Između krajnosti: Slobodan Praljak, akrobat u Haškom cirkusu

Sudeći prema višesatnom povijesno-politološko-sociološkom predavanju koje je potkraj prošloga tjedna održao u sudnici Haaškoga tribunala, Slobodan Praljak nije naumio dokazivati vlastitu nevinost i nepovezanost sa zločinima nad nehrvatskim življem u tzv. Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, nego se odlučio za multimedijalnu obranu Republike Hrvatske i njezine nekadašnje političke vrhuške od haaške optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bilo pripojenje jednog dijela Bosne i Hercegovine: kako nas uči prvostupanjska presuda Tihomiru Blaškiću – koja je iznosila četrdeset i pet godina zatvora i koja je bila takva zahvaljujući tome što su Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo uglavnom branili Franju Tuđmana i Gojka Šuška – prilično je izvjesno da Praljkova obrambena strategija vodi izravno na dugogodišnju robiju, ali ovdje se nećemo baviti rečenim evidentnostima, jer optuženik ima pravo da se brani na svaki zamisliv način i da pritom poduzima sve za što misli da mu može biti od pomoći.

FASCINACIJA I DIVLJENJE

Valja se, međutim, pozabaviti fasciniranošću velikog dijela domaćih žurnalista i tzv. hrvatske javnosti Praljkovim retoričko-istraživačkim pregnućima i njegovom haaškom prezentacijom zatajene istine o hrvatskom angažmanu u BiH, kao što se treba pozabaviti i javnim divljenjem narcisoidnom hercegovačkom osobenjaku koji je rat doživio kao idealnu priliku za vlastitu društvenu afirmaciju, poraće kao savršenu šansu za stjecanje golemog bogatstva u Hrvatskoj i Hercegovini, a sudski proces u Haagu kao odličan poligon za patriotsku cirkusku predstavu u kojoj će on, Praljak, odigrati ulogu glavnog akrobate što će pobrati ovacije na otvorenoj sceni.

Tako se danima ispisuju plahte novinskih tekstova o desecima tisuća dokumenata koje su prikupili Praljak i njegovi istražitelji, o stotinama kilograma papira s novim činjenicama što dokazuju da je Hrvatska bila spasitelj a ne agresor u Bosni, o igranim filmovima što su snimljeni u zagrebačkom Jadran filmu a koje se – bez odmaka u vidu posprdnosti – svrstava u oslobađajuće dokaze, o snimkama i grafikonima što konačno otvaraju oči jednostranoj međunarodnoj zajednici i objašnjavaju povijesni kontekst u kojemu rat s početka devedesetih nije, naime, predstavljao tragediju, nego završetak tragedije koja je počela 1918. godine.

U toj tragediji koja je tekla sedamdesetak godina, šezdesetogodišnji Slobodan Praljak – sin najzloglasnijeg poslijeratnog hercegovačkog oznaša i udbaša Mirka Praljka – uspio je završiti elektrotehniku, kazališnu režiju, te filozofiju i sociologiju, s tim da je potonji studij okončao diplomskim radom pod naslovom «Sloboda i moral u Marxovoj filozofiji».

Godine 1989. snimio je svoj prvi i posljednji igrani film (izuzmemo li najnovije uratke namijenjene Haaškome sudu) koji se zvao «Povratak Katarine Kožul» i za koji su scenarij zajednički napisali Abdulah Sidran i Praljak, no u okolnostima tekuće hrvatske tragedije nitko nije prepoznao talent i neopjevanu ambiciju gorostasnog Čapljinca da bude važan i da njegova važnost bude prepoznata u najširim slojevima: kad je nekoliko godina kasnije postao važan i po zlu poznat i izvan domaćih prostora, doživio je da ga prilikom jednog slučajnog susreta odbije pozdraviti Alma Prica, glumica koja je tumačila glavnu ulogu u njegovu jedinom filmu.

Ali Praljku više nije bilo bitno tko ga pozdravlja, a tko ne, jer je previše truda i morala bio žrtvovao da bi se domogao slave i da bi se osvetio svom prethodnom životu: ne zaboravimo, naime, da je riječ o čovjeku koji je godinama uživao u tome da ga se direktno povezuje s naredbom o rušenju mostarskog Starog mosta, pa je redovito davao dvosmislene izjave o tom događaju, vazda naglašavajući da bi srušio i nekoliko takvih mostova za «mali prst svoga vojnika».

