SLUČAJ FTV U TRAVNIKU: Korak do cenzure

U sjenci političkih pritisaka na medije pred kraj prošle i na početku ove godine (upad policije u prostorije portala Klix.ba i usvajanje rigidnih promjena u Zakonu o javnom redu i miru u RS-u) ostao je jedan nesvakidašnji sudsko-medijski slučaj. Presedan koji prijeti da postane pravilo. Njegova je žrtva ovog puta bila Federalna televizija (FTV), ali koliko sutra to bi mogao biti bilo koji drugi medij.

Općinski sud u Travniku je, naime, 24. decembra 2014. donio dva odvojena “Rješenja o privremenoj mjeri osiguranja” kojima je novinarima FTV-a zabranio izvještavanje o dvojici uposlenika MUP-a Srednjobosanskog kantona. Sud je tu mjeru, između ostalog, prihvatio bez saslušanja druge strane (FTV) jer je “predlagatelj osiguranja učinio vjerovatnim da je mjera osiguranja osnovana i hitna i da će se daljim emitovanjem emisije pričiniti još veća nematerijalna šteta predlagatelju”.

Federalnoj televiziji je, dakle, zabranjeno da emituje i objavljuje “bilo kakav prilog”  o policijskim službenicima. Koliko dugo? U Rješenju se navodi: “… do okončanja pravosnažnog parničnog postupka koji je pokrenut pred ovim Općinskim sudom u Travniku po tužbi za naknadu štete ili do drugačije odluke ovog suda o mjeri osiguranja”.

Šta je u Rješenju Općinskog suda u Travniku sporno? Toga ima zaista puno, pa bi možda bilo bolje obrnuti pitanje: A šta nije sporno? Ali evo samo najbitnijih zapažanja.

Ključna činjenica koja pada u oči je da se u ovom rješenju Sud u Travniku isključivo poziva na odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (ZPP) i nigdje ni ne spominje Zakon o zaštiti od klevete (ZZK), niti se na njega poziva. Istina je da se ovaj sudski postupak vodi u skladu sa ZPP-om, jer je u pitanju parnični postupak, ali i tužba i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zasnivaju se upravo na Zakonu o zaštiti od klevete.

Zar to nije čudnovato? Tužba protiv FTV-a je podignuta za naknadu nematerijalne štete zbog klevete (stvarne ili navodne, za ovu analizu nije bitno!) i u skladu sa Zakonom o zaštiti od klevete, a Rješenje o privremenoj mjeri ni ne spominje ovaj zakon!

Zakon o zaštiti od klevete je lex specialis. Znači, on bi se morao uvijek primjenjivati osim, kako piše u njemu, “u odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom…”.

Ako ta pitanja nisu predviđena u Zakonu o zaštiti od klevete, onda se, precizirano je, “primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku… i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine” (član 15 ZZK).

Zašto se pravni zastupnici podnositelja tužbe i Općinski sud Travnik pozivaju samo na Zakon o parničnom postupku i njegove članove 278. i 273. u određivanju “privremene mjere osiguranja“ (zabrane objavljivanja informacija na FTV!) kad i Zakon o zaštiti od klevete sadrži odredbe koje omogućavaju sličnu mjeru? Najkraći odgovor može izgledati banalan, ali je tačan: to im je lakše. Ispunjavanje uslova iz ZPP-a puno je lakše nego ispunjavanje uslova koje predviđa ZZK.

Zakon o parničnom postupku zaista omogućava donošenje privremene sudske mjere “osiguranja” nekog prava na početku sudskog postupka. To se u sudskoj praksi uglavnom primjenjuje na materijalna prava (osiguranje imovine, potraživanja ili dugovanja, slučajevi ometanja posjeda itd.). ZPP, istina, omogućava i privremenu mjeru osiguranja “nekih drugih prava”, bez preciziranja na što se to sve odnosi, čime su se i podnositelj tužbe i Sud u Travniku poslužili. Ali, da opet podsjetim, Zakon o zaštiti od klevete kao lex specialis nalaže da se uvijek ovaj zakon primjenjuje osim “u odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom…”.

