravstvenih problema sa kičmom. O praktičnoj strani Sanitinog školovanja majka Esma kaže:

- Ona nema ni prevoz, ni užinu, ništa. Ima stipendiju od Udruženja Obrazovanje gradi BiH, i snalazimo se na različite načine kako bi nastavila. Ako moje dijete ima volju da ide dalje, neka ide, neka završi, da ima svoj komad hljeba u rukama, da ne bude ko ja i otac. Želim mom djetetu, ali i svakom roditelju, najbolju budućnost da imaju od svoje djece, pa i mene Bog da obraduje od moje djece.

Ipak, teško je odgojiti i školovati četvero djece, napominje Esma, posebno ako čovjek živi pošteno:

- Ja sam nezaposlena, muž je nezaposlen, pa se snalazimo na različite načine – pokušavamo da nešto prodamo, negdje nekome nešto uradimo... Možeš ti ići da kradeš a sutradan te uhvati policija i da te veže, da budeš u zatvoru. Ili da dođu kampanjole da bi me tražili... ja neću tako, hoću čisto i pošteno da radim pa ako ima ima, ako nema – nema.

SHVATAMO DA SMO SVI ISTI

Sanita redovno posjećuje Romski omladinski kulturni centar Otaharin u kojem obavlja volonterski posao. To je jedno od rijetkih mjesta u gradu u kojem djeca i mladi koji ne pohađaju nastavu mogu učestvovati u nekim edukativnim programima.

Begzada Beganović iz Centra kaže kako trenutno imaju oko 132 korisnika. Begzada nije pohađala srednju školu jer nije imala uslove, ali kaže da će na sve načine pokušati školovanje nastaviti vanredno. Centar je umnogome doprinio da se kod mladih Roma razvije svijest o važnosti obrazovanja, smatra:

- I kod kuće ih neko treba podržati ali ima situacija u kojima roditelji nemaju razumijevanja a toj djeci treba neko da im kaže: “Ti vrijediš nešto i škola će ti sutra pomoći.” Logično da bi i meni u životu bilo drugačije da sam upisala srednju školu.

Značajan problem pojavio se nakon ukidanja viznog režima za BiH. Porodice odlaze, ostaju tri mjeseca i nakon toga se prisilno vraćaju, ali djeca propuštaju mjesece nastavi i ostaju neocijenjena:
- To je za njih poraz – kaže Begzada – jer tu ima djece koja su dobri učenici i to im zaista teško pada.

Članica Centra je i Sanitina drugarica koja ne želi da joj navodimo ime. Završila je samo osnovnu školu, a i to, po vlastitom priznanju – jedva:

- Nisam voljela školu, i mislim da mi uopšte neće pomoći u životu – direktna je:

- Majka me je tjerala da upišem ali nisam htjela – ne može protiv moje volje, je li tako?

Taj dan volonteri u Centru pripremali su predstavu o ranom napuštanju škole, posebno kada je riječ o Romkinjama. Ideja je da publika u Centru zaustavi predstavu u trenutku kada se odvija nešto loše i pokuša izmijeniti scenu.

Jedan od mladića iz publike na pitanje moderatora o školovanju žena kaže kako ne misli da je to dobra ideja i zaključuje poukom:

- Vreću mrava možeš čuvat', jednu žensku ne možeš!

Nakon završetak srednje škole Sanita planira upisati fakultet. Već zna da bi željela studirati u Novom Sadu i, na vlastito zadovoljstvo, ima potporu oca. Majka se još uvijek dvoumi, kaže, i to iz straha da bi joj se u većem gradu moglo dogoditi nešto loše.

Sanita je ipak uvjerena da je neće omesti u njenom naumu jer, kaže, mijenja se svijest i kod Roma kako je ženama dovoljno nekoliko razreda osnovne škole:

- Kod nas su se cure prije mlade udavale, sa 12 ili 13, ali svaka nova generacija sazrijeva i sve kasnije se udaju. Pa bolje i sa 20 nego sa 18. Mijenja se svijest kod Roma ali se mijenja i odnos društva – objašnjava i dodaje:

- I oni polako shvataju da smo isti.

(Tekst nastao u saradnji sa Fondom za otvoreno društvo BiH)   

(zurnal.info)