Praljak je, usto, uživao i u velikim gestama, te je imao običaj bijesno izlaziti iz svog privremenog štaba u Prozoru, penjati se na tenk s kalašnjikovom u rukama i teatralno pozivati vojsku da ga slijedi u neuspješne pohode na Gornji Vakuf; volio je ratnim reporterima uskraćivati intervjue i zauzvrat im nuditi plitka filozofska razmatranja o naravi ratovanja i patetične recitacije; imao se običaj usred rata, naoružan i uniformiran, pojavljivati na zagrebačkim glumačkim okupljalištima i demonstrirati vlastitu važnost likovima iz prošlog života. U isto vrijeme, kao zapovjednik Glavnog stožera HVO-a nije se usuđivao učiniti išta što bi se kosilo s voljom i interesima širokobriješkog ratnog šerifa Mladena Naletilića Tute, pošto je znao kakav je okus cijevi Tutina pištolja.

SKLONOST KRAJNOSTIMA

Sklonost krajnostima glavna je karakteristika Slobodana Praljka, čovjeka koji je nakon tromjesečnog služenja otpušten iz JNA zbog nesposobnosti i koji je poslije samo nekoliko mjeseci provedenih u HV-u dogurao do generalskog čina, a njegov središnji intelektualni i životni problem sastoji se u tome kako pomiriti neumjerenu želju za oglašavanjem vlastite herojske uloge u bosanskohercegovačkom ratu i za negiranjem agresivne prisutnosti Republike Hrvatske u jednome poglavlju toga rata.

Budući da je riječ o nemogućoj misiji, Praljak je osuđen na stalno upadanje u kontradikcije i logičke procjepe iz kojih se pokušava izvući otkrivanjem filozofskih istina, teorijama zavjere, ispraznim povijesnim tumačenjima, teatralnom bahatošću i provincijalnim glumljenjem intelektualne nadmoći, što itekako prolazi u ovdašnjim medijima i glavnini političkih krugova koji se s tupom ustrajnošću odbijaju suočiti s istinom o hrvatsko-bošnjačkom ratu. Jad i bijeda takvog Praljkova pristupa zasad se najefektnije pokazala u travnju 2002. kad je ovaj umirovljeni general bio svjedok obrane u haaškome procesu protiv Tute Naletilića.

Kad mu je tužitelj predočio naredbu pukovnika Željka Šiljega u kojoj stoji da «časnici HV-a koji su došli na teritorij RBiH ne mogu bez dopuštenja Ministarstva obrane RH napustiti postrojbe», Praljak je odgovorio ovako: «To je očajnička odluka čovjeka koji ne uspijeva obraniti jednu crtu, broj dezertera u to vrijeme je veliki, vojska nije ustrojena... Ovaj dokument nema pravne osnove».

Tužitelj, međutim, nije odustajao: «Franjo Tuđman vas je 10. rujna 1992. imenovao za člana Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti, čiji su članovi bili Janko Bobetko, Gojko Šušak, Ivan Čermak... U kojem svojstvu ste Vi bili član VONS-a, ako ste tada bili zapovjednik u Širokom Brijegu»?

Praljak je hladno odgovorio: «Ja sam povremeno išao dolje». Kad mu je pod nos gurnuto pismo koje je 12. veljače 1993. uputio Ivanu Čermaku, pomoćniku ministra Šuška, a u kojemu je pisao da će njegov, Praljkov, potčinjeni pukovnik Šiljeg koordinirati isplatu plaća pripadnicima HVO-a i da zahtjeva hitan transfer novca iz hrvatskog proračuna, svjedok je, opet hladnokrvno, rekao da ne priznaje vjerodostojnost nijednog dokumenta koji su u njegovo ime potpisivali niži časnici u Glavnom stožeru HVO-a.

«Da li se sjećate da je 25. travnja 1993. bila akcija HVO-a u Doljanima?», pitao je dalje tužitelj.

«Nisam u to vrijeme bio u BiH i mogao bih o tome pričati samo po čuvenju», uzvratio je Praljak.

«Koliko ste vremena bili u BiH u proljeće 1993.?»

«Trebao bih umjesto mozga imati IBM-ov kompjuter da se poslije deset godina sjetim kada sam bio u BiH.»

«Gospodine Praljak, ako kažete da bi vam umjesto mozga trebao IBM-ov kompjuter da se sjetite kada ste sve bili u BiH, možete li mi reći kako ste se odmah sjetili da niste bili u BiH 25. travnja 1993.?», umiješala se tada u ispitivanje sutkinja Maureen Clark, a onda je tužitelj Kenneth Scott dočekao čas za poentiranje: «Gospodine, vi ste bili tamo u to vrijeme, zar ne? Bili ste na sahrani Marija Hrkača Ćikote, zar nije tako? Pokazat ću vam i sliku».