Dakle, preostaje jedini zaključak: ako je to pitanje uređeno u ZZK, onda pozivanje na ZPP nema osnova.

Iako u BiH imamo tri zakona o zaštiti od klevete (dva u dva entiteta i jedan u Brčko Distriktu), među njima nema bitnih razlika ni generalno, ali ni u dijelu koji se odnosi na eventualne privremene mjere. Dakle, ZZK u članu 10. stav 3. dopušta mogućnost donošenja privremene sudske mjere o “zabrani pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja neistinite činjenice…”. U nastavku su precizirani uslovi, ali ni to nije sve.

Da bi donio privremenu mjeru, sud uz to mora uvažavati standard propisan u članu 2. (“pravo na slobodu izražavanja štiti… i izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti“), i ispuniti i uslove iz člana 3. ZZK. Naročito mora uzeti u obzir član 3. u kojem se sudu nalaže da “ovaj zakon tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja“.

Iako sam u prvih nekoliko godina primjene ZZK analizirao više desetina presuda za klevetu, gotovo nijednom nisam vidio da se sudovi u BiH pozivaju na ova dva člana ZZK. To nije učinio ni Kantonalni sud u Sarajevu, koji je u početku primjene ZZK 2003/2004. godine imao prvostepenu nadležnost i donio čak četiri privremene mjere zabrane objavljivanja informacija o određenim osobama. Medijska zajednica oštro je reagirala u to vrijeme, ali i Ombudsmeni Federacije BiH. Poslije toga, koliko znam, nije bilo sličnih sudskih odluka i zabrana. Do sada.

Općinski sud u Travniku nije primijenio odredbe ZZK. Da jeste, ne bi mogao svoje rješenje u ovom slučaju zasnivati na stavovima koje navodi u obrazloženju. Citiram samo neke: “… ne ulazeći u pravo protivnika osiguranja na slobodu izvještavanja”,“… niti u analizu navoda predlagatelja osiguranja da je suprotna strana prenijela neistinite informacije”, “… ukoliko su njegovi navodi tačni, pričinjena je velika nematerijalna šteta...”

Vrijedi ponoviti i zapamtiti ove stavove Suda. Dakle, ovom sudu nije važno pravo na slobodu izvještavanja FTV-a (kao da je FTV trgovačko preduzeće kojem je “pravo na slobodu izvještavanja” sporedna djelatnost!), ni da li su informacije tačne (jer će se to utvrđivati kasnije). Važno je jedino da je podnositelju tužbe (“ukoliko su njegovi navodi tačni”!) pričinjena “velika nematerijalna šteta”. Kako je to sud zaključio prije nego je i počeo raspravu o tome da li su objavljene informacije neistinite i klevetničke?

Rješenje Općinskog suda u Travniku u ovom slučaju u suprotnosti je sa Zakonom o zaštiti od klevete i obezvređuje njegovu osnovnu ideju iz člana 3. (“… da se… u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja”).

Premda je i sama mogućnost donošenja privremenih mjera zabrane na osnovu Zakona o zaštiti od klevete takođe vrlo upitna, uslovi koji za to moraju biti ispunjeni i pogotovo obavezna primjena člana 3. ZZK tu mogućnost svode na minimum. Vrlo iznimno, dakle!

Olako donošenje sudskih rješenja o privremenoj mjeri zabrane medijima zasnovanih na ZPP, pa i ZZK ukoliko se ne uzimaju u obzir obaveze suda propisane u 3. članu i standard sadržan u 2. članu predstavlja opasan presedan. I korak do uvođenja cenzure i ograničavanja slobode informisanja.

Preuzeto sa Analiziraj.ba

(zurnal.info)