Na fotografiji koja je potom pokazana nalazila su se trojica muškaraca u maskirnim odorama: Praljak, Tuta i Ivan Andabak. «Vi ste bili tamo, zar ne?», pitao je slavodobitno Scott, a slomljeni Praljak je priznao: «Bio sam na dan kad je sahranjen Ćikota».

Tužiteljskom šamaranju ni tu nije bio kraj: «Da li je točno da su akcije započele 1. kolovoza, kada su uništene četiri džamije u Stocu, a kamioni HVO-a su se vozili po gradu i sakupljali žene i djecu i odvezli ih negdje. Datum vaše zapovijedi je 27. srpnja 1993., a akcija je trajala do petog kolovoza?

»Praljak je odgovorio ovako: «Ne znam ništa o tome». I na svako slijedeće pitanje koje se ticalo Stoca i progona tamošnjih Bošnjaka odgovarao je na isti način, premda je u ljeto 1993. bio zapovjednik svih jedinica HVO-a u Bosni i Hercegovini.

Ovi fragmenti iz Praljkova svjedočenja u «slučaju Naletilić» zorno kazuju o tome koliko je ovaj optuženik za ratne zločine uvjeren u vlastitu superiornost i do koje je mjere sposoban sijati prozirne i lako oborive obmane, e ne bi li dokazao kako nitko, osim njega, nema nikakvoga pojma o bosanskome ratu. Nevolja je, međutim, što domaća javnost i politička kasta, u rasponu od SDP-a do HDZ-a, obmane upija u formi senzacionalnih otkrića i dokaza u našu korist.

SELEKTIVNOST I OBMANJIVANJE

Svi papagajski ponavljaju Praljkove zaključke da je sve oružje za Armiju BiH prošlo preko Hrvatske, ali zaboravljaju spomenuti koliko je tog oružja namijenjenog Bošnjacima zadržano u ovoj zemlji; razvlače se Praljkovi podaci o stotinama tisuća bošnjačkih izbjeglica u Hrvatskoj, no ne govori se o pedesetak, većih ili manjih, hercegbosanskih logora za Bošnjake, logora koji su predstavljali najvažniju kariku u operaciji uspostavljanja etnički što čistije HR Herceg-Bosne; naveliko se publiciraju Praljkove misli o spasiteljskoj Tuđmanovoj ulozi u BiH, a nitko da uzme dvije podeblje knjige Tuđmanovih stenograma o podjeli Bosne, koje je objavio Feral, i da jasno vidi kako su se planirale i operacionalizirale zamisli o pripojenju jednog dijela susjedne države, i nitko da uzme haašku optužnicu protiv «Prlića i drugih» u kojoj precizno piše da je Hrvatska vodila dvoličnu politiku prema Bosni; ponavljaju se stare teze o tome da su protiv Bošnjaka ratovali samo dragovoljci iz Hrvatske koji su rođeni u BiH, a prešućuju se potvrđene istine o višemjesečnom angažmanu čitavih profesionalnih brigada HV-a u rečenom ratu i prešućuje se činjenica da je general Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera HVO-a, osobno rukovodio jednim od brojnih neuspješnih hrvatskih napada na Gornji Vakuf. U suočenju sa svim ovim neugodnim činjenicama ovdašnja se politička javnost, uz rijetke izuzetke, ponaša jednako kao Slobodan Praljak: «Ne znam ništa o tome».

Praljkova selektivnost, pokušaji naivnog obmanjivanja, te glumljenje zbunjenosti i amnezije sasvim su, naravno, razumljivi, jer je čovjek posvećen spašavanju svoje kože i svoje domovine u koju se toliko kune. No, svekoliko javno veličanje znanstveno-istraživačkih aktivnosti čovjeka koji je od suca u Haagu sasvim ozbiljno zahtijevao da ga svaki put oslovi s «general-pukovniče Praljak», i kovanje tih navodnih otkrića i igranih filmova u vrhunske oslobađajuće dokaze, ima funkciju držanja u laži čitavog jednog naroda kojemu će – kad se laži jednom definitivno raskrinkaju, a raskrinkat će se – biti tumačeno da je riječ o zavjeri protiv hrvatstva i protiv Franje Tuđmana, te da nepravedni svijet nastavlja svoje višestoljetno iživljavanje nad ovom napaćenom nacijom. Slobodan Praljak u toj priči i nije osobito važan, odnosno nije važan ni približno onoliko koliko bi htio biti i koliko misli da jest: on je tu samo zato da, svojom sebeljubivošću i glumačkim potencijalom, pomogne da naša tekuća laž potraje još barem koju godinu.

(zurnal.